Mnogo toga zajedničkoga imaju BiH i Makedonija. Od unutrašnje nestabilnosti, beznadno korumpiranih političkih elita, nedovršenosti države, siromaštva, mirovnih sporazuma koji su zaustavili oružane sukobe (koji su u Makedoniji bili svakako u kudikamo manjem intenzitetu) ali su zacementirali etničke podjele u zemlji (u BiH Daytonski, u Makedoniji Ohridski sporazum), doveli do fragmentacije obrazovnog sistema i naglašenog paralelizma u državnim institucijama i vođenju države, što sve vodi do neke vrste tihog humanog preseljenja i zaokruživanja čistih makedonskih i albanskih, odnosno u drugom slučaju bošnjačkih, srpskih i hrvatskih teritorija.

Osporavanja i europski put

Zajedničko im je i osporavanje od strane susjednih država: dok su BiH u ratu 90-ih obje susjedne države osporavale državnost i teritorij, i Makedoniju osporavaju sve četiri susjedne države (Grčka im osporava ime, Bugarska Makedonce kulturološki smatra Bugarima, Srbija ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, a Albanija se interesira za teritorije unutar Makedonije koje naseljavaju Albanci (čine četvrtinu stanovništva od 2 milijuna stanovnika ove zemlje).

Obje su ove zemlje na europskom putu, i na njemu već dugo stoje, budući da se njihovim političarima baš i ne žuri. U obje je države gospodarstvo u raspadu, održavano kreditima, a stanovništvo masovno iseljava. I u jednoj i u drugoj državi snažno su u javnom diskursu prisutne teme identiteta, nacije, religije, pisma, makar stanovništvo imalo i većih (egzistencijalnih) briga. Radi se o zemljama koje procentualno spadaju u najreligioznije zemlje Europe, ali i u zemlje s najvećom nezaposlenošću u Europi.

Radi se o zemljama čije stanovništvo pripada južnoslavenskoj skupini naroda, o zemljama koje su unutar SFRJ 45 godina živjeli pod istim državnim krovom. U tom razdoblju došlo je i do bližih i intenzivnijih dodira stanovništva ovih država i do migracija u oba smjera. U smjeru Makedonije su iz BiH selili uglavnom Bošnjaci, koji su danas u Makedoniji ustavno priznata nacionalna manjina, imaju čak i svoje političke stranke, tv-program na svom jeziku, a većina ih živi u okolini Skoplja i Velesa. No, prema statistikama, u razdoblju 1991-2001, njihov broj se u Makedoniji prepolovio: prema popisu iz 1991. bilo ih je 35.256, a 2001. ih je preostalo 17.018.

Dolazak u Bosnu

Prvi Makedonci u BiH dolaze početkom 20. stoljeća, a najveći broj ih u našu zemlju dolazi u vrijeme SFRJ. Uglavnom su naseljavali gradove: Sarajevo, Banja Luku, Mostar, Zenicu, Bijeljinu, Doboj, Derventu, Zvornik, Prijedor i dr. Makedonci u BiH dolaze kao obrtnici, pekari, slastičari (najbolja slastičarna u mom rodnom gradu desetljećima se zvala Makedonija, da bi u 90-ima, kao i mnogo toga drugoga, promijenila ime), ali i kao umjetnici, činovnici, vojnici, inženjeri, građevinari, učitelji, liječnici... Prema popisu stanovništva 1991, Makedonaca je u BiH bilo svega 1596. Međutim, ti podaci ne daju potpuno realnu sliku, jer su se tada mnogi bh. Makedonci izjašnjavali kao Jugoslaveni.

Danas točan broj Makedonaca u BiH nije poznat. Najviše ih živi u Sarajevu i Banja Luci, gdje imaju i svoja udruženja. Prvo od tih udruženja osnovano je 1992. u Sarajevu, a drugo, „Udruženje Makedonaca Republike Srpske“, osnovano je 2002. u Banjoj Luci. Dok sarajevsko udruženje ima problema s dobivanjem prostora za svoje aktivnosti, banjolučko udruženje Makedonaca okuplja više od 170 članova, imaju druženja dvaput mjesečno, organiziraju kulturne aktivnosti, edukativna putovanja u Makedoniju, a izdaju i svoj Bilten „Vinozito“ na makedonskom i srpskom jeziku. Oba udruženja imaju problem s nepovoljnom starosnom strukturom zajednice, ali to je problem koji pogađa i skoro sva druga udruženja nacionalnih manjina u BiH.

