Kad se govori o propasti srednjovjekovne bosanske države, redovito se na popisu krivaca nađu Osmansko Carstvo, nesloga bosanskohercegovačkih velikaša, slabljenje kraljevske vlasti, a neki rado, ali povijesno netočno na tu listu stavljaju i tobožnje bogumile. Nekako se najmanje u tom kontekstu govori o intenzivnim i trajnim pretenzijama srednjovjekovnih ugarskih kraljeva na bosanski teritorij, o križarskim pohodima na bosansko kraljevstvo, pravdanima tobožnjom herezom Crkve bosanske, i o neprekidnom isticanju patronatskog prava nad bosanskom biskupijom od strane ugarskih kraljeva.

Povjesničar Srećko Džaja u svojoj knjizi „Konfesionalnost i nacionalnost i Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804“ sjajno opisuje i argumentima potkrepljuje kako se srednjovjekovno bosansko kraljevstvo pred svoj zalazak zapravo našlo stiješnjeno između dvije rivalske političke sile, Osmanskog Carstva i Ugarske (uz snažan ideološki pritisak Rimske Kurije). Ove su sile gospodarski i politički destabilizirale BiH, unosile razdor između kralja i feudalaca, miješale se u unutrašnje poslove kraljevstva, zahtijevale sve više novca i postavljale sve veće strateške zahtjeve.

Ugarskim je kraljevima pošlo za rukom da od Rimske Kurije dobiju veću religiozno-političku kontrolu nad BiH, kao nagradu za poduzete križarske pohode. Jedan od najvećih ustupaka Kurije ugarskim kraljevima bilo je podlaganje bosanske biskupije 1247. kaločkoj nadbiskupiji, te premještanje sjedišta bosanskih biskupa u Đakovo. U svojoj knjizi Džaja zatim opisuje kako su se Bosanci pokušavali osloboditi ugarskog pritiska, tražeći od Rimske Kurije vlastite, o Ugarskoj neovisne biskupe i papinsku krunu za svoga kralja. Kurija je taktizirala, oklijevala, odlučila bosanskom kraljevstvu izaći u susret u najgori mogući čas. Naime, 1461. je Stjepan Tomašević okrunjen papinskom krunom, što je silno razljutilo ugarskog kralja Matijaša Korvina, koji – uz posredovanje nezaobilazne kurijske diplomacije – primorava bosanskog kralja na raskid kontakata i otkazivanje poreza sultanu. Sultan Mehmed II. Osvajač jedva je dočekao takav povod i u proljeće 1463. krenuo na dobro pripremljen veliki pohod na BiH.

U odlučujućem trenutku pomoć Ugarske izostaje, jer je kralj Matijaš Korvin bio zauzet borbom za ugarsku krunu. Kako bi kasnije opravdali svoju pogrešnu politiku, kralj Matijaš svaljuje krivnju za pad Bosne na tobožnje domaće izdajnike, a Rimska Kurija, konkretno, legat biskup Nikola Modruški, stvara priču o tobožnjim „bogumilima“ kao izdajnicima. Svojatanje bosanskog kraljevstva od strane Rimske Kurije i Ugarskog kraljevstva nastavilo se i nakon propasti ovog kraljevstva. Mađari su čak proglasili Nikolu Iločkog za bosanskog kralja u preostalom prostoru slomljenog bosanskog kraljevstva koji je bio pod njihovom kontrolom. Tako su Mađari zapravo ostali gubitnici u utrci za prevlast nad Bosnom, nesuđeni vladari Bosne.

Osmanskim osvajanjem bosanskog kraljevstva, mađarsko-bosanski kontakti su prekinuti i nastavljaju se tek nakon četverostoljetne pauze, dolaskom Austro-Ugarske u BiH. Zbog velike potrebe za novom stručnom snagom, veliki broj nezaposlenih stručnih radnika, rudara, drvosječa, činovnika, ali i siromašnih seljaka, preselio je u BiH sa svih teritorija Monarhije, pa i iz Mađarske. I tako u BiH dolazi veliki broj Mađara, najviše iz Bukovine, okoline Sente i iz same Mađarske. Uz angažman u industrijalizaciji BiH, Mađari su dolazili i kao poljodjelci. U prnjavorskom kraju bili su poznati kao vrsni vrtlari i uzgajivači raznog povrća.

