Jedan paradoks „kulture straha“ jest u tome da ona raste u trenutku kada, po svemu sudeći, živimo sigurnijim životom nego ikad ranije u povijesti. U vremenu kad smo toliko tehnički napredovali da bismo trebali biti potpuno sigurni, najviše se bojimo. Nekako bi se moglo opravdati preplašene homo sapiense koji su stražarili s toljagama na ulazima u pećine da ih noću neće napasti opaki špiljski medvjedi i sabljasti tigrovi. Nekako se može razumjeti i zloupotrijebljenom religijom isprepadanog pojedinca viktorijanskog doba, koji je vjerovao da nakon zalaska sunca krajolikom haraju vrazi, vještice, vile i vukodlaci, i koji je kraj vrata na vješalici uz kaput držao vile i pušku. Ali danas? Danas su kuće u zemljama Zapada zaštićene kao malene tvrđavice, tvrđavice iz kojih vire isprepadani ljudi kasnog kapitalizma.

Drugi paradoks se odnosi na međuljudske odnose i sastoji se u tome da je pojedinac kasnog kapitalizma postao s jedne strane toliko razmažen da sam pogled, dodir ili pozdrav druge osobe može smatrati potencijalnom prijetnjom, uznemiravanjem ili čak nasiljem, a s druge strane neosjetljiv je na brutalno zlostavljanje ljudi u svojoj bližoj okolini, a da ne govorimo o neosjetljivosti na užasna nasilja koja su mu daleko od očiju. Sam društveni sistem je takav. Paralelno s beskrupuloznom eksploatacijom koju provodi, vladajući liberalno-kapitalistički stroj se žrtvama eksploatacije obraća sve nježnijim riječima političke korektnosti. S jedne strane dakle brutalna eksploatacija i nasilje, a s druge strane bijeg u male strahove, brige i strepnje oko nebitnih sitnica, djetinja nervoza i osjetljivost zbog najnebitnijeg. Lijep primjer ovog trenda daje jedna američka tv kuća koja je na tržište lansirala najodvratnije i najperverznije horor-filmove ikad snimljene, a nedavno je uvela opciju bez nasilja nad životinjama. Da se ljubitelji filmova strave ne bi uznemirili zbog nasilja nad pudlicom ili mačetom dok uživaju u čerečenju, silovanju, ubijanju i sakaćenju ljudi. Osim straha da ih drugi povrijede, kod ljudi se u takvom ozračju konzekventno javlja i strah da na bilo koji način ne uznemire ili povrijede drugoga, da ih se ne bi optužilo za nešto. Gdje god se okreneš, što god uradiš, potencijalni si uznemiravatelj. Gledaš li crnca u tramvaju duže od pet sekundi, ti si zacijelo rasist koji misli kako se crnci ne bi smjeli voziti u tramvaju. Ustupiš li ženi mjesto da sjedne, ona će ti odbrusiti da žene nisu slabiji spol od muškaraca, da i one mogu izdržati stajati, i tako ćeš umjesto ljubazan ispasti šovinist. Najgore od svega, a veoma prisutno kod nas: rekneš li lopovu da je lopov, branit će se da ga vrijeđaš na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, ili zbog boje kože. Ovo zadnje već spada u temu političke korektnosti o kojoj ćemo u nekom od idućih nastavaka. I tako se strah eksponencijalno umnaža. Ponajveća nevolja kod „kulture straha“ je njena samoodrživost. Strah brzo zarobljava čovjeka u začarani krug, sprječavajući upravo ono što bi pomoglo da se strah smanji: ljudski kontakt. Tako da je nepovjerenje i uzrok i posljedica straha, i obratno, strah je i uzrok i posljedica nepovjerenja.

Treći paradoks se sastoji u tome da nas strah uvijek nagoni da radimo – upravo ono čega se najviše bojimo, kako je jednom rekao Ivo Andrić. U pokušajima da postupamo preventivno i upravljamo rizikom koji nas okružuje, često biramo sredstva koja su gora od problema koji želimo njima da riješimo. Bojimo se da će vjerski fanatici započeti nuklearni rat? E onda stvorimo što više nuklearnog naoružanja da nas neprijatelji ne bi slučajno napali, i da bismo mi mogli u slučaju nužde napasti njih! Bojimo se da teroristi ne ugroze naš svakodnevni život? E onda prepustimo državi da nadzornim kamerama i policijskim satom potpuno kontrolira našu svakodnevicu i sačuva nas od terorista! A teroriste, bilo potencijalne bilo stvarne - kako oni ne bi hvatali i mučili ljude – fino strpajmo u Guantanamo i tamo ih mučimo do mile volje. Bojimo se da će nam trgovci organima ili Cigani oteti dijete? Najbolje da dijete zatvorimo u sigurnost kuće, da nikuda ne izlazi i da nesretno strune u kući ne družeći se ni s kime. Unatoč svim mjerama oko čuvanja naše intime i privatnosti, mi ju ipak nemamo. To se ne odnosi samo na zvijezde estrade, koje ne mogu izaći iz pekare a da neki paparazzi ne objave njihove senzacionalne fotografije s buhtlom među zubima, nego na sve nas. Evo, prosječni čovječe koji nisi slavan i koji ne želiš publicitet, izađi u kafić, sutra će tvoje fotke bez tvoje suglasnosti netko staviti na facebook. U Velikoj Britaniji je stvar otišla tako daleko da su kamere za nadzor postavljane čak u kante za smeće i kontejnere.