Značajniji bh Makedonci

Od Makedonaca koji su ostavili zapaženiji trag u BiH, treba izdvojiti Duška Ristevskog, koji je otvorio najpoznatiju slastičarnu u Sarajevu „Egipat“, doktora agronomije Borisa Manuševa, koji je mnogo uradio na unapređenju voćarstva u nekoliko bh. gradova, Damjana Andriju, koji je oslikao unutrašnjost sarajevske Saborne crkve, te svakako istaknute kulturne djelatnike Radmilu Todorovsku (nekad operna pjevačica, sopranistica i solistica Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu), Blagu Videc, Kirila Arsovskoga i Dionisa Zajkova, i glumicu Nadu Đurevsku, bez koje bh. kazališna i filmska scena zasigurno ne bi bila ista. S Nadom Đurevskom imao sam čak priliku i čast surađivati, u pripremanju nekih manjih predstava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Nada je, inače, u Sarajevo stigla kao šestogodišnja djevojčica 1958, glumila u brojnim domaćim filmovima i kazališnim predstavama, dobila mnoge nagrade za glumu, a 2014. i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

U bh. javnosti su nažalost ostale snažno zapažene i dvije tragične smrti makedonskih državljana. Godine 2004. u avionskoj nesreći blizu Mostara poginuo je tadašnji makedonski predsjednik Boris Trajkovski zajedno sa svojim savjetnicima, a mnogi bh. ljubitelji glazbe oplakivali su i preranu pogibiju popularnog pjevača Tošeta Proeskog 2007, nedaleko od granice BiH na autocesti Zagreb-Lipovac u Hrvatskoj.

Makedonce koje sam imao prilike upoznati (između ostaloga, i ujna mi je Makedonka) doživio sam kao vedre, otvorene i razgovorne ljude. Danas se nažalost nad njihova vedra lica pomalo nadvila i sjenka brige zbog sve lošijih izvještaja iz Makedonije (skandali s korumpiranom vlašću, kontrola medija, afera prisluškivanja u koju su umiješane i strane službe, oružani incident u Kumanovu, masovni prosvjedi). Iako stanovništvu nije do rata, nego do otvaranja novih radnih mjesta, iako se po prvi put u povijesti zemlje javlja međuetnička solidarnost Makedonaca i Albanaca nasuprot korumpiranoj vladajućoj garnituri (primjerice, kako su skoro sve relevantne tv-stanice pod utjecajem vladajućih struktura, albanska stanica Alsat i albanske web-stranice daju prostor opoziciji), rat ipak nije nemoguć scenarij.

Prelamanje geopolitike na makedonskim plećima

U širim geopolitičkim razmjerima, Makedonija je zapravo druga epizoda priče otpočete u Ukrajini. Nakon što su 2014. Ukrajina i Bugarska (uz pritiske američke i EU diplomacije) otpale iz planova za predviđeni plinovod od Rusije do zapadne Europe, Rusi su osmislili novu rutu plinovoda Turska-Grčka-Makedonija-Srbija-Mađarska-Austrija. Sada SAD žele osujetiti i taj plan, i tako spriječiti jačanje utjecaja Rusije u Europi koje bi došlo s isporukom energenata (EU trećinu svoje nafte i plina dobiva od Rusije), ali i osigurati što veće tržište za prodaju zaliha američkog plina koji se dobiva iz škriljaca. I otuda miješanje Rusije i SAD-a u makedonsku krizu. U Makedoniji problemi totalitarizacije društva jesu stvarni, ali oni nisu razlog miješanja velikih sila. Jer, ti su problemi u Makedoniji (i u Ukrajini) postojali i prije, kako da su to za demokraciju zabrinute velike sile tek sad primijetile? Da se radi samo o unutrašnjim problemima Makedonije, velike bi sile već nekako pomogle održati status quo, ali kako se radi o borbi za geopolitičku i ekonomsku nadmoć, u Makedoniji je svašta moguće. Jer pitanje gradnje ili negradnje „Južnog toka“ najžešće se otvara u ovoj najslabijoj karici zamišljene rute tog plinovoda. Ipak, nadam se da će najgori scenarij biti izbjegnut i da će najjužniji od svih Slavena ostati pošteđeni novog rata.