„Sjeverna granica juga“, riječi su koje savršeno opisuju geografsko-kulturni položaj Slovenaca, najsjevernijeg i najzapadnijeg južnoslavenskog naroda čija mala dežela je jedina južnoslavenska država koja direktno graniči s životnim prostorom germanskih naroda. BiH i Slovenija su na različite načine bili suputnici na drumovima povijesti, često su ove dvije države bile uokvirene i zajedničkim granicama većih državnih cjelina, od ilirskih zajednica i rimskih provincija, preko srednjovjekovnih feudalnih suvereniteta i novovjekovnih carstava do dviju Jugoslavija. Ta povijesna činjenica čestog zajedničkog sudjelovanja BiH i Slovenije u većim državnim cjelinama jedan je od razloga zašto su Slovenci danas jedna od 17 priznatih nacionalnih manjina u BiH.

Šumom bogata BiH primamila je sredinom 19. stoljeća prve slovenske doseljenike u BiH, šumske sezonske radnike iz Kranjske i Primorske Slovenije. S ulaskom BiH pod Austrougarsku upravu iz Slovenije i drugih dijelova Monarhije ne pristižu samo sezonski radnici, nego i trajni doseljenici raznih struka (inženjeri, arhitekti, vojnici, liječnici, profesori, trgovci, obrtnici, željezničari, činovnici), koji naseljavaju prostore Srednje Bosne, Sarajeva i Banja Luke.Drugi val slovenskog doseljavanja u BiH i okolne zemlje događa se nakon stvaranja Kraljevine SHS 1918. i Rapalskog sporazuma kojim je veliki dio slovenskog teritorija pripao Italiji. U Drugom svjetskom ratu zabilježen je pad, a u poraću novi rast broja Slovenaca u BiH, od kojih su neki sudjelovali u podizanju velikih privrednih poduzeća („Rudi Čajavec“, „Vitaminka“) i visokoškolskih ustanova, te doprinijeli razvoju metalurgije i rudarstva (Zenica, „Kreka“ u Tuzli).

Slovenski doseljenici su po dolasku u BiH osnivali i brojna slovenska kulturna društva i klubove, od kojih su najstariji Slovensko Omizje i Slovenski klub. 1934. je osnovano RKD „Cankar“ u Sarajevu – nazvano po jednom od otaca slovenske moderne Ivanu Cankaru, neko vrijeme nastanjenom i u Sarajevu – koje danas organizira brojne javne manifestacije u suradnji s lokalnim kulturnim institucijama. 1923. je u Banja Luci osnovano Slovensko društvo „Triglav“ koje danas broji više od 1400 članova i organizira „Slovenske dane“ u Slatini, nekada najvećem slovenskom naselju u BiH. U sklopu ovog udruženja djeluje i mješoviti zbor „Davorin Jenko“. U Banja Luci su slovenski doseljenici 1938. otvorili narodnu kuhinju, a potom i kuglanu i prostorije za glazbu i ples, koje su posjećivali svi građani Banja Luke. U Zenici djeluje Savez Slovenaca srednje Bosne iz Zenice, Travnika i Viteza, Slovenci prijedorskog kraja su organizirani u KUD „Lipa“, koje između ostalog ima i emisiju na lokalnoj radio stanici na slovenskom jeziku, tuzlanski Slovenci imaju poznat ženski zbor „Slovenčice“, a Slovenci dobojske regije se okupljaju u udruženju „Prežihov Voranc“. Većina ovih udruženja nudi i nastavu na slovenskom jeziku, što pridonosi očuvanju slovenskog identiteta u BiH, no s druge strane ubrzava i odseljavanje mladih Slovenaca koji nakon pohađanja škole slovenskog jezika, odlaze studirati u Sloveniju i tamo i ostaju.

O Slovencima u BiH je objavljeno i nekoliko knjiga, od kojih je najvažnija monografija „Četrta stran trikotnika. Znameniti Slovenci in slovenska društva v Bosni in Hercegovini, 1878-2000“ („Četvrta strana trokuta“), prvo cjelovito djelo o povijesti Slovenaca u BiH. Od poznatih Slovenaca koji su živjeli i djelovali u BiH treba spomenuti ponajprije Rudolfa Čajavca (1911-1942), rodom iz Zgošće kod Kaknja, partizanskog pilota, koji je u Drugom svjetskom ratu iz Banja Luke uspio avionom prebjeći na partizanski teritorij u Prijedor, što je značilo početak partizanskog zrakoplovstva i jedinstven slučaj u svijetu, da je pokret otpora u okupiranoj zemlji imao vlastito zrakoplovstvo. Po Čajavcu je ime dobila 1950. osnovana tvornica elektroničkih uređaja u Banja Luci. Ta je tvornica s godišnjim izvozom u vrijednosti od oko 50 mil. USD i s 10,5 tisuća zaposlenih radnika dugo godina bila simbol razvoja Banja Luke. Između ostalog „Čajavec“ je bio zadužen za video-osiguranje ZOI u Sarajevu 1984, a 1960-ih je izradio i prvi policijski radar za kontrolu brzine u Jugoslaviji, kakav su tada u svijetu pored SFRJ imale samo još SAD, Rusija, Izrael i Francuska. Danas je „Čajavec“ rasturen, oprema pokradena, a objekti poduzeća prenamijenjeni, pa tako na prostoru od 84.000 m2 nekadašnje tvornice danas zatječemo privatne fakultete, trgovački centar, sjedišta političkih stranaka, noćni klub, te svadbeni salon: odličan primjer u što smo sve kao društvo (de)evoluirali.

