Politička korektnost je kod Europljana povezana sa sindromom krivnje. Kada skupine i manjine svake vrste, etničke, vjerske i kulturne prigovaraju većini da je bezobrazna ili neosjetljiva za razlike ili da je nedovoljno liberalna prema tuđim ili drukčijim običajima, često se događa da većina na to pristaje i povlači se od svojih stajališta. Kultura šire društvene zajednice uzmiče pred kulturama skupina, stidi se, nesigurna je u sebe, udara se u prsa, moli oprost, i na koncu negira samu sebe. Ponaša se poput onih roditelja koji u strahu da su prestrogi čine sve moguće ustupke djeci i ne primjećuju da ih krivo odgajaju, a sebe lišavaju autoriteta i ugleda (o tome smo govorili i u 2. nastavku našeg serijala o „Kulturi straha“).

Sindrom krivnje, stalni osjećaj krivnje i strah da se ne bude kriv, da se ne pokaže slabost i primitivnost, da se ne uvrijedi drugoga, da se ne prekrši zakon, paralizira društva pred porastom problema i kriminala. Više se ne smije ništa reći protiv kriminala i nemoralnih ponašanja jer se skoro sve može nekako kamuflirati i predstaviti kao „govor mržnje“, selektivnim posezanjem u prošlost u kojoj će se naći mnogo primjera diskriminacije određenih skupina društva od strane države. Na taj način se pravnoj državi nabija kompleks krivnje, i ona popušta pred kriminalcima i tolerira apsurdne zahtjeve svojih građana. S porastom imigranata iz Afrike raste i stopa kriminala? Da, ali što je s eksploatacijom afričkih kolonija u prošlosti, izvozom robova... Homoseksualci u Australiji otvorili bar u kojem je zabranjen ulaz heteroseksualcima? Da, ali to je samo zato što heteroseksualci mrze homoseksualce i napadaju gej-parade. U islamskim zemljama još ubijaju kršćane? To je strašno, ali brane se od prozelitizma, izazvani su zabranom minareta u Švicarskoj, križarskim ratovima iz prošlosti, ili nekim filmom, knjigom, govorom nekog političkog čelnika. A onda, ako ne možeš kazati da je u nekoj etničkoj zajednici postotak kriminaliteta visok, da neke kulture imaju prakse protivne ljudskim pravima, da je neko spolno ponašanje neprirodno, a da te ne optuže za govor mržnje, vjerojatno je da nećeš poduzeti prave mjere.

Osim što anestezira pravnu državu, politička korektnost vodi u raznorazne apsurde. Klasičan primjer apsurda političke korektnosti vezan je uz dobro nam poznatu riječ nigger. Crnačko stanovništvo SAD danas se politički korektno naziva Afroamerikancima. Najprije su ih zvali negros, pa blacks, da bi se pojavio pojam nigger koji je politička korektnost anatemizirala. Ali u međuvremenu tu riječ su počeli upotrebljavati i sami crnci u međusobnom oslovljavanju, u hip-hop pjesmama i literaturi. Treba primijetiti nekoliko stvari. Da li je crncima bolje od kad ih nazivaju Afroamerikancima, da li su im te promjene u oslovljavanju i jezička preciziranja pomogli u izmjeni stvarnih uvjeta njihovog življenja i položaja u SAD? Nisu, kao što ni Indijancima nije ništa bolje od kad ih nazivaju Native Americans. Također, budući da su riječ nigger počeli rabiti i Afroamerikanci, treba li i njima zabraniti upotrebu te riječi, kad ju oni izriču sami o sebi?

Dokle seže ludilo političke korektnosti, pokazuju još neki primjeri. Politička korektnost podrazumijeva izbacivanje oznake roda iz naziva zanimanja (npr. waitperson umjesto konobar ili konobarica, bartender umjesto barmen). Postoji tendencija da se engleska riječ women (žene) zamijeni s womyn, jer riječ women sadrži ono men (muškarci), pa je to uvredljivo za žene. Pitam se onda ne bi li trebalo riječi human i mankind (čovjek i čovječanstvo) koristiti i u verzijama huwoman i womankind, da se žene ne bi uvrijedile. Postaje sve uobičajenije da umjesto otac i majka imamo izraze „roditelj A“ i „roditelj B“, kako se pristalice istospolnih zajednica ne bi našli uvrijeđenima. Zatim je tu i tendencija da se riječ neuspjeh zamijeni s deffered success – ometeni uspjeh. Slijedimo li ovu logiku, poraz je ometena pobjeda, a siromaštvo ometeno bogatstvo, smrt ometeni život, rat je ometeni mir, a genocid - ometeni suživot. BBC sve češće koristi sintagmu „misguided criminals“ da ne uvrijedi teroriste! Ali, zar se teroriste ne vrijeđa i kad ih se naziva kriminalcima? Ja da sam terorist, tužio bih ih zbog govora mržnje!

Vjerojatno najbizarnije primjene jezik političke korektnosti ima u diskursu boraca za prava životinja. Predsjednica PETA-e, organizacije boraca za prava životinja čiji je debilni logo „Štakor je pas je dječak“, pokrenula je inicijativu da se ribe više ne nazivaju ribe, nego morski mačići, jer „nitko ne bi mogao ubiti nešto tako slatkog imena kao mačić“?! Jednom sam prilikom doživio da su me za vrijeme boravka u Njemačkoj opomenuli da nije pristojno i politički korektno govoriti Gesundheit!-Nazdravlje!, kad netko kihne jer time „grubo ukazujemo da je taj netko tko je kihnuo možda bolestan“! Želimo li ipak ostati zdravi u ovom bujanju političke korektnosti, pokušajmo graditi kulturu zdravog konflikta, imenujmo stvari pravim imenom, a „talibanima političke korektnosti“ poželimo da ozdrave od svojih bolesnih razmišljanja, krajnje politički nekorektnom željom: Gesundheit!