Što se tiče političke sfere, mađarski političari u Austrougarskoj isprva nisu podržavali okupaciju BiH. Ipak, prvi civilni upravitelj BiH nakon osmanskog razdoblja bio je upravo Mađar Benjamin Kallay, ekspert za povijest Južnih Slavena i nekadašnji austrijski konzul u Beogradu. U razdoblju 1882-1903 Kallay upravlja BiH i pokušava osujetiti nacionalno buđenje triju vodećih etničkih grupa, koje je već tada bilo ireverzibilno, i formirati bosansku naciju. Neki možda sa simpatijom gledaju na takvo Kallayevo nastojanje, koje bi – da je bilo uspješno – možda pojednostavilo sliku BiH i uklonilo pretpostavke za mnoge druge međunacionalne probleme u kasnijoj povijesti.

Međutim, moguće je i kako je upravo taj pokušaj kabinetskog bosanstva, zajedno s mađarskim političkim interesima koji su ga pratili u pozadini i upitnim metodama ostvarivanja projekta, u startu onemogućio bilo kakvu mogućnost kasnijeg oblikovanja nekog zajedničkog političkog identiteta bh. nacija. Više uspjeha Kallay je imao na gospodarskom i kulturnom planu. Za Kallayeve uprave u Sarajevu je otvoren Zemaljski muzej, započete su izgradnje sarajevske katedrale i Vijećnice, a diljem zemlje radilo se na otvaranju novih škola i gradnji prometnica, posebno željeznica.

U ovu se sliku lijepo uklapa i podatak kako je najbrojnije naseljavanje Mađara u BiH zabilježeno upravo u periodu 1900-1910. Mađari su u to vrijeme naseljavali cijelu BiH podjednako i stapali se s domaćim stanovništvom. S raspadom Monarhije veliki broj Mađara napušta BiH. Godine 1921, prema sačuvanim arhivskim podacima, u BiH je ostalo samo 2577 stanovnika mađarske nacionalnosti.

Nova naseljavanja Mađara u BiH – prema u manjem intenzitetu – zabilježena su nakon Drugog svjetskog rata, kada u BiH dolaze vojvodinski Mađari. Tada Mađari najviše naseljavaju Sarajevo i Banja Luku, i u tim gradovima i danas djeluju udruženja koja okupljaju građane BiH mađarskog porijekla. Prema popisu stanovništva iz 1991, tek 893 građana u BiH izjasnili su se kao Mađari, dok se danas, prema podacima mađarskih društava u BiH, procjenjuje da ih u BiH živi oko 1500. Što mi se ipak čini kao pomalo nerealna procjena, jer ispada da se broj Mađara u BiH gotovo udvostručio u proteklih 20-ak ratnih i kriznih godina.

Što se tiče spomenutih udruženja građana BiH mađarskog podrijetla, Udruženje Mađara u Sarajevu, osnovano 1992, organizira različite izložbe, koncerte, projekcije filmova, posjete folklornih i drugih skupina iz Mađarske, kurseve mađarskog jezika za zainteresiranu djecu, a objavljuje i vlastiti list „Uj doboš“. Nešto mlađe je Udruženje Mađara „Magyar Szo“, osnovano 2003. u Banja Luci. Što se pak tiče odnosa Mađarske i BiH, spomenimo kako su neke mađarske firme pokazale interes za ulaganje u BiH, na područjima energetike, transporta i poljoprivrede.

Za kraj dodajmo i kako su Mađari posudili mnoge riječi u govorni jezik ili govorne jezike u Bosni i Hercegovini. Neke od tih riječi su: lopta, cipela, čizma, soba, kocka, susjed, kamata, salaš, ašov, puška, lepinja, sataraš, bunda, pajdaš, kip, gazda, kočija, pogača, sablja, vašar, baršun, brlog, čeljad, četa, lopata, kecelja, kepec, kopča, kum, teret, pandur, pasulj, pasoš, džak, kec, kuče, marva, mrcina, aljkav, karika, mačka, roštilj, varoš... Posebno zanimljivo je to što iz mađarskog jezika potječu i tri riječi koje najbolje opisuju trenutnu piramidu vladajućeg društvenog sustava u Bosni i Hercegovini. Te riječi su: lopov, bitanga i čopor.

Život u sjeni konstitutivnih naroda: manjine u BiH

Marijan Oršolić/Prometej.ba