Samo jednom u životu zagazio sam u Crnu Goru, i to jedva koju stotinu metara. Bilo je to prije tri godine, kada sam bio član ekipe od nekih 10-ak ljudi koja se uputila na rafting na Drini. Početna točka bilo je Šćepan Polje u Crnoj Gori. Granicu smo prešli pješice, i sjećam se te granice kao najlošije granice koju sam prešao u životu: makadam, kontejneri išarani grafitima u kojima se kuhala granična policija, oblak prašine... Skipper na raftingu nas je obavijestio kako upravo u Šćepan Polju spajanjem rijeka Pive i Tare nastaje Drina, te kako se iznad Šćepan Polja nalazi utvrda Soko koju je nekad davno podigao herceg Stjepan Vukčić Kosača, a koju su razorili Osmanlije u velikom pohodu na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo.

Već ovih nekoliko povijesnih činjenica pokazuju koliko su povijesti Crne Gore i BiH usko isprepletene, što i nije čudo s obzirom na to da se radi o susjednim zemljama, objema s diskontinuiranom i kratkom poviješću samostalnosti, objema sa stanovništvom slavenskog porijekla. Često su ove dvije države bile uokvirene i zajedničkim granicama većih državnih cjelina, bilo da se radi o davnim ilirskim zajednicama, kasnijim rimskim provincijama, srednjovjekovnim feudalnim suverenitetima, dugotrajnoj vladavini Osmanskog Carstva, te, na koncu, dvjema Jugoslavijama.

Sve je to utjecalo i na to da Crnogorci relativno dug vremenski period nastanjuju pojedine dijelove BiH, posebno istočnu Hercegovinu, ali i istočnu Bosnu. Prvi ozbiljniji valovi crnogorskih doseljenika u istočnu Hercegovinu su u doba crnogorskih borbi za osamostaljenje od Osmanlija, te kasnije nakon formiranja prve Jugoslavije. Ipak, najveći broj Crnogoraca u BiH dolazi u vrijeme bivše SFRJ, ponovno u istočnu Hercegovinu i Bosnu (Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Ljubinje, Foča i Čajniče), ali dobar ih se broj doselio i u velike urbane centre – Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar.

Prema popisu stanovništva iz 1991. Crnogorci su bili najbrojnija nacionalna manjina u BiH s preko 10.000 pripadnika. Danas se taj broj prepolovio. U općem kaosu 90-ih dio Crnogoraca je – već prema religioznoj pripadnosti - otišao u Bošnjake, dio u Srbe. Procjenjuje se da danas u BiH živi oko 5000 Crnogoraca, što ih i danas čini jednom od najbrojnijih nacionalnih manjina u BiH, te da ih je najviše u Trebinju, Goraždu i Foči. U BiH danas ima i sedam vijećnika crnogorske nacionalne manjine koji su predstavnici na općinskom nivou, i to u Doboju, Bosanskoj Gradiški, Trnovu, Varešu, Trebinju i Srebrenici. Crnogorci u BiH su solidno organizirani: od značajnijih njihovih udruženja spomenimo udruženje Crnogoraca u Hercegovini „Vuk Mićunović“ sa sjedištem u Trebinju, s preko 3000 članova i 5 podružnica u Trebinju, Bileći, Gacku, Foči i Čajniču, te Udruženje Crnogoraca Republike Srpske pod nazivom „Njegoš“.

Zadnjih dana asocijacije iz BiH na Crnu Goru uglavnom su vezane za prilično nebitno, ali u medijima potencirano pitanje čija je Sutorina. Radi se o siromašnom komadiću zemlje koji se sastoji od sedam mjesta s 1600 građana koji žive na površini od jedva 75 km2 i kojih se većina nastoji odseliti zapadnije. A neki u BiH zapeli za tu Sutorinu, kao da bi na tom području gradili bh. turističku meku ili najveću jadransku luku. Sutorina je, osim toga, i idealna tema za mini-takmičenje u patriotizmu putem facebook komentara, i poklon-bon za bh. političare kojim će kupiti još vremena u zamagljivanju javnosti i devastiranju države. Dodatna ironija je u tome što se tzv. bh. patrioti svađaju oko komadića zemlje koji bi vjerojatno pripao Republici Srpskoj. Crnogorski su političari „čojski i junački“ komentirali kako je pitanje Sutorine završeno, kako ona pripada Crnoj Gori. Ni oni nisu propustili priliku da pokažu beskompromisnost prema susjedima, vrlinu koja je na cijeni u ovim krajevima i koja dobro dođe za anesteziranje nezadovoljstva nastalog pljačkaškom privatizacijom državne imovine i siromašenjem stanovništva. Razgrabljenost države i osiromašenost stanovništva (slično kao i u BiH, i u Crnoj Gori je u periodu 2002-2011 legalno i bez traga nestalo čak skoro 3.3 milijarde eura državnog novca), te suradnja švercera i ratnih profitera (najprometniji i najunosniji koridor šverca cigaretama na Balkanu ide od Crne Gore preko istočne Hercegovine dalje na Zapad), još su neke značajke koje povezuju BiH i Crnu Goru. Ipak, za razliku od BiH, Crna Gora je nešto bliže EU. Ako je vjerovati procjeni austrijskog predsjednika Fischera, Crna Gora je najbliža da postane novi član EU.

