Autor: Marijan Oršolić

Nastavak priče o „Životu u sjeni konstitutivnih naroda“ vodi nas do jedine nacionalne manjine u BiH koja pripada germanskoj skupini naroda, do Nijemaca. Njemačka priča u BiH počinje krajem 13. i početkom 14. st. kad u Bosnu stižu prvi saski rudari iz Ugarske i Transilvanije, kako bi pomogli razvoj rudarstva (dobrim dijelom na poziv i poticaj bosanskih kraljeva Stjepana Kotromanića i Tvrtka). Sasi su brzo naselili sve veće gradove u srednjoj Bosni i Podrinju, gradeći sela u blizini mjesta u koja su dolazili (npr. Sase kod Srebrenice, Sase kod Vareša, Saski Do kod Prijedora, Sasina, Saski Potok itd.). Neki su Sasi ostavili značajan trag u životu srednjovjekovne Bosne. Jedan od njih je izvjesni Hans Sasinović, koji je imao velik komad zemljišta u posjedu u blizini Fojnice (dio tih posjeda prodao je Dubrovčanima 1365, a u izvješću o toj trgovini prvi put je zabilježeno spominjanje imena grada Fojnice) i koji je više puta putovao u Dubrovnik kao izaslanik kralja Tvrtka. U Fojnici i Srebrenici se spominju i posebna saska vijeća (Curia Teutonicorum), neke vrste samouprava saskih građana tih mjesta. Saska prisutnost u Bosni ima težinu i na području tadašnjega crkvenog života. Prvi poglavar 1339-1340 uspostavljene franjevačke Bosanske vikarije bio je upravo saski fra Peregrin Saksonac, a poznato je i ime dominikanca Johannesa Teutonicusa von Wildeshausena, biskupa u Bosni, poslanog s ciljem suzbijanja Crkve bosanske.

Posebno zanimljiva ostavština iz perioda saske prisutnosti u Bosni je vjerovanje u jamskog duha, patuljka Perkmana, stoljećima rašireno oko poznatih bosanskih rudnika Srebrenice, Kreševa, Fojnice, Ljubije, Mrkonjića. Navodno su rudari u rudnicima nailazili na patuljaste otiske stopala ovog bosanskog Smallfoota. Vjerovanja vezana uz Perkmana razlikuju se od mjesta do mjesta. Neki vjeruju kako Perkman donosi sreću, neki da donosi nesreću. Većina se vjerovanja slaže kako Perkman ne voli psovke i obavljanje nužde u rudarskim oknima te kako čiste rudare pozdravlja s „glukau“ (prilagođeno od „Glück auf“). Legende o tom biću postoje i u Srbiji (o čemu je pisao i Vuk Karadžić), Hrvatskoj (u Zagorju ga zovu „perhmanec“) i Sloveniji (tamo ga zovu „berkmandelje“). Svi ovi nazivi zapravo potječu iz njemačke legende o patuljku Bergmannu čije aktivnosti u njemačkim rudnicima odgovaraju onima koje mu pripisuju na Balkanu. Legenda o Perkmanu igra važnu ulogu u sjajnom romanu bh. pisca Selvedina Avdića „Sedam strahova“ koji toplo preporučujem na čitanje.

Drugi val njemačkih doseljenika u BiH (obratite pažnju koliko komično i znanstveno-fantastično zvuči ova formulacija iz današnje perspektive) dolazi nakon austrougarske okupacije BiH 1878. Većina matičara, pravnika, odvjetnika i činovnika koji su u BiH došli sa zadatkom organiziranja civilne uprave njemačkog su podrijetla. Dosta njih je u BiH dolazilo na određeno vrijeme, ili su čak vikendom odlazili natrag u krajeve iz kojih su došli, pa ih je domaće stanovništvo nazivalo kuferašima, jer su uvijek nosili nekakve kufere sa sobom. Većina ovih činovnika njemačkog podrijetla, prirodno, naseljavala je gradove (Sarajevo, gdje su 1910. činili čak preko 10% stanovništva, te Tuzlu, Banja Luku, Mostar, Foču, Fojnicu, i dr.). U gradovima su njemački doseljenici osnivali i svoja kulturna društva. Samo u Sarajevu bilo je 7 takvih društava, u Tuzli 3, u Derventi 2, te u Brodu, Banjoj Luci, Drvaru i Zenici po jedno.

