Tarik Haverić. Foto: nasastranka.ba

Na početku bijaše riječ demokracija. Riječ je postajala djelom kroz historijski različito oblikovane i iskustveno potvrđivane i proširivane prakse, utjelovljujući se u političkim sistemima od antičkog polisa, preko srednjovjekovnih talijanskih gradova-republika do modernih nacija-država, ovisno od povećanja broja onih koji su činili demos i pripadajućeg načina političkog odlučivanja.

Na drugoj strani “povijesnog napredovanja u svijesti o slobodi” oblikovale su se, mijenjale i razvijale prakse slobode pojedinca i uporednog ograničavanja moći vlasti, koje će tek pod kraj XIX. st. biti prepoznate i “dovedene do pojma” kao koherentan teorijski sustav pod nazivom - liberalizam. Od riječi ka stvari i od stvari ka riječi, e da bi sretno spojili se u liberalno-demokratskoj paradigmi kao institucionalnoj organizaciji društva najnaprednijih nacija današnjice, ali i težnjama onih koji bi svoja društva da urede na temeljnim vrijednostima demokracije i liberalizma.

U tipologiji političkih poredaka, a sa stajališta kriterija razlikovanja - način dolaska na vlast, izvor legitimnosti i odnos tri grane vlasti, liberalno-demokratski poredak legitimnost vlasti temelji na zakonu nasuprot onim poretcima koji vlast legitimiraju na vrijednostima tradicije ili karizmi osobe. Zakon, kao izraz opće volje, ona je razdjelnica između pretpolitičkog i političkog društvenog stanja koja ispostavlja pojedinca građanina kao nositelja suverene (zakonodavne) moći, i egzistirajući kao onaj koji postoji sa stajališta zakona - apstrahiran od svih mogućih drugih svojstava - građanin je elementarna čestica onog političko-pravnog tijela koje je zbiljski supstrat liberalne, predstavničke demokracije. Liberalna demokracija, u svojim teorijskim postulatima i krajnjim dometima prakse predstavljanja volje većine i zaštite prava pojedinca, počiva na tom i takvom građaninu, onom kojega zakon definira kao posjednika (jednakih) prava, i kao takva, po riječi i po stvari, jeste vladavina naroda kao demosa - skupa ravnopravnih građana državljana, vlast koja, ustavom, sama određuje granice vlastite moći radi zaštite prava i sloboda pojedinca građanina.

Po Ustavu (čl. I/2) Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira temeljem slobodnih izbora i sukladno vladavini zakona. Ako ovoj odredbi pridodamo i onu iz čl. II/2 da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda standard u oblasti zaštite ljudskih prava u BiH i po tome je iznad svakog drugog zakona, onda Bosna i Hercegovina jeste demokratska država jer je “politički narod, sastavljen od građana, uvijek osnov demokratije”.

Međutim, ustavni subjekt političkog predstavljana u Bosni i Hercegovini nije demos nego etnos (preambula Ustava, st. 10.), kolektiv kojega čine pojedinci posve određenih (etničkih) svojstava. Po tome ispada da se politička konstitucija ove zemlje, proturječna u sebi, opire i teorijskim postulatima i zdravom razumu jer “svi zvanični napori na uspostavljanju demokratije kao cilja od kojeg se ne smije javno odustati svode se na sastavljanje njezinih ustanova i procedura u službi ciljeva koji se ne smiju javno priznati”.

Gdje su u svemu ovome ustavnom rašomonu legitimni i nelegitimni predstavnici naroda/građana? Može li netko tko nije Hrvat legitimno predstavljati Hrvate, odnosno - može li se etničkom Hrvatu odreći legitimnost političkog predstavljanja hrvatskog etnosa?

U terminologiji (razvrstavanja) oblika demokracije koje ova knjiga nudi, ono što je na djelu u BiH označeno je kao neliberalna demokracija - politički sistem u kojemu demokracije ima onoliko koliko je potrebno za legitimiranje izbora i političkih odluka nositelja vlasti, a ono čega nema dovoljno jeste liberalizam - svjesno zastranjivanje liberalnih vrijednosti ograničene vlasti i jamstva zaštite prava i sloboda građana. Bosna i Hercegovina, na taj način, još jednom, svojim negativnim iskustvom, uspela se do svjetskopovijesne visine jer je pojam “neliberalna demokracija” u teorijski i javni diskurs ušla analizom demokratske (izborne...) prakse postratnih iskustava bh. društva i države.

Tarik Haverić iznio je na siromašno bh. tržište (liberalnih) ideja još jednu knjigu epičnih konotacija. “Liberalna demokratija” autorov je liberalni credo - dovršena i jasno izražena građanska i teorijska perspektiva koju je autor, kao analitičko oruđe u propitivanju konkretnih fenoma društvene zbilje, demonstrirao u ranijim knjigama i stručnim radovima.

Više usamljen nego shvaćen i podržan, Haverić je neumoran u promoviranju i zagovaranju ideja i vrijednosti liberalizma. Prilično je rezigniran po pitanju “susreta liberalizma i demokratije u ovom dijelu svijeta” (odgađanje ad infinitum), ali u liberalizmu vidi “jedini humanistički ideal koji još nije povijesno kompromitiran i koji ovoj zemlji može pomoći da nadoknadi svoj epohalni zaostatak”.

Moćno i izazovno za kritičke opservacije i sučeljavanja.

Zoran Ljubičić, Prometej.ba

Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru.