Lula da Silva sa Socratesom, ljevičarskom legendom FC Corinthiansa, nogometnog kluba kojeg podržava ovaj novi-stari predsjednik Brazila.

Prošle nedjelje Luiz Inacio Lula da Silva je po treći put postao predsjednik Brazila. Lula je tako doživio svoje političko uskrsnuće te je, gotovo tri godine nakon izlaska iz zatvora u kojem je proveo 580 dana, vratio Radničku partiju (PT) na vlast u Brazilu. U ovoj najtjesnijoj političkoj utakmici od povratka demokratije 1985. godine, od ukupno 124 miliona glasača, njih nešto više od 60 miliona (50,9%) se odlučilo za Lulu, dok je oko 58 miliona (49,1%) svoj glas dalo Jairu Bolsonaru. Ova pobjeda znači da se brazilska ljevica vraća na vlast dva desetljeća nakon svoje prve i povijesne pobjede, te šest godina nakon što je njena nasljednica smijenjena u postupku opoziva. Važno je napomenuti da nitko nikada u povijesti Brazila nije pobijedio sa tolikim brojem glasova ili sa tako malom razlikom. Osnovna podjela tokom ovogodišnjih izbora se razvila između onih koji su stali u obranu demokratije te onih koji su se stavili na stranu autoritarizma.

*

Dolazak Lule i Radničke partije na vlast

Za mnoge siromašne Brazilce, Lula je jedan od njih. Rođen u unutrašnjosti Pernambuca, sjevernoistočne savezne države opustošene siromaštvom i sušom, Lula je 1952., sa tek napunjenih sedam godina, u društvu majke i braće kombijem putovao 13 dana kako bi stigao u veliki São Paulo, gdje se nadao pronaći bolji život. Srednju strukovnu školu, koju nikada nije niti završio, Lula je napustio kako bi radio kao čistač cipela na ulicima najvećeg brazilskog grada. U svojim govorima Lula često spominje svoju majku, koja je kao nepismena žena napustila muža nasilnika te odgojila svoje sedmero djece na drugom kraju zemlje koja zauzima polovinu južnoameričkog kontinenta.

Lulin život se počeo dramatično mijenjati 1969., kada je izabran za vođu sindikata metalaca u São Bernardo do Campo, radničkoj i industrijskoj općini u São Paulu. Lula je u sindikalni život ušao pod uticajem brata koji je bio član Komunističke partije. Od tada je sve više vremena posvećivao sindikalnom djelovanju te je 1975. godine izabran za predsjednika sindikata. Tokom godina vojne vlasti Lula je postao vođa velikih radničkih štrajkova te je početkom 1980. godine završio u zatvoru. Tih se godina Lula u potpunosti okreće politici te zajedno sa drugarima iz sindikata te drugim ljevičarskim aktivistima osniva Radničku partiju (PT). U svom začetku, PT je bio neodvojiv od društvenih pokreta te Lulin politički uspon dolazi više kao rezultat kolektivne organizacije nego individualnog trijumfa. Tako njegov politički uspijeh postaje plod pokreta koji je stvorio prvu – i još uvijek jedinu – modernu stranku unutar Brazila, zemlje od čije su nezavisnosti politički prostor okupirale elite koje nisu imale dodira sa narodnim masama. Specifičnost PT-a je bila ta da ova ljevičarska organizacija nije imala fiksnu ideologiju nego je pod svoje krilo primala različite pokrete ljevog tipa, od onih najradikalnijih do onih najumjerenijih.

Nakon što je tri puta bio poražen kao predsjednički kandidat, Lula je 2002. godine ušao u povijest postavši prvi radnik koji je došao na vrh vlasti u historiji Brazila. Pod Lulinim predsjedavanjem, Brazil je živio razdoblje značajnog gospodarskog napretka te najveće društvene transformacije u svojoj povijesti. U periodu od 2004. do 2006. godine, Brazilski BDP je porastao za 4,3 posto.[1] Gospodarski rast i širi socijalni transferi kao Bolsa Familia (Obiteljska kesa) i Zero Hambre (Nula gladi) potpomažu najveće smanjenje siromaštva u povijesti ove zemlje te broj siromašnih tokom prvih šest godina Lulinog mandata pada sa 50 na 30 milijuna.[2] Istovremeno, povećana društvena mobilnost potiče stvaranje „nove srednje klase”. Također, osim kontrole inflacije i vanjskog duga, Lulina vlada povećava međunarodne pričuve zemlje, što joj omogućava da se bolje suoči s financijskom krizom iz 2008. godine. Tako 2010., na samom vrhuncu globalne krize, Brazilska ekonomija raste 7,5% [3], što postaje najbolji rezultat ove zemlje u posljednjih 25 godina. Da bi čarolija bila veća, Brazil, kao priznanje svoje novopronađene moći i uspjeha, dobiva organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. te Ljetnih olimpijskih igara 2016. godine.