Zajedničko Crnogorcima i Bosancima i Hercegovcima, kao i Albancima iz prethodnog nastavka, je i to da su čest predmet viceva. Crnogorci su to najčešće zbog pripisivane im lijenosti, ali i zbog neobično izraženog nacionalnog ponosa i hvaljenja „čojstvom i junaštvom“ koji ih krase (u jednoj turističkoj brošuri Crnogorci sami sebe opisuju kao „najmuževnije i najzgodnije Evropljane“, kao „ratnički soj čvrsto građenih gorštaka“, ističući kako je „svaki Crnogorac, pa i najsiromašniji, džentlmenskog držanja i dostojanstva“). Kažu da je crnogorski humor vrlo sličan onom u BiH, kako se najviše duhovitih i šaljivih dosjetki smišlja u najnesretnijim i najlošijim vremenima, valjda da bi se ista lakše prebrodila. Da li u svjetlu te pretpostavke treba tumačiti slučaj iz prošlogodišnjih poplava u BiH, kada je Crveni križ Crne Gore u sklopu pomoći ugroženima u BiH poslao 60 pakovanja piva po 2 litre?

Ostaje nam i reći nešto o najpoznatijim Crnogorcima koji su se afirmirali u BiH. Najprije nešto o dva poznata pjesnika koja je Crna Gora dala BiH. Na jednome hvala, a drugoga bolje ne pamtiti. Prvi, profesor, romansijer, esejist i pjesnik Marko Vešović, rođen je 1945. u mjestašcu Pape u blizini Bijelog Polja u Crnoj Gori. Živi u Sarajevu i radi na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Napisao je nekoliko knjiga (najznačajnije su zbirke pjesama „Nedjelja“, „Osmatračnica“ i „Poljska konjica“, roman „Rodonačelnik“, te knjiga polemičkih tekstova „Četvrti genije“) i smatraju ga jednim od najistaknutijih kulturnih djelatnika u BiH.

Drugi crnogorski pjesnik u BiH, manje poznat po pjesmama a više po karijeri istaknutog ratnog zločinca i prvog predsjednike Republike Srpske, je Radovan Karadžić. Ovaj Crnogorac je rođen 1945, taman u godini kraja Drugog svjetskog rata i nastanka druge Jugoslavije, u Petnjici kod Šavnika u Crnoj Gori. Doselio se u Sarajevo i radio kao psihijatar. Svojedobno je u koševskoj bolnici – kakve li ironije s obzirom na daljnji razvoj događaja – liječio pacijente od depresije. Ovaj „psihijatar kojemu je trebao psihijatar“ početkom 90-ih prelazi u Srbe, postaje vođa bosanskih Srba, i na toj poziciji, po zapovjednoj odgovornosti, bit će odgovoran za mnoge zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. Mnogi vjerojatno ne poznaju zanimljiv detalj od prije rata, kad je 1985. Karadžić na sudu u Sarajevu osuđen na tri godine zatvora zbog optužbe da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama. Upravo s tih Pala početkom rata svoje nove sunarodnjake Karadžić poziva da mu se pridruže u opsadi Sarajeva, stihovima „Idemo u gradove da bijemo gadove“. To, i epitet „neboderski Srbi“ kojima je ovaj vrli pjesnik prezirno nazivao Srbe koji su ostali u Sarajevu, svjedoči o mračno ruralnoj strani njegovog uma. U tom razdoblju dr. Karadžić nanovo otkriva i svoju religioznost i povezanost s Bogom, što je najbolje dokumentirano u intervjuu crkvenom glasilu mitropolije cetinjske „Svetigora“, u kojem je iznio tvrdnje kakvih se ne postidjeli ni ISIL-ovci (o tom više nekom drugom prilikom, uskoro). Mnogi ga velikosrpski nacionalisti, zajedno s njihovim simpatizerima iz prosrpskih enklava Crne Gore, i danas slave i smatraju najvećim crnogorskim pjesnikom još od Njegoša, „Gorskog vijenca“ i znamenite „Istrage poturica“. Nakon pjesničko-političke karijere, Karadžić se ponovno vraća psihijatriji, doduše alternativnoj i pod imenom dr. Dragana Dabića. Na kraju je ovaj pjesnički boem preselio u Nizozemsku, gdje živi i danas.

