Laž – neprijatelj mene i društva
Pitanje laži i laganja ima bogatu povijest. U zapadnoj kulturi Platon je prvi posvetio pažnju laganju u svom dijalogu Hipia, a to nam potvrđuju Aristotel, Ciceron i Aleksandar iz Afrodizije. Dijalogom o laganju još su se bavili Sokrat, Augustin, Benjamin Konstant, Imanuel Kant i mnogi drugi. Naravno, polemika oko laganja još se komentira, interpretira, analizira, ali do danas nije okončana. Budući da je povijest laganja prevelika panorama s obiljem izvora i postojećih razmatranja pokušat ću iznijeti manji dio njih, ništa ne pripisujući sebi u autorskom smislu.
Moramo se zapitati kakva je dužnost govoriti istinu, kakvo je to načelo; važi li samo za određene osobe? Može li moral počivati na varljivim načelima? Tko određuje dostojne istine, kao i one nedostojne nje? – pita se Kant. Najveća povreda dužnosti čovjeka prema sebi, posmatranog samo kao moralno biće jest suprotnost istinitosti – laž (govoriti nešto javno, a potajno, u osnovi, misliti na nešto drugo). Laž može biti vanjska (čovjek sebe čini predmetom prezira u očima drugih) i unutarnja (čovjek sebe čini predmetom prezira u vlastitim očima i tako vrijeđa dostojanstvo ljudskosti u vlastitoj ličnosti) koja je važnija. U pravnom smislu hotimična lažnost ima naziv laži samo onda kad vrijeđa pravo drugog. Laž je odbacivanje i poništenje vlastitog dostojanstva. Čovjek koji sam ne vjeruje u ono što drugom kaže (makar to bila i neka idealna osoba) kontradiktoran je u sebi, u svojoj misli i samim činom postaje prividna pojava čovjeka, a ne sam čovjek. Intimnost u našim izjavama naziva se poštenje, a ako je to ujedno i obećanje, naziva se čestitost ili iskrenost. Uzrok laganju može biti lakoumnost ili čak dobroćudnost, pa i neka predumišljena, zaista dobra svrha, ali u konačnici laganje je zločin prema sebi i bijeda koja čovjeka nagoni u vlastitim očima na samoprezir.
Čovjek kao moralno biće (homo noumenon) ne može sebe kao fizičko biće (homo pfaenomenon) koristiti kao puko sredstvo (govornu mašinu), koje ne bi bilo vezano za unutarnju svrhu (saopćavanje misli), nego je on vezan za uvjet slaganja sa izjavom (declaratio) i prema sebi obavezan na istinoljubivost.
U našem govoru često nedostaje savjesti, tj. iskrenosti pred samima sobom, tj. pred svojim unutarnjim zakonom koji se nerijetko zamišlja kao neka druga osoba. Dakle, unutarnja se laž drugim imenom naziva slabost čovjeka koju možemo povezati s ljubavnikovom željom da u svojoj dragoj vidi samo dobre osobine tijela i duha, a da mu njeni očigledni nedostaci budu nevidljivi. Nedostatak iskrenosti u izjavama koje čovjek upućuje sebi zaslužuje najozbiljniji ukor, naime, pokvarenost ukorijenjena u ljudskoj prirodi zlo neistinoljubivosti tokom odnosa prenosi na druge. Biti istinoljubiv (pošten) u svojim izjavama je sveta, bezuvjetna zapovijed uma, koja se ni u kakvim razlozima pogodnosti ne smije ograničavati i kao takva nalaže nam da budemo istinoljubivi u svojim izjavama, tvrdio je Konstant. Istinoljubivost shvaćena kao dužnost prema nekom biću korespondira s pravima drugog, dakle, govoriti istinu jest dužnost prema onima koji imaju pravo na istinu. Čovjek ima pravo na vlastitu istinoljubivost, tj. na subjektivnu istinu. Moguće je da sve ono što neki čovjek smatra istinitim bude neistinito (uz pretpostavku da se čovjek vara), ali zacijelo sve što kaže treba biti istinoljubivo (ne smije da vara) bilo da je njegovo unutarnje priznanje (pred Bogom) ili, pak, vanjsko. Odricanje od obligacije istinoljubivosti dovelo bi do raspada društva, jer odbacivanje ove vrednote ruši povjerenje među ljudima i raskida svaku društvenu vezu.
Na samom koncu osvrnimo se na fenomen bosansko-hercegovačkog društva. Zbog neistinoljubivosti naših vjersko-političkih lidera (prema Bogu, sebi i narodu) društvo u Bosni i Hercegovini svakim je danom sve podijeljenije i bliži se svom samouništenju. Konstantno proživljava svoju propast i na vlastitoj koži osjeća bijedu filovanu nacionalizmom i religijskim radikalnim fanatizmom. Normalnom građaninu, koji u konačnici i nije toliko kriv za alarmantno stanje (a takvih na sreću još uvijek ima) preostaje da prihvati gorku istinu te se suoči s patnjom društva koje, pretenciozno mogu reći, još nije doživjelo vrhunac podjele i samouništenja. Oslanjajući se na Kantovu filozofiju i njen kontekst o laganju, dužnost drugih je da ne lažu druge, pa makar ono bilo u konačnici pravo na laganje iz čovjekoljublja, jer nikad i ni u kojim okolnostima nemamo etičko pravo da lažemo, jer tako ne povređujemo samo druge nego i sebe. Jedina stvar na svijetu koja se, prema Kantovoj etičkoj teoriji, može smatrati bezuvjetno dobra jest dobra volja, tj. volja da činimo dobro. U konačnici kod Kanta postoji samo jedan kategorički imperativ koji glasi: Djeluj vođen maksimom za koju možeš, u isto vrijeme, htjeti da bude univerzalni zakon. Dakle, maksima je namjera ili načelo djelovanja. Ako bismo lagali i zamislili da je laganje imperativ koji svakog obvezuje i ne ostavlja nam izbor, po Kantovom zaključivanju, to vodi u propast svijeta, jer dužnost da uvijek govorimo istinu važi i za nas i druge, uvijek i svuda, inače nastupa etički kaos, tj. propast. Dakle, svatko ima potpunu, strogu dužnost da ne daje lažna obećanja i da ne laže jer je kazivanje i gajenje istine bezuvjetni i apsolutni imperativ.
| Ivan Pilić | 1.11.'12.|