Kraj razdoblja procvata njemačkih doseljenika u BiH dolazi s dva svjetska rata. Nakon Prvog svjetskog rata BiH ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije, a Nijemci u BiH gube pravo glasa i polagano sele u Austriju i Njemačku. Premda je i tada njemačka manjinska zajednica bila najbrojnija u BiH: 1921. se čak 15.000 ljudi u BiH izjasnilo da im je njemački materinji jezik

No, dobar broj njemačkih doseljenika u BiH se trajno zadržavao, što je poticala i austrougarska vlast, dajući im razne povlastice (porezne ustupke, jeftina zemljišta). Njemački su doseljenici u BiH tako osnovali ukupno 54 kolonije, najviše u Posavini, Semberiji, prnjavorskom, banjolučkom, prijedorskom kraju, gdje su se iskazali kao vrsni ratari, vinogradari i stočari. Neka od naselja u kojima su živjeli Nijemci i neka od naselja na čija su imena utjecali su: Dubrava (Königsfeld), Nova Topola (Windthorst, prvo njemačko naselje u BiH), Novo Selo (Franzjosefsfeld), Bosanski Aleksandrovac (Rudolfstal), Branjevo na Drini, Brezovo Polje na Savi, Šibovska, Glogovac (naselje blizu Prnjavora u kojem je do 1921. nastava održavana na njemačkom jeziku), Prosara (Hohenberg/Hindenburg), Zenica (Senitza), Žepče (Scheptsche). Najviše je njemačkih doseljenika u BiH nakon 1878. dolazilo iz obližnje Bačke, te Šleske i Porajnja.

Od pojedinaca njemačkih doseljenika u BiH svakako treba spomenuti Franza Pfannera, trapista pod čijim je vodstvom osnovan banjolučki samostan Marija Zvijezda 1869. Brojna trapistička zajednica s preko 200 monaha oko samostana je napravila poznatu pivovaru, prvu privatnu hidrocentralu u BiH, proizvodili su poznati sir „Trapist“, držali zanatske škole i igrali aktivnu ulogu u kulturnom životu Banje Luke. Zemljište su kupili od bogatog srpskog trgovca Tome Radulovića. U to vrijeme samostan Marija Zvijezda bio je najveća opatija trapističkog reda u svijetu, a danas, nakon dva svjetska rata i oduzimanja crkvene imovine u Jugoslaviji Marija Zvijezda je najmanja zajednica trapističkog reda u svijetu, u kojoj žive samo dva monaha, dvojica braće Topić.

Treba spomenuti i poduzetnika Luisa Ortlieba iz Münchena, koji je krajem 19. st. došao u BiH i ulagao u pokretanje drvne industrije, iniciravši 1900. osnivanje „Bosanske šumske industrije Eissler i Ortlieb“. Ortlieb i partneri novu su tvrtku smjestili u Zavidoviće, koji su, zbog podizanja željeznice za transport drvenih trupaca i pilane za obradu drveta, postali privlačni za doseljenike iz cijele Austro-Ugarske. Dotada selo, Zavidovići su lagano izrasli u solidan industrijski gradić.

Kraj razdoblja procvata njemačkih doseljenika u BiH dolazi s dva svjetska rata. Nakon Prvog svjetskog rata BiH ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije, a Nijemci u BiH gube pravo glasa i polagano sele u Austriju i Njemačku. Premda je i tada njemačka manjinska zajednica bila najbrojnija u BiH: 1921. se čak 15.000 ljudi u BiH izjasnilo da im je njemački materinji jezik (nacionalno izjašnjavanje u novim političkim okvirima dalo je nešto niže brojke). Procjenjuje se da je pred katastrofu Drugog svjetskog rata Nijemaca u BiH bilo čak i do 17 tisuća. Nakon okupacije Jugoslavije, nacisti rade na evakuaciji pripadnika njemačke manjine iz BiH. Podaci govore kako je 1942. programirano iseljeno 17.360 folksdojčera iz BiH u Litzmannstadt u Poljskoj, gdje su trebali igrati ulogu farmera-vojnika-krajišnika na granici s SSSR-om.

Nakon Drugog svjetskog rata Nijemci su u BiH od svih nacionalnih manjina bili izloženi najvećem stupnju represije od strane nove komunističke vlasti. Već krajem 1944. Predsjedništvo AVNOJ-a donosi Odluku o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine s posebnim odredbama koje su se odnosile na imovinu lica njemačke narodnosti. Mada su bogatiji pripadnici i ostalih nacija gubili svoju imovinu primjenom različitih oblika konfiskacije, Nijemci su tretirani kao najveći neprijatelji i kao takvi bili deportirani u brojne radne logore u BiH. Tako je prvi poslijeratni popis 1948. zabilježio u BiH svega 1174 pripadnika njemačke manjine, oko 20ak puta manje od njihovog predratnog broja u BiH. Bh. Nijemci koji su preživjeli logore i prisilni rad većinom su iz Jugoslavije iselili 1950-ih godina 20. st.

