Malo koja zemlja u svijetu ima tako čudnu i paradoksalnu etničku strukturu kao Bosna i Hercegovina. Najveći paradoks te strukture očituje se u tome što pripadnici različitih vrsta manjina u BiH skoro pa predstavljaju većinu stanovništva u ovoj zemlji. Kako je takvo nešto moguće?

Pođimo redom.

Jedan tip manjina su pripadnici konstitutivnih naroda koji u određenim područjima BiH čine manjinu. Na razini države Hrvati su praktično u manjinskom položaju u odnosu na preostala dva konstitutivna naroda. No, Bošnjaci – premda većina na razini države – žive u manjinski podređenom položaju na velikom prostoru i u mnogim mjestima. A Srbi, koji unutar BiH imaju čak i svoj zaseban entitet, apsolutna su manjina u 4 od 5 najvećih gradova u BiH. Na razini entiteta, Bošnjaci i Hrvati su podređena manjina u Republici Srpskoj, a Srbi imaju isti status u Federaciji BiH. Na razini kantona unutar Federacije BiH, Bošnjaci i Hrvati se smjenjuju u ulogama većine i manjine. Situacija je još kompleksnija ako se u obzir uzmu i odnosi u općinama i gradovima.

Pripadnici konstitutivnih naroda, koji su se našli u poziciji manjine, praktično žive kao taoci političkih elita (ne samo elita drugih konstitutivnih naroda, nego i elite vlastitog naroda) proisteklih iz rata i njihovih nastojanja da dovrše u ratu započete projekte – stvaranje etnokonfesionalno homogenih sredina – opstruirajući povratak izbjeglica, i na razne načine diskriminirajući manjinske narode. Tako se stvorila atmosfera u kojoj „većinci“ gledaju vlastito uživanje većih prava i prilika kao nešto bogomdano, dok „manjinci“ šute, trpe ili povlađuju „većincima“, smatrajući to jedinim preostalim oblikom socijalizacije. No i pokraj sve masovnosti i brutalnosti najrazličitijih vrsta etničkih čišćenja u ratu (protjerivanje, ubijanje, humana preseljenja) i poraću (diskriminacija kroz zapošljavanje, obrazovni sustav, napadi na vjerske objekte), ona nigdje nisu uspjela potpuno, nego su svugdje, manje ili više, ostavila za sobom jedan broj drugih. Čini se kako je jedan od osnovnih pokretača razvoja etnopolitičkih projekata i jedno od osnovnih mobilizacijskih sredstava pred raspad Jugoslavije bio strah od postajanja manjinom u teritorijalnoj preraspodjeli nakon raspada Jugoslavije. Kao da je osnovna maksima tog vremena bila izjava političara Vladimira Gligorova: „Zašto da ja budem manjina u tvojoj državi kad bi ti mogao biti manjina u mojoj državi?“

Drugi tip manjina još je paradoksniji: ljudi koji se nazivaju prema nazivu države, tj. Bosanci i Hercegovci, ne samo da su manjina, nego su i pravno nepriznata manjina. Riječ je uglavnom o osobama iz miješanih brakova, ili različitim nezadovoljnicima etnopolitičkom strukturom BiH. Etnopolitike su posebno pred popis stanovništva vodile kampanje protiv izjašnjavanja ljudi kao Bosanaca i Hercegovaca, svodeći ovaj naziv na regionalnu odrednicu, zajednički nadpojam za tri naroda u BiH, pa čak i na prijetnju dogmi nacionalnog jedinstva. Te su kampanje nažalost bile prilično uspješne, i broj Bosanaca i Hercegovaca na popisu stanovništva nije bio dovoljno velik da bi izazvao neke krupnije promjene u ukupnom ustroju zemlje.

Postoje i slučajevi da se pojedinci izjašnjavaju samo kao Bosanci ili kao Hercegovci. Evo, nedavno je nakon šestomjesečne pravne borbe Kemal Šalaka svog sina Faruka uspio registrirati kao Bosanca po nacionalnosti. U kategoriju nezadovoljnika etnopolitičkom strukturom u BiH mogu se ubrojiti i oni koji postojeću strukturu nastoje parodirati i prikazati njenu apsurdnost tako što se izjašnjavaju kao Eskimi, Jedi-vitezovi, Marsovci...

Treći, najviše zaboravljeni tip manjina u bh. društvu su nacionalne manjine. S Daytonom nametnuta etnopolitička paradigma nameće shvaćanje BiH kao labavog zbroja triju konstitutivnih naroda. A BiH je mnogo više od toga. BiH je složen umnožak ne samo tri, nego više naroda koji u njoj žive. U sjeni triju konstitutivnih naroda u BiH živi 17 nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Sloveni, Turci, Talijani, Ukrajinci i Jevreji.

Unatoč tome što je država BiH Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina navedenim zajednicama pravno priznala status nacionalnih manjina, čime bi pripadnici ovih zajednica trebali uživati i dodatnu zaštitu u područjima kulture, običaja, tradicija, jezika, pisma, obrazovanja, vjerskih sloboda, ostaje činjenica da su ove zajednice grubo diskriminirane postojećim Ustavom i Izbornim zakonom BiH. Prema njihovim odredbama, kao politički subjekti u BiH postoje samo konstitutivni narodi, a predstavnici nacionalnih manjina se ne mogu kandidirati ni za jednu državnu službu (za Predsjedništvo, mjesto u zakonodavnim tijelima, ali i mnoge javne službe u općinama i kantonima). Zbog toga su Dervo Sejdić i Jakob Finci (iz romske i jevrejske zajednice) tužili BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. U tom je sporu 22.12.2009. donesena presuda protiv BiH, koja obavezuje na izmjenu ustavno-pravnog uređenja BiH. Presudom je dokazano da je BiH trenutno jedina država koja krši Protokol 12 Europske konvencije o ljudskim pravima. Presuda, međutim, još uvijek nije implementirana. Predstavnici EU uporno opominju da bez implementacije spomenute presude nema uvjerljive aplikacije za pristup EU.

Aktivnije sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu doprinijelo bi razgrađivanju vladavine grube etnotrijade konstitutivnih naroda u BiH. Demokracije nema bez iole ravnopravne zastupljenosti interesa svih dijelova građanstva u procesu odlučivanja i upravljanja državom. Kako bi se stvorila klima za takvo nešto, potrebno je što više upoznati javnost, posebno nove generacije da se svijet u kojem žive ne svodi samo na tri zavađena plemena, nego je taj svijet povijesno, kulturno i s obzirom na ljudski potencijal mnogo bogatiji nego što to žele priznati oni koji ga nastoje prikazati siromašnim.

Ovim uvodnim tekstom najavljujem serijal koji će reći nešto više o svakoj od navedenih nacionalnih manjina, o njihovom dolasku u BiH, njihovom današnjem egzistiranju u ovoj zemlji, te o najistaknutijim ljudima koje su te zajednice podarile ovoj zemlji. Krenemo li abecednim redom, u idućem nas nastavku čeka priča o Albancima u BiH.

Marijan Oršolić

Prometej.ba 13.02.2015.