Slovenac koji najviše obilježava sadašnjost BiH je gubernator kolonije u kojoj živimo, Valentin Inzko, (od 2009.) visoki predstavnik za BiH. Zanimljivo, Inzko nije prvi koruški Slovenac koji je u BiH obnašao tu dužnost, i nekadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch (mandat 1999-2002) je pripadnik ove manjine nastanjene u Austriji. Od ostalih poznatih Slovenaca u povijesti i sadašnjosti BiH ističu se A. Gerdouc, prvi uspješni vlasnik Sarajevske pivare, komandant ustaničke vojske tijekom Ustanka u Bosni Miroslav Hubmajer, prof. Miran Moll s Tehničkog fakulteta u Banja Luci, autor nekoliko udžbenika iz područja elektrotehnike, zatim prvi doktor filmske pedagogije u Europi Miroslav Vrabec, slikarica Ivana Kobilca, koja je s austrijskim slikarima putovala po BiH i slikala orijentalne motive, Goran Dragić, jedan od najboljih košarkaša Europe porijeklom iz Zvornika, Jure Franko, skijaš koji je SFRJ donio prvu medalju na ZOI u Sarajevu i mnogi drugi. Zanimljivo je, kad već spominjemo ZOI u Sarajevu, da je maskotu tih ZOI „Vučka“ osmislio slovenski slikar Jože Trobec iz Kranja, čiji je prijedlog pobijedio u konkurenciji 836 umjetnika iz cijele tadašnje SFRJ, a u najužem izboru protukandidati Vučku su bili snježna lopta, planinska koza, jež, lasica i janje.

Posebno poglavlje u ovom tekstu zaslužuje usporedba mentaliteta Slovenaca i ostalih južnih Slavena i način na koji jedni druge percipiramo. I jedna i druga vizura – i slovenska i ona ostalih južnoslavenskih naroda – obiluje predrasudama. Tako mnogi Slovenci u Sloveniji ne vole „čejfure“ (došljake s juga), kojih je sve više u Sloveniji. Visok životni standard u Sloveniji (BDP po stanovniku više od 4,5 puta veći nego u BiH) privukao je mnoge gastarbajtere iz BiH. Teško je utvrditi točan broj bh. iseljenika u Sloveniji, jer veliki broj bh. imigranata je došao u Sloveniju u periodu 1961.-1985. i druga i treća generacija tih doseljenika se već asimilirala. Procjene su da u Sloveniji živi oko 150.000 bh. iseljenika/Slovenaca s bh. podrijetlom. Taj broj je možda i veći, a u zadnje vrijeme svakako raste, što ilustrira i vic kako je u Sloveniji na referendumu o tome da li Bosanci trebaju napustiti Sloveniju 5% odgovorilo „raus“, a 95% „neka nas“.

Književnik Goran Vojnović u nagrađenoj knjizi „Čefuri raus“ opisuje slovensku netoleranciju prema došljacima i objašnjava kako u Sloveniji reći nekome „Bosanac“ znači da si ga uvrijedio. Slovenci smatraju sebe puno kulturnijima i naprednijima od ostalih južnih Slavena, koje smatraju nametljivima, prepotentnima, neracionalnima (usp. bend Genialci, „Ti si burek“). Ipak, ta navodna kulturna superiornost Slovenaca sadrži dosta dvoličnosti. Naličje tog osjećaja fundamentalne različitosti od Balkanaca su balkanski kulturni elementi slovenske svakodnevice (sve popularniji turbo-folk kod mladih, omiljenost jela kao što su ćevapčići, burek, turske kave, i sl.). Slovenska kultura je mala kultura na raskrižju između srednje Europe i Balkana i oni koji pokušavaju zanijekati balkanske komponente unutar slovenske kulture, neiskreni su prema vlastitoj povijesti i identitetu. (Ovdje moram spomenuti genijalan diplomski rad Bojane Rudović-Žvanut s ljubljanskog Univerziteta društvenih znanosti na temu „Značenje bureka u Sloveniji“, koji kroz tamošnju recepciju bureka – s jedne strane omiljenog jela kod Slovenaca i s druge strane zgusnute metafore Balkana i njegovih stanovnika – analizira odnos balkanske i srednjoeuropske kulturne komponente u Sloveniji.). Povijest pamti kako su upravo Slovenci bili najvatreniji zagovornici stvaranja saveza južnih Slavena nakon Prvog svjetskog rata, osjećajući se bližima ostalim južnim Slavenima nego Austro-Ugarskoj, da bi se pred raspad SFRJ pojavile kultur-šovinističke teze o nužnosti razlaza s ostalim južnim Slavenima, koji su sada odjednom gledani kao lijeni i ratoborni barbari, za razliku od marljivih i miroljubivih Slovenaca. Pažljiviji promatrač će u takvim tezama uočiti prepoznatljive kulturno-političke uzorke iz povijesti i sadašnjosti drugih južnoslavenskih naroda, a time i još jednu potvrdu fundamentalne povijesne, kulturne, sudbinske bliskosti Slovenaca i drugih južnih Slavena.

Što se tiče naočala, kroz koje ostatak Južnih Slavena promatra Slovence, ni to svakako nisu uljepšavajuće naočale čarobnjaka iz Oza. Slovenci su kod ostalih južnih Slavena često predmet viceva zbog neobičnih riječi i izraza u slovenskom jeziku (tako psovke poput Tristo kosmatih medvedov! - „Tristo ti dlakavih medvjeda“ ili Naj te kokljabrcne! - „Nek’ te kokoš udari“ u usporedbi s maštovitim vokabularom psovki prosječnog Bosanca i Hercegovca djeluju kao citati iz dječjih slikovnica) i zbog veličine teritorija slovenske dežele (tu su, između ostalog, vicevi o najkraćoj romansi na svijetu u kojoj cura i dečko šeću slovenskom obalom, ili o tome kako je Slovencima svaka nogometna utakmica međunarodna jer kornere izvode u susjednim državama, ili o upozorenju na EU puzzlama da bi djeca mlađa od 3 godine mogla progutati Sloveniju, itd.). Usput, pored malenosti na karti Slovenija ima i jedan dodatan problem po pitanju prepoznatljivosti u svijetu, a taj se problem zove – Slovačka. Ove 2 zemlje imaju slična imena (Slovačka samu sebe zove Slovenská republika), gotovo identične zastave (jedina, jedva primjetna razlika u grbu) i gotovo identičan naziv za jezik (slovački jezik je slovenčina, slovenski slovenščina). Često se događa da na sportskim takmičenjima na kojima sudjeluju Slovačka ili Slovenija domaćin izvjesi krivu zastavu ili odsvira krivu himnu, a u Washingtonu postoji i mit, da se slovenski i slovački veleposlanik sastaju jednom mjesečno kako bi razmijenili krivo adresiranu poštu. Ipak, najveći izazov po ovom pitanju za svjetske medije desio se 18.03.2018, kad su, hoće se tako, obojica slovački i slovenski premijer na isti dan najavili ostavku!

Stereotipi o Slovencima tvrde kako su oni introvertni, zatvoreni, neduhoviti, škrti. Iako uvijek ima primjera koji potvrđuju ove stereotipe, svako pretjerano poopćavanje je pogrešno. Slovenski vicevi su možda nama neduhoviti, ali oni isto tako imaju jednog Slavoja Žižeka, „Borata filozofije“, koji najozbiljnije teme svijeta predstavlja putem viceva i na izvanredno duhovit način. Istina, u Sloveniji postoji regija, Gorenska gdje ljudi opravdavaju stereotip o škrtosti, no isti su predmet viceva za Slovence iz ostalih regija (slovenska verzija Piroćanaca ili Bračana). To što su Slovenci štedljiv i radišan narod, što se ne bahate, razmeću ni kite statusnim simbolima, neshvatljivo je u BiH gdje je dio svakodnevnog folklora činiti drugoga ljubomornim, pokazivati se i izazivati zavist koja je jedna od glavnih pokretača pasivnog društvenog života. Tako su za nas Slovenci koji racionalno troše ono što imaju škrtice, a mi, koji se razbacujemo onim čega nemamo i bez samopoštovanja uništavamo ono što imamo, mi smo ljudi široke ruke. Isto tako, Slovenci možda djeluju zatvoreno u usporedbi s južnim Slavenima, no npr. kod njih su Austrijanci čest predmet šale, njih se vidi kao pojam hladnoće i dosade.

Kako ovaj tekst ipak ne bi završio mislima o posvemašnjosti predrasuda među narodima i otvaranjem novog fronta predrasuda između slavenskih i germanskih naroda, otkrit ću vam još kako sam pišući ovaj tekst u pozadini slušao sjajni slovenski rock sastav Siddharta, kojega ovom prilikom preporučujem na slušanje. Otkriće ovog sjajnog benda – kao i pisanje cijelog ovog serijala o manjinama u BiH – posljedica su mog fundamentalnog stava da upoznavanje kulture, glazbe, povijesti, načina života drugih naroda bitno obogaćuje našu vlastitu kulturu i naš život, oslobađa nas od iracionalnih stereotipa i da nam isto omogućuje da naučimo mnogo toga korisnoga i zanimljivoga. A taj stav je naročito bitno forsirati u zemlji kakva je naša.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba