Wikimedia

Najmanje od 2013. godine, kada je inicijativa 'U ime obitelji' organizirala referendum 'protiv gej brakova', domaći katolički establišment u frontalnoj je i nezaustavljivoj ofanzivi protiv ljudskih prava žena i manjina.

Na drugoj strani sve klimavije barikade stoje, pak, ostaci financijski desetkovanog civilnog društva i manjina novinara i političara. Među njima, može se uočiti i malu ali subverzivnu gomilicu teologa koji su u stanju artikulirati kritiku službene religije razorniju i od one koju proizvodi ateistička misao, baš zato što dolazi od teologa.

Neki su od tih teologa Zoran Grozdanov, Jadranka Brnčić, Lana Bobić i Branko Sekulić, a iako je u pitanju heterogena skupina ljudi, prije svega po vjeroispovijesti, ona ipak ima jedan zajednički nazivnik; svi su na ovaj ili onaj način povezani sa Sveučilišnim centrom za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu.

Prometej je s nekima od njih razgovarao, pokušavši za početak dokučiti u kakvom su točno odnosu protestantizam u Hrvatskoj, protestantski fakultet u Zagrebu i, za domaće teološke standarde, izrazito liberalan, otvoren i kritičan svjetonazor kojim ovi ljudi djeluju u javnosti.

Dr. Zoran Grozdanov, po vjeroispovijesti baptist s velikim utjecajem katoličanstva bosanskih franjevaca, odmah nam je rekao da bi korijene te otvorenosti bilo pogrešno tražiti u protestantskoj zajednici u najširem smislu.

- Fama o protestantima kao liberalnijima od katoličkih naprosto ne stoji, no može se razumjeti jer u posljednjih nekoliko desetljeća, u bujajućem nacionalizmu u crkvi, protestanti zaista stoje kao napredni jer naprosto nemaju tu poveznicu s etničkim identitetom. Zajednica u kojoj sam odrastao, a koja pripada slobodnim crkvama, vrlo se doslovno drži onog Pavlovog iz Poslanice Galaćanima: „Nema više Židov, nema više Grk… Svi ste jedno u Kristu“, rekao nam je Grozdanov, koji na 'Vlačiću' predaje kolegije kao što su 'Društveni angažman crkve' i 'Nacionalizam i kršćanstvo'.

Zoran Grozdanov: "Fama o protestantima kao liberalnijima od katoličkih naprosto ne stoji, no može se razumjeti" (Foto: tjednik Novosti)


Ipak, unatoč načelnom manjku nacionalističkog refleksa, kaže on, „ako pogledamo 'kulturne ratove' koji su se odvijali posljednje desetljeće u Hrvatskoj, od referenduma o gej braku, Istanbulske konvencije, pa sve do kontroverzi oko predstava Olivera Frljića, slobodne crkve u Hrvatskoj vrlo su spremno stale uz većinski moral, većinski identitet, pretvarajući se u javnom prostoru u zajednice koje kao da nisu manjinske, s iskustvom bivanja na margini a time i s empatijom prema onim zajednicama i idejama koje dekonstruiraju stabilni, većinski identitet“.

Grozdanov je, zajedno s Nebojšom Zeličem s Filozofskog fakulteta u Rijeci, inače ateistom, i urednik zbornika 'Vjera u dijalog: Religijsko i sekularno u razgovoru'. Izdavač je Ex Libris iz Rijeke, među čijim se izdanjima mogu naći i djela konzervativnih teologa poput bivšeg pape Josepha Ratzingera i francuskog kardinala Henrija de Lubaca. S druge strane, 'Vjera u dijalog' sadrži tekstove njemačke feminističke teologinje Regine Ammicht Quinn i katalonske časne sestre i aktivistkinje za socijalnu pravdu Terese Forcades, kao i razgovore franjevaca Ivana Šarčevića i Drage Bojića s Feralovcima Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem.

Ispravnost teze o povezanosti veličine i utjecaja neke vjerske zajednice možda se najbolje može provjeriti na primjeru SAD-a, gdje je dobar dio tih protestantskih zajednica, koje su tamo većinske, „s Trumpom pao ispod svake civilizacijske razine“, kaže Grozdanov.

- One su s njim dobile nikada veći utjecaj da od Amerike učine svoju verziju Kraljevstva Božjeg, no ovdje se ipak od te napasti 'moralne većine' više moraju paziti katolici nego protestanti. Kršćanska desnica, koja je u SAD-u izvorno protestantska, duboko utječe na ono što nazivamo kršćanskim fundamentalističkim pokretima u današnjoj Evropi, pokretima koji su ponajprije katolički, tako da ovdje imamo na djelu perverzni sektaški ekumenizam, kaže Grozdanov.

Ipak, što se teologa u Hrvatskoj tiče, on smatra da tu „možemo govoriti o progresivnijem dijelu protestantskih teologa u odnosu na katoličke, i to iz jednostavnog razloga jer protestantska teologija vuče i posjeduje tradiciju koja je potpuno odvojena od crkvenih autoriteta“.

A upravo je, po svemu se čini, Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik mjesto iz kojega izlazi najviše progresivnih teologa, sigurno i dobrim dijelom zato što je 'Vlačić' jedino teološko učilište u ovom dijelu Evrope pri javnom Sveučilištu koje nije pod crkvenom ingerencijom.

Fakultet nije konfesionalna obrazovna institucija već je, od prije tri godine, sastavni dio javnog Sveučilišta u Zagrebu. Za razliku od, primjerice, Katoličkog bogoslovnog fakulteta čije je djelovanje regulirano i Sveučilištem i Vatikanskim ugovorima, kod 'Vlačića' to nije slučaj. Predstavnici baptističkih i luteranskih zajednica zadržali su savjetodavnu ulogu u radu fakulteta, no nemaju ovlasti odlučivanja.

Lana Bobić također je tamo studirala prije nego što se posvetila aktivizmu, naročito onom koji se tiče ženskih ljudskih prava. Ona je taj fakultet upisala igrom slučaja, s namjerom da se nakon prve godine prebaci na drugi, no ostala je jer se tamo „vratila vjeri od koje se u svojim ranim dvadesetima odmakla zbog klerikalizma u Katoličkoj crkvi“.

- Presudan moment desio se na kolegiju sestre Jadranke Rebeke Anić, Obiteljsko nasilje kao pastoralno teološki izazov, na kojem sam se upoznala s problematikom rodno utemeljenog nasilja nad ženama. Na 'Vlačiću' sam zahvaljujući profesoricama koje su razumjele moj senzibilitet otkrila i feminističku teologiju kroz koju sam napokon mogla njegovati svoju intuiciju i suvislo artikulirati svoja razmišljanja, kaže Bobić, koja se slaže s tezom da je marginalna pozicija protestantizma u hrvatskom društvu jedan od glavnih razloga spremnosti protestantskih teologa na dijalog.

Lana Bobić: "Problematično je to što se establišmenti tih zajednica trude relativizirati ili obezvrijediti teološke glasove unutar bilo protestantske, bilo katoličke zajednice" (Foto: PIXSELL/Večernji/Boris Ščitar)


- Zbog uvjerenja da je Katolička Crkva jedina Kristova crkva od koje su se drugi kršćani tokom vremena udaljili, ekumenski je pokret u Rimokatoličkoj crkvi zaživio nešto kasnije. No itekako je zaživio, posebice u teologiji, a pomirenje jedinstva vjere i različitosti njenih izričaja u središtu je misli velikana ekumenske teologije poput Yvesa Congara, Heinricha Freisa i Karla Rahnera, te po meni najvećeg Hansa Künga, čija teologija prerasta ekumensku i širi se u teologiju religija. Zato nikako ne bih rekla da su protestantski obrazovani teolozi nužno zainteresiraniji za međureligijski dijalog i ekumenizam nego katolički, kaže Bