Naravno, na ljudsko ponašanje bitno spada i instinktivan oprez, ali kad se taj oprez pretvori u stalan strah, takvo stanje je vrlo neljudsko. Uglavnom se to događa u poremećenim situacijama i okolnostima (ratovi, krize, režimi, velika nasilja), da se izvorno ljudsko povjerenje zamijeni s konstantnim osjećajem paranoje, straha i sumnjičavosti. Danas postoji čitav skup društvenih pojava koje sustavno potkopavaju i uništavaju najtemeljniji ljudski odnos povjerenja prema drugima, prema svijetu i životu uopće, skup koji se može označiti kao „kultura straha“.
Danas nepoznati starčić koji se smješka vašem djetetu u kolektivnoj svijesti „kulture straha“ nije više ljubazni starčić, nego potencijalni pedofil. Vozač kombija koji staje vašem djetetu na pješačkom prijelazu u takvoj svijesti više nije oprezni i učtivi vozač, nego potencijalni trgovac organima ili bijelim robljem koji vreba vaše dijete. Čovjek s bradom i naočalama koji s knjigom ulazi u vaš avion u takvoj svijesti više nije profesor matematike ili neki intelektualac, nego je prerušeni talibanski ekstremist koji će svaki čas preuzeti kontrolu nad avionom i zaurlati par citata o džihadu. Ljubazni mladić koji djevojci želi podići torbicu koja joj je ispala u takvoj svijesti nije više džentlmen, nego opasni silovatelj koji ju vreba već duže vrijeme. Kako su se dogodile ove užasne, paranoične transformacije naše svijesti? Danas se može primijetiti da se u javnosti potencijalne opasnosti predstavljaju kao da su aktualne opasnosti. Svijet je pun potencijalnih opasnosti. Netko može da te gurne pod tramvaj, neki meteor može da te udari u glavu, neki tsunami može da doleti s drugog kraja svijeta i ubije te dok se sunčaš na plaži, neki terorist može da otme avion u kome si i zabije se u Avazov toranj, ali nije baš najpametnija ideja da svoj svakodnevni život zasnivaš na tome da se takvo nešto može dogoditi. Većina potencijalnih opasnosti ipak nikad ne postanu aktualne. Većina nas poživi dok ne stignemo do 70-80 godina života i ne umremo od starosti, a da nas ne pogodi ništa od toga. Štoviše, može se reći da danas živimo toliko zaštićeno da imamo priliku da usmjerimo pažnju na niz potencijalnih opasnosti koje se, po svemu sudeći, nikada neće ostvariti u našem životu. Naš strah zapravo paradoksalno proizlazi iz neprirodnog viška sigurnosti, zbog kojega podsvjesno čeznemo za strahom, i stalno ga potenciramo, pa čak i umjetno stvaramo.
Koliko daleko je otišla „kultura straha“, neka demonstrira idućih nekoliko primjera. Jedna škola u Connecticutu uvela je pod prijetnjom drastične kazne zabranu bilo kakvih fizičkih kontakata među učenicima nakon što je jedan učenik poslije tuče završio u bolnici. Ok, reći će neki, morali su nekako spriječiti nasilje. Ali nevolja je u tome što su na taj način zabranjeni i zagrljaji, give-me-five pozdravi, poljupci, tješenje tapšanjem po ramenu. Na Zapadu postoje bolnice u kojima je medicinskim sestrama zabranjeno dodirivati bolesnike kad im treba utjeha i dopušten je dodir samo kad je u pitanju neki oblik medicinske pomoći. Također, tete u zapadnjačkim vrtićima ne smiju dodirivati djecu da ih se ne bi optužilo za kakve sumnjive radnje. Ali to nije sve! Američka savezna država Sjeverna Dakota ima zakon po kojemu je ultrazvučna fotografija fetusa dječja pornografija?! Sic! Amerikanac Gavin de Becker izdao je knjigu Gift of fear, „Dar straha“, koja otvoreno potiče na nepovjerenje i na Zapadu je dočekana s oduševljenjem. U toj knjizi je, recimo, šarm opisan kao oblik ponašanja s prikrivenim zlonamjernim motivima, a svatko tko nam nudi pomoć u nevolji je potencijalan opasan, jer sigurno želi nešto od nas što mu nismo nužno spremni dati. Središnja ideja knjige je izbjegavanje drugoga jer tako nećemo upasti ni u kakve probleme. Tako sveopći strah dovodi do toga da težimo rastojanju između nas samih i onoga čega se bojimo. Kultura straha koja je obuzela naš današnji svijet je dakle kultura većeg rastojanja. Kud ćeš veće rastojanje ako zabraniš čak i fizičke dodire ljudi, kao što su to uradili u školi u Connecticutu? Tako je središnje ljudsko pravo u društvu kasnoga kapitalizma postalo pravo da se ne bude uznemiravan, dakle pravo da se ostane na sigurnoj distanci od drugih. To pravo na neuznemiravanje privatnosti, kako smo gore vidjeli, uspjeli su izvojevati čak i nerođeni fetusi u Sjevernoj Dakoti.

Marijan Oršolić

(Kako bismo dublje proniknuli fenomen „kulture straha“, u idućem nastavku reći ćemo nešto o nekim paradoksima karakterističnim za „kulturu straha“.)