Četvrti paradoks: u prošlosti je najveći izvor straha bilo neznanje o svijetu i drugima. Danas je još veći izvor straha postalo - znanje. Nova tehnička otkrića, izumi raznih vrsta kemijskih, bioloških, nuklearnih oružja, dostupnost znanja o proizvodnji najpogubnijih vrsta otrova i oružja širem sloju vrlo zlonamjernih ljudi povećalo je strah. Primjerice, nakon razornog tsunamija u Japanu, i hvalevrijednih gesta solidarnosti diljem svijeta, mediji prenose i priče znanstvenika prema čijim proračunima ni drugi krajevi svijeta nisu bezbrižni od tsunamija, kako bi mali potres na jednom otoku u Atlantiku pomeo Zapadnu Europu. Tsunamiji su se u raznim krajevima svijeta događali i prije, ali nitko u Europi nije ni znao za njih, a kamoli da je strepio da će se i njima možda nešto slično dogoditi. Danas mediji revno prenose sve potencijalne opasnosti, prikazujući ih kao aktualne, i tako uvećavaju globalni strah. Globalizacija, zamišljena kao postepeno ujedinjavanje svijeta, širenje informacija i znanja, a smanjenje neznanja, neprijateljstava i straha, istovremeno je pojačala strah i postala katalizator „kulture straha“. Danas, kad se cijeli svijet ujedinjuje, kad je mobilnost veća i brža, a tehnologija svih vrsta u stalnom napretku, opasnost i strah postaju sveprisutni. Danas više nema lokalnih sukoba na drugom kraju svijeta o kojima ne moramo brinuti. Lokalni borci za slobodu neke zemlje postaju globalni teroristi koji mogu napasti bilo kad i bilo gdje.

Peti paradoks: iako ljudi ne vole strah i nastoje da se udalje od straha, ipak umjetno izazivaju i potenciraju strah. Strah, naravno, ne treba poricati, ali ga ne treba ni stalno potencirati i preuveličavati, a pogotovo namjerno izazivati. Mediji i političari često manipuliraju potenciranjem straha zbog svojih interesa. Ali što je s najobičnijim ljudima, koji nemaju takvih interesa? Zašto, recimo, ljudi vole gledati filmove strave i užasa, ako ih se boje? Zašto tinejdžeri zavaljeni u naslonjač gledaju horor-film Sjekira od kojeg ne mogu oka sklopiti, od kojeg im srce lupa brže nego kad se zaljube? Možda da dožive čitav spektar osjećaja. Biokemijski gledano strah i radoznalost su vrlo srodni, a radoznalost je jedna od osnovnih osobina ljudskog bića, i osnovni preduvjet za ikakav napredak i otkrića. Svijet u kojem je sav strah eliminiran, javlja se kao užasno malo privlačan. U „kulturi straha“ nedostaje stvarnog straha, onog koji je prirodan ljudskim bićima, a svakodnevica je puna sitnih, vještačkih strahova. Zato ljudi putem gledanja horor-filmova i ekstremnih sportova kušaju umjetno izazvati stvarni strah, a da pri tom kontroliraju opasnost. To umjetno izazivanje straha danas je nažalost poprimilo patološke razmjere. Strah je vrlo neprijatan osjećaj, ali u patološkom stanju „kulture straha“ strah proizvodi perverzan oblik užitka kod ljudi. Gledanje horrora, plašenje ljudi lažima, traume kao vrela straha pričinjavaju apsurdan oblik zadovoljstva. U sveopćoj dosadi preplašenim, dosađenim mrziteljima njihov izvor straha predstavlja i izvor, vrelo užitka bez kojega ne bi mogli živjeti. Rasistima bi svijet bio dosadan bez crnaca. Nacionalistima bi svijet bio itekako dosadan bez neprijateljskih naroda u okolini. Svim mrziteljima njihovi najveći neprijatelji su ujedno i najveći prijatelji. Ono čega se najviše boje, ono im pričinja i najveći užitak. Mrzitelj će jedva dočekati da netko iz neprijateljskog kolektiva nekom „njegovom“ učini zlo, kako bi mogao uživati u osveti neprijatelju.

(U sljedećim nastavcima obradit ćemo još neke pojmove i pojave vezane uz „kulturu straha“, i po mojem sudu bitne za njeno razumijevanje. To su „plemenita laž“ i „politička korektnost“.)