Od ostalih poznatih Crnogoraca koji su ostavili traga u BiH svakako treba izdvojiti Andreja Nikolaidisa (r. 1974. u Sarajevu), nagrađivanog novinara i književnika (romani „Oni!“, „Mimesis“, „Sin“, „Dolazak“, „Devet“, zbirka najuspješnijih tekstova „Balkanska rapsodija“) koji danas živi u Ulcinju, te Fahrudina Radončića (r. u Ivangradu/Beranima u CG, osnovnu i srednju školu završio u Podgorici), političara, nekadašnjeg ministra sigurnosti BiH i kandidata za člana Predsjedništva BiH na zadnjim izborima, tajkuna, vlasnika dnevnog lista „Avaz“ i najviše zgrade na Balkanu „Avaz Twist Towera“.

Šlag na kraj ovog prikaza poznatih Crnogoraca koji su ostavili traga u BiH predstavlja par riječi o Miladinu Šobiću, crnogorskom kantautoru, jednom od najvećih i najzagonetnijih umjetnika na prostorima bivše SFRJ. Šobić je rodom iz Nikšića (1956.), studirao je Fakultet za turizam u Dubrovniku, gdje u studentskim krugovima započinje nerazvikanu ali uspješnu glazbenu karijeru (ponajprije s pjesmom „To sam ja“ koja za mnoge nosi epitet studentske himne), a vrhunac karijere je doživio u Sarajevu, gdje je izdao i svoj prvi album „Ožiljak“ (sa sjajnim pjesmama „Džemper za vinograd“, „Kad bi došla Marija“, „Ne pokušavaj mijenjat me“). Njegov album „Umjesto gluposti“ se u Bosni svojevremeno prodavao bolje i od Azrinih „Filigranskih pločnika“. Šobić je bio jako popularan među običnim ljudima jer se uvijek odazivao na pozive studenata i ljudi iz manjih gradova. Nakon tragične smrti sestre, Šobić prestaje svirati i netragom nestaje. Pričalo se da se zamonašio, ili da je mrtav, ili da živi u djedovoj kući u selu nedaleko od Nikšića, ili da se povukao na planinu gdje čuva ovce. Početkom 2013. Šobić je dobio moždani udar i pao u komu, što je bila prva vijest o njemu nakon dugo vremena. U međuvremenu se probudio iz kome i ponovno odselio iz fokusa medijske pažnje.

Glazbeni kult Miladina Šobića održao se sve do danas: Šobić je uzor mnogim današnjim razvikanim glazbenicima koji sviraju različite oblike glazbe (poput Mileta Kekinog i Ede Maajke), a ponovno ga otkrivaju i mnogi studenti u BiH, koje Šobićeve pjesme s autobiografskim motivima i studentskim socijalnim temama pogađaju u žicu. Možda i ponajljepše riječi o ovom umjetniku izrekao je Miljenko Jergović: „najveći i najzanimljiviji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Šobić. (...) A onda je kao najveći sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onog dana kada je Miladin Šobić zauvijek otišao iz našeg grada, ugašena je iluzija da bi čovjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nešto reći i da bi to nešto moglo biti važno.“

U idućem nastavku na redu je jedan narod, s kojim stanovnici BiH dijele zajedničko slavensko podrijetlo, te kratkotrajan, ali spomena vrijedan zajednički boravak unutar Austro-Ugarske, i slično državno uređenje u drugoj polovici prošlog stoljeća. U idućem će nastavku, dakle, biti govora o Česima u Bosni i Hercegovini.

Život u sjeni konstitutivnih naroda: manjine u BiH

Marijan Oršolić/Prometej.ba