Što se tiče bh. građana, ogroman ih je broj dosad odselio u Njemačku, a kad bi to pošlo za rukom i ostalima koji o tome planiraju ili sanjaju, u BiH bi valjda ostalo mladih jedva dovoljno da se napune dva disko-kluba

Unatoč svemu tome, dio se njemačke manjine uspio očuvati u BiH i do dana današnjega. Na popisu stanovništva 1991. u BiH je zabilježeno 470 Nijemaca. Danas imaju tek jedno kulturno udruženje u Banjoj Luci, osnovano 2004. No, unatoč ovim malim brojkama, uloga koju igra Njemačka u bh. javnosti i životu prosječnog bh. građanina je velika. Što se tiče bh. javnosti, Njemačka je među top 8 investitora u BiH, a izuzetno je zapažen i rad njemačkih fondacija u BiH („Fondacija Heinrich Böll“, „Fondacija Konrad Adenauer“, „Fondacija Friedrich Ebert“, „Fondacija Friedrich Naumann“). Što se tiče bh. građana, ogroman ih je broj dosad odselio u Njemačku, a kad bi to pošlo za rukom i ostalima koji o tome planiraju ili sanjaju, u BiH bi valjda ostalo mladih jedva dovoljno da se napune dva disko-kluba. U općoj atmosferi odumiranja naše zemlje Njemačka figurira kao jedna od najpoželjnijih zemalja za evakuaciju (lijepo je to osjetio i izrazio autor nedavno na News.bar objavljenog tragikomičnog članka „Bosanac pao u komu i vidio Njemačku na kraju tunela“).

Za kraj, njemački doseljenici u BiH su ostavili, a bh. iseljenici u Njemačku kućama donijeli i mnoštvo germanizama kojima obiluje/u naš/i jezik/ci u BiH. Čak je i polovica naziva naše zemlje germanizam: Hercegovina dolazi od njemačke riječi „Herzog“ – vojvoda (što znači da su Hercegovina i Vojvodina imenjakinje). Što se tiče prisutnosti ostalih germanizama u našem jeziku: što bi bila naša kuhinja bez špajza, knedle, krofne, krmenadle, štrudle, kifle, buhtle, šnite, keksa, šlaga, palačinki, kolača, paradajza, krumpira, friškog, faširanog ili dinstanog mesa, špeka, roštilja i kako bismo to sve pojeli bez escajga i bešteka?

Što bi bili naši kafići bez šanka, flaše, kelnera, muzike, ceha, cuganja, fajrunta, flaše? Kako bi se cure i momci dotjerali za izlazak da nema riječi poput: šminka, šnala, brushalter, bluza, fen, ofinger, ancug, štikla, cviker, glancati? Kako bi se majstori snašli bez cigli, šarafa, brenera, farbe, federa, špicastog šarafcigera, anlasera, šablona? Kako bi izgledala naša kućanstva bez vešmašina, šporeta, štekdoza, firangi, haustora, kible, ruksaka, štrika i korpe za veš, štange, deke, naše studentske sobe bez cimera? Kako bi izgledale naše ulice bez šahtova i štandova s viršlama? Naše bolnice bez bruha, šlaga, šprice?

Šta bi naš jezik bez glagola faliti, koštati, štimati, trefiti, pasati? Kako bi izgledalo naše društvo bez zanimanja poput bauštelac, šnajder, šuster? Kako bi vozili naši golfovi da nemaju auspuha, šoferšajbe, rikverca, felge, haube, ratkape, remena, kuglica, kuplunga, gepeka, špigle, šlepera, šljake, šlaufa? Kako bismo izbjegli radarske kontrole bez blicanja? Gdje bismo čekali satima na razne potvrde da nema šaltera i kako bi na kraju dobili te potvrde da nema štambilja? Kako bismo se svađali oko međa da nema riječi poput gruntovnica i plac? Kako bismo pričali o 90-ima da nema riječi poput kasarna, puč, regrut, štab, fasovati? Kako bismo opisali našu bh. stvarnost i ljude koji ju vode da nema riječi poput: kupleraj, švercer, hohštapler? I kako bismo preživjeli tu istu stvarnost da nema riječi poput: vic, penzija i kufer?