Ima manje od mjesec dana otkad sam zadnji put sjedio s dobrim prijateljima i kolegama po struci, Poljakom Romanom i Armencem Armenom. Nakon degustiranja domaće šljivovice iz Posavine na prethodnom susretu, Roman je sa sobom ponio „miod pitny“, što na našem jeziku zvuči podjednako slatko, a označava medovaču. Par čašica medovače bile su poticaj Romanu da se raspriča o tipičnim poljskim pićima. Armen i ja smo tako saznali za neke od najpoznatijih poljskih votki: najlakše pamtljivi nazivi bili su Balzam Pomorski, Pan Tadeuš, Chopin, Wiborova, Sobjeski, a posebno atraktivno nam je zazvučala priča o Zubrovki (votka koja liči na travaricu, a – ako sam dobro razumio Romana – na boci te votke je lik europskog bizona). Nasmijala nas je Romanova priča da oni često u pubovima pivo piju na slamku i služe ga sa sokom od kupine, te da imaju posebnu vrstu vrućeg piva s klinčićem, cimetom i medom koje se pije zimi. Ne znam kako smo te večeri došli do Romanove izjave da u Poljskoj nema puno Hrvata, Srba i Bošnjaka - on zna tek za par nogometaša s naših prostora u poljskim nogometnim i rukometnim klubovima - no ja sam ga iznenadio replikom kako su Poljaci u BiH jedna od 17 ustavno priznatih manjina, što sam – i sam se pomalo iznenadivši - ustanovio istraživanjem za potrebe ovog serijala tekstova.

Vrijedan izvor koji govori o životu poljskih doseljenika u Bosni u vremenu između dvaju svjetskih ratova je izvještaj „Polscy osadnicy w dawnej Bośni“ koji je – nakon kratkog boravka u Bosni 1934. - za poljske vlasti napisala poljska književnica Maria Dombrowska

Priča o Poljacima u BiH počinje s austrogarskom okupacijom, kad iz Galicije (pokrajina koja je nekoć bila dio Austrougarske Monarhije, a danas se nalazi dijelom u Poljskoj, dijelom u Ukrajini) dolaze prvi poljski doseljenici, u sklopu političko-gospodarskog plana austrougarskih vlasti da koloniziraju BiH s politički pouzdanim elementima (koje su nagrađivali raznim povlasticama i zemljom). To su uglavnom bili poljodjelci i naseljavali su ravničarske krajeve Bosanske Krajine i Posavine, ponajviše krajeve oko Dervente, Prnjavora, Gradiške, Banje Luke, Bosanskog Novog i Prijedora, no među doseljenicima je bilo i činovnika, ljekara, inženjera i odvjetnika. Prema Popisu stanovništva iz 1910. u BiH je živjelo 10.975 Poljaka. U to su doba u prnjavorskom kraju postojala „čisto poljska sela“: Novi Martinac, Gumjera, Grabašnica, Rakovac, Kunova, Devetina, Gajevi, Stara Dubrava i Kokorski Lug; u okolini Gradiške takva sela su bila: Miljevačka Kozara, Čelinovac, Bakinci Donji i Bakinci Gornji. Sela Bukvik i Cerovljani imali su miješano poljsko i srpsko stanovništvo, a u rjeđim slučajevima poljskih doseljenika bilo je i u većinski hrvatskim selima. Do 1930. broj poljskih doseljenika popeo se na 30.000. Poljski doseljenici su bili vrsni pčelari, a unaprijedili su i poljoprivredu u BiH, jer u krajevima koje su naselili do njihovog dolaska nisu se primjenjivala umjetna gnojiva, niti su se sadile industrijske biljke i sl.

Vrijedan izvor koji govori o životu poljskih doseljenika u Bosni u vremenu između dvaju svjetskih ratova je izvještaj „Polscy osadnicy w dawnej Bośni“ koji je – nakon kratkog boravka u Bosni 1934. - za poljske vlasti napisala poljska književnica Maria Dombrowska. Dokument na 22 stranice sadrži zapažanja o gospodarskom i političkom položaju poljskih doseljenika u Bosni, te problemima očuvanja nacionalnog identiteta i o suživotu Poljaka i domaćeg stanovništva. Zanimljivo kako Dombrowska zaključuje kako su u to vrijeme Poljaci u Bosni živjeli znatno bolje od prosječnih seljaka u Poljskoj. Autorica primjećuje i kako je 80% poljskih kolonista pod pritiscima „steklo“ jugoslavensko državljanstvo, čime su izgubili pravo na pomoć poljskih konzularnih predstavništava i našli se u nezavidnoj političkoj situaciji.

U Drugom svjetskom ratu područje koje su naseljavali poljski kolonisti potpada pod vlast NDH, režim koji organizirano naseljava dio poljskih kolonista iz BiH u Slavoniju kako bi u nekim selima povećali broj katolika. Tijekom Drugog svjetskog rata 3.000 Poljaka s prostora bivše Jugoslavije pridružuje se partizanima i aktivno sudjeluje u antifašističkom pokretu. Štoviše, Poljaci s prostora BiH osnovali su svoj vlastiti, Poljski (peti) bataljon, u sastavu 14. srednjobosanske brigade, koji je operirao na prostorima između Teslića, Žepča, Zavidovića i Zenice. Tako se na spomenicima poginulim partizanima u BiH može naći i poljskih imena.

Kraj Drugog svjetskog rata u BiH je dočekalo više od 15.000 Poljaka. Nakon poziva poljskih vlasti svim Poljacima u dijaspori na povratak u domovinu, 1. srpnja 1945. bosanski Poljaci održavaju konferenciju i na njoj odlučili vratiti se u Poljsku. Predstavnici poljskih iseljenika Jan Komus, Jan Urban i izvjesni Rozmuž upoznali su jugoslavenske vlasti i poljsku ambasadu u Beogradu s odlukom o povratku u Poljsku. Nakon što je Tito dao zeleno svjetlo za iseljavanje Poljaka, delegacija bh. Poljaka odlazi u Poljsku i izabire lokaciju u Donjoj Šleskoj (kotar Boleslawiec) za naseljavanje. Radi se o prostorima s kojih su prognani Nijemci nakon Drugog svjetskog rata.

Izvor fotografije: flickr.com (poljska soba)


Problemi nastaju kada Vlada Jugoslavije odbija priznati odštetu Poljacima za kuće i zemljište koje ostavljaju u BiH, tražeći čak od Poljske da plati Jugoslaviji stoku i živežne namirnice koje Poljaci sa sobom povedu tokom preseljenja. Delegacija uvrijeđene i razočarane poljske manjine na to se pismom žalbe obratila direktno Titu. Iseljavanje Poljaka iz BiH počinje u ožujku 1946. i potrajalo je sedam mjeseci. Preseljenje Poljaka iz BiH 1946. bio je prvi slučaj organiziranoga kolektivnog preseljenja jedne nacionalne manjine u BiH i Jugoslaviji. Po povratku u Poljsku Poljacima iz BiH su dodijeljena imanja. I dan danas Poljaci podrijetlom iz BiH na svadbama pjevaju stare balkanske pjesme, a žene prave pite po izvornom bosanskom receptu. Imaju čak i pjevački zbor „Tomislav-Osieczov“, koji ponekad posjeti matičnu Bosnu. U vrijeme jugoslavenskog komunizma, Poljska je inače figurirala kao „prijateljska“ zemlja. Poljska komunistička elita je u to vrijeme često i rado ljetovala na dalmatinskoj rivijeri. Na popisu iz 1991. u BiH je živjelo svega 526 Poljaka.

Teško je utvrditi koliko pripadnika poljske manjine živi u BiH. Procjenjuje se kako se radi o svega nekoliko stotina osoba, dok optimističnije procjene govore o nekih tisuću Poljaka u BiH. Poljaci u BiH su organizirani u četiri udruženja u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Zenici, čija je glavna zadaća očuvanje i njegovanje poljske kulture i običaja te omogućavanje nastave poljskoga jezika za zainteresirane. Danas Poljska i BiH imaju solidne političke odnose, a razne poljske tvrtke su zainteresirane za ulaganja u bh. rudarstvo, energetiku i poljoprivredu. Poljaci su također i jedna od najbrojnijih grupa stranih turista koji posjećuju BiH.

„Tuča“ im je duga, „ugoda“ im znači kompromis, sporazum, a „greben“ im je češalj, dok „zatrudnio“ znači zaposlio (u nas je otprilike obratno – „zatrudnio“ često znači: dobio otkaz), a „lud“ znači – narod

U svibnju ove godine u Sarajevu je održana dvodnevna međunarodna znanstvena konferencija „Poljska u Bosni, Bosna u Poljskoj”, u organizaciji Instituta za povijest Univerziteta „Nikola Kopernik” iz poljskog grada Toruna i Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu. Na njoj su spomenuti i neki poljski doseljenici u BiH koji su ostavili zapažen trag. To su između ostalih bili: Artur Burda (počasni poljski konzul u Kraljevini Jugoslaviji, osnivač rotarijanskog kluba u Banjoj Luci), Bernard Zauderer (osnivač prve Gradske bolnice u Travniku, počasni građanin Travnika), Teodora Krajewska (prva ginekologinja u Tuzli), Bronisława Prasek-Całczyńska (liječnica, učiteljica u ženskoj školi u Sarajevu), Leopold Glück (liječnik, osnivač centra za liječenje lepre, šef bolnice u Sarajevu), Aleksander Glück (liječnik, istaknuti dermatovenerolog), Władysław Glück (odvjetnik, povjesničar, prevoditelj), Leon Biliński (ekonomist, profesor prava), Wiktor Jankiewicz (odvjetnik), Władysław Nieć (odvjetnik, zamjenik gradonačelnika Sarajeva), Justyn Karlinski (poznati bakteriolog i epidemiolog), Władysław Lam (slikar, teoretičar umjetnosti rodom iz Konjica), i dr. U zadnjih nekoliko godina, koliko pamtim i pratim, poljsko ime koje je u BiH dobilo najviše medijskog prostora je novinarka Paulina Janusz, koja je nakon sramotne hajke sarajevske FACE TV (koja je o njoj složila sraman prilog „Ono se zove Paulina!“ i etiketirala ju kao razbijačicu BiH, valjda zato što se pred izbore izjasnila kao Bosanka i Hercegovka prije svega) zbog njezinog teksta koji je kritizirao ponašanje novinara u vrijeme poplava u BiH, i degutantnih poruka i prijetnji koje su uslijedile, privremeno je otputovala iz Sarajeva gdje je živjela i radila više od dvije godine.

Za kraj, nekoliko zanimljivosti za one koji se pitaju o sličnosti srodnog slavenskog poljskog jezika s govornim jezikom u BiH. Pri usporedbi našeg (kako god ga tko zvao) i poljskog jezika naići ćemo na mnoštvo tzv. „lažnih prijatelja“, što je terminus technicus koji označava riječi koje se u dva jezika isto izgovaraju, ali imaju potpuno drukčije značenje. Tako npr. u poljskom jeziku (u nastavku teksta su poljske riječi u navodnicima) „pravo“ znači desno, glavni grad se kaže „stolica“, država se kaže „kraj“, „prosto“ znači ravno, „vitka“ znači šiba, „puška“ znači konzerva ili kutija, a „obraz“ znači slika. „Vrijedan“ kod Poljaka znači uvredljiv, „luster“ znači ogledalo, „dob“ je hrast, „dvorac“ je kolodvor, „kapljica“ znači kapelica, „zahod“ znači zapad, „žuč“ im znači žvakati, „brak“ znači nedostatak, „ten“ znači ovaj, taj, „slovo“ znači riječ, „jako“ znači kao, „štuka“ im znači umjetnost, a „vježba“ znači vrba, „tuča“ im je duga, „ugoda“ im znači kompromis, sporazum, a „greben“ im je češalj, dok „zatrudnio“ znači zaposlio (u nas je otprilike obratno – „zatrudnio“ često znači: dobio otkaz), a „lud“ znači – narod. Posebna zbrka je s oznakama za vrijeme. Npr. s poljskim nazivima mjeseci u godini – kod njih je „listopad“ zapravo studeni/novembar, „lipanj“ je srpanj/juli, „srpanj“ je kolovoz/august, itd. Također, kod njih „jutro“ znači sutra (dok se jutro kaže „rano“), a sat se kaže „godina“. I tako dalje. Toliko o Poljacima. U idućem nastavku nešto više o najbrojnijoj manjini u BiH, Romima.

Autor: Marijan Oršolić