Na ovim temeljima, Lula lako uvjerava birače, od kojih je na kraju svog osmogodišnjeg mandata imao čak 80% podrške, da za novu predsjednicu izaberu njegovu tehnokratsku štićenicu Dilmu Rousseff, ženu bez ikakvog značajnog političkog iskustva. Od Dilminog dolaska na vlast putanja ove zemlje se drastično mijenja. Ipak, teško je reći da je Roussseff glavna odgovorna za sudbinu koja je u to vrijeme zadesila Brazil te njenu vladu. Mnogi analitičari se slažu da su koliko ekonomski skok Brazila tokom Lule, toliko i njegov pad tokom Dilme, bili u velikom razmjeru posljedica vanjske (ne)sreće. To jest, nakon što su godine ogromne kineske potražnje za dva najvrijednija brazilska izvozna proizvoda (soja i željezna ruda) prošle, veliki brazilski rast iz vremena Lule se tokom 2012. godine pretvorio u mizernih 0.9%.[4] Ovaj pad brazilske ekonomije, koji je narednih godina prešao u minus, uzrokuje širenje masovnih protesta po cijeloj zemlji te se ljudi nakon dugo vremena ponovo počinju žaliti na visoke troškove života, loše javne usluge, te pohlepu i korupciju političara.

U to vrijeme, zajedno sa ekonomskim padom južnoameričkog diva započinje i proces destitucije Radničke partije sa vlasti u Brazilu. U nadi da se nekako i spasi od loše sudbine, PT sama započinje proces produbljivanja neoliberalizacije tokom Dilmine administracije, koja pod svoje okrilje dovodi tim stručnjaka čija uvjerenja odstupaju od ljevičarskih shvatanja svijeta. Ipak, kako pokušaj ponovnog prevrtanja propada, Dilma Rousseff doživljava opoziv sa vlasti 2016. godine (čitaj meki državni udar, prvi u povijesti Brazila), koji prethodi zatvaranju Lule 2018. godine, kada slavni predsjednik Brazila biva poslan u zatvor zbog korupcije u sklopu istrage "Operacija autopraonica" ("Lava Jato"), koju vodi sudac Sérgio Moro, isti koji će poslije postati ministar pravde u Bolsonarovoj vladi.

U svojoj kritici prema vlasti Radničke partije, sociolog Chico de Oliveira [5], koji je i sam jedno vrijeme bio član PT-a, smatra kako PT nije uspijela promijeniti strukturalni okvir kapitalističkih odnosa prema kojima funkcionira Brazilsko društvo. De Oliveira primjećuje kako je sami momenat globalizacije spriječio mogućnost inkluzivnog projekta nacionalnog razvoja koji se dugo tražio u povijesti Brazila. Oliveira upućuje na činjenicu kako se tokom vlade Radničke partije, umjesto daljnjeg industrijskog napretka, Brazil preusmjerio na povećavanje kapitalističke akumulacije koja je u osnovi imala financijske transakcije te eksploataciju prirodnih resursa, ponajviše u rudarstvu te agrobiznisu. Prema De Oliveiri, unutar ovog okvira PT je pokušao koristiti državne resurse u službi siromašnih slojeva koji su postali njegova društvena baza, ali je istovremeno onemogućio ikakav značajniji industrijski razvoj koji je bio neophodan koliko za promjenu strukture unutar brazilskog kapitalizma toliko i za održiv i manje zavisan razvoj ekonomije ove zemlje unutar međunarodnog konteksta. Ovu tamnu stranu lulizma de Oliveira naziva „obrnutom hegemonijom“, te je definiše kao političku konstrukciju unutar koje osigurava moralnu nadmoć siromašnih slojeva unutar novog društvenog poretka (simboličan dolazak na vlast siromašnih kroz Lulu i PT), ali koji istovremeno u ekonomskom smislu pristaju na vlastitu dominaciju upravo zbog toga što nedostatak promjene strukture kapitalističke organizacije produbljava materijalnu strukturu njihovog vlastitog izrabljivanja. U ovom smislu, De Oliveira navodi kako Lulin Brazil nije neka replika Američkog New Deala pod F. D. Rooseveltom, nego više neka vrsta kopije Južnoafričke Republike iz vremena Mandele, kada su simboličke nepravde apartheida postale svrgnute dok su istovremeno vladavina kapitala i njegova bijeda nastavile biti neumoljive kao i uvijek.

*

Jair Bolsonaro: Dolazak mesije

Imajući gore navedeno u vidu, možemo primijetiti kako je, daleko od makro-interpertacija buđenja uspavanog latinoameričkog diva te njegovog velikog uspona na svjetskoj sceni, scenarij među narodnom masom i nije uvijek bio toliko obećavajući. Zbog ovih i drugih razloga, u području brazilske antropologije i društvenih znanosti u cjelini, povećanje srednje klase se dugo vremena gledalo sa rezervom. Drugim riječima, bez obzira na značajna dostignuća u borbi protiv siromaštva tokom vremena Radničke partije, velika većina takozvane nove srednje klase još se uvijek morala boriti za preživljavanje. To je bila velika kontradikcija lulizma [6]: dok je veliki dio stanovništva emigrirao u srednje slojeve, baza ekonomsko-društvenog modela je ostala nepromijenjena, te tako uključivanje nižih slojeva u konzumerističku ekonomiju nije značilo i razvoj klasne borbe unutar Brazila. Da bi najbogatiji i najsiromašniji povećali svoje dobitke u isto vrijeme, netko bi morao izgubiti. Paradoksalno, upravo su to bili sektori koji su imali koristi od politika socijalne uključenosti. Dok se gospodarski rast nastavio, postotni gubitak srednjih sektora nije zasmetao. Kad je gospodarstvo usporilo, došlo je do pritiska.

Mnogi od ovih ljudi su se okrenuli protiv samog PT-a te postali saveznici populističke desnice. U ovom smislu, potrebno je prepoznati bolsonarizam kao politički projekt mobilizacije narodnih sektora bez presedana u povijesti zemlje [7], te ga uzeti kao primjer narodne ekstremne desnice, koja se može razumjeti samo u svojoj širini, kao rezultat vrlo dubokih promjena u društvu tokom posljednjih 30 godina. U ovom smislu, pojava Jaira Bolsonara kao političkog vođe i bolsonarisma kao pravog društvenog pokreta, stječe takvu elastičnost da dopire i do popularnih sektora i do brazilskih elita, posebno u velikim gradovima.

Dalje, potrebno je uzeti u obzir da bolsonarizam nije potpuno organski i kohezivni fenomen, već prije rezultat živahne koalicije koja je artikulirana kako bi porazila ljevicu — koja je prije bila na vlasti gotovo petnaest godina — i političku elitu, koja je konsolidirana od demokratizacije zemlje 1985. Tako je Jair Bolsonaro u svojoj je kandidaturi okupio birače koji se nalaze u podnožju takozvanih klupa vola, biblije i metka (BBB: agrobiznis, evanđelisti, vojska).[8] Za vrijeme vlada Lule i Rousseff te su se skupine na ovaj ili onaj način smjestile u široku vladajuću koaliciju: predstavnici poljoprivrednog sektora usmjeravali su Ministarstvo poljoprivrede i razrađivali politiku povoljnu za svoje poslovanje; stranke i televizijske mreže neopentekostalnih skupina bile su važni saveznici vlade.

Ali, sa krajem Lulista-ciklusa, konzervativni sektori nisu ni trepnuli prije nego što su se pridružili radikalnoj i autoritarnoj desnici. Ovi sektori su u novijoj povijesti Brazila, a posebno od 2013. godine, uzeli antikorupciju kao glavnu političko-ideološku zastavu u usponu desnice i njezinih raznih grananja. Na izborima 2022., kandidatura krajnje desnice, koju predstavlja Jair Bolsonaro, koristila je ovaj narativ kako bi pridobila glasove glasača protiv PT-a. Tako ideja da su Lula i PT "veliki kreatori korupcije u Brazilu" je mit koji potječe od Bolsonara [9]. Jednom na vlasti, Bolsonaro i njegovi saveznici su promovirali implementaciju modela koji Washington nameće cijelom svijetu. Za njih je država promotor "velike korupcije" te u ovoj perspektivi, dok se "javna arena" smatra "pokvarenim" i "prljavim" prostorom, "privatni sektor" postaje "čist" i "konkurentan". Unutar ovog okvira, antikorupcija postaje poveznica raznih sektora BBB-a te tako i instrument za "spašavanje demokracije", budući da narodni glas ne bi bio u stanju izabrati "korumpirane".

Važno je napomenuti kako ovaj govor odjekuje s neopentekostalnom teologijom blagostanja [10], koja je glavni pokretač evanđelističke narodne mase unutar novog Brazila. Kao takva, ova teologija-ideologija potiče vjernike da slijede poduzetnički pristup financijskom životu kako bi samostalno stvorili ekonomsku stabilnost te sami sebi omogućili život materijalnih dobara. Poklapajući se s povećanim oslanjanjem na neformalni i prekarni rad u Brazilu tijekom ekonomske recesije 1980-ih i 1990-ih, te s ekspanzijom potrošnje u 2000-ima, teologija prosperiteta nije samo davanje smisla djelima, već i poticanje vjernika na njegovanje posebnog stava prema ekonomskom životu. Istovremeno, Bolsonarova kandidatura artikulirala je stupove konzervativizma, uključujući zahtjev za sigurnošću i poziv na povratak "moralnosti" u društvenim običajima (vjersko-moralni faktor), dok je diskvalificirala zaštitničku državu kao korumpiranu i paternalističku (ekonomsko-moralni faktor). Ovakva logika, koju promovira BBB klupa, samo potiče razvoj divljeg i nekontroliranog neoliberalno-kapitalističkog poretka, unutar kojeg individua brine za svoju dobrobit bez ikakvog uvažavanja šire zajednice u kojoj se nalazi i zajedno sa kojom bi se trebala razvijati.

*

Kamo dalje? Pogled prema budućnosti

Koalicija koju je Lula sastavio na izborima 2022. najveća je i najraznovrsnija koju je Brazil imao još od pokreta za povratak demokracije 1980-ih: sačinjena je od 10 stranaka koje pripadaju spektru ljevice, liberala, te desnice. Temelj za ovo novo nacionalno pomirenje bilo je Lulino udruživanje sa Geraldom Alckminom, povijesnom ličnosti PSDB-a (desni centar) koju je Lula porazio na predsjedničkim izborima 2006. godine te čija je stranka stajala iza opoziva Dilme Rousseff 2016. godine, ali koji je sada postao podpredsjednik Brazila u paru sa Lulom. U ovom novom krugu saveznika, novi predsjednik će se morati jako oprezno kretati.

Dalje, pred Lulom je titanski zadatak jer bolsonarizam, čiji vođa još uvijek nije službeno prihvatio poraz, ima najveću parlamentarnu skupinu u Kongresu, te vlada São Paulom, najbogatijom i najmnogoljudnijom državom Brazila u kojoj živi 46 milijuna stanovnika. Njezin sljedeći guverner bit će Tarcisio de Freitas, vojnik i bivši ministar infrastrukture u Bolsonarovoj vladi, koji je pobijedio Fernanda Haddada, kojeg je Lula prije četiri godine iz zatvora izabrao kao predsjedničkog kandidata ljevice. U međuvremenu, Bolsonarova dva sina, Eduardo i Flávio, su predstavnik u parlamentu i senator u kongresu. Osim toga, nekoliko najvažnijih država u zemlji vodit će članovi Bolsonarove Liberalne partije, koja ima i najveću klupu u Senatu i Zastupničkom domu.

Ipak, i kako to primjećuje brazilski sociolog Ruy Braga [11], unutar ovog konteksta pobjeda Lule da Silve te pro-demokratskih sila je važna jer nude nadu prevazilaženja ekonomsko-društvene organizacije zasnovane na pljačkaškoj osnovi čiji je najtipičniji primer nezakonito krčenje šuma u Amazoniji te apsolutna proliferacija nekontroliranog neoliberalizma u sve pore društva. Ruy Braga smatra da je pred Lulom i novom vladom ozbiljna zadaća te kaže da, ukoliko nova vlada ne uspije preokrenuti smjer kapitalističkog razvoja unutar Brazila, ista može neminovno dovesti do zaoštravanja klasne borbe s jačanjem ekstremne desnice u zemlji. Zašto? „Jer mirenje, koje je osnovna krilatica nove široke koalicije, ima granice i te granice su upravo vezane uz raspodjelne granice politika koje će vlada provoditi, pogotovo kada je riječ o financijskom kapitalu, oporezivanju velikih bogatstava, financiranju javnih politika, redizajniranju proračunske potrošnje, tko će dobiti više, tko će dobiti manje, gdje će sredstva otići. Stoga mirenje ima ograničenja i ostaje za vidjeti koje će opcije poduzeti Lulina vlada, te koje će sektore privilegirati unutar ovog šireg prijedloga mirenja.“

Igor Stipić, Prometej.ba

[1] https://nuso.org/articulo/Lula-Brasil/

[2] https://www.bbc.com/mundo/noticias-america-latina-63451556

[3] https://culanth.org/fieldsights/paradoxes-of-development-why-now

[4] https://culanth.org/fieldsights/paradoxes-of-development-why-now

[5] https://www.lrb.co.uk/the-paper/v33/n07/perry-ande...

[6] https://nuso.org/articulo/Lula-Brasil/

[7] https://nuso.org/articulo/Lula-Brasil/

[8] https://nuso.org/articulo/Lula-Brasil/

[9] https://jacobinlat.com/2022/11/01/llamame-por-tu-nombre/

[10] https://culanth.org/fieldsights/introduction-bolsonaro-and-the-unmaking-of-brazil

[11] https://jacobinlat.com/2022/10/30/lula-debera-atacar-las-politicas-neoliberales-para-contener-la-polarizacion-de-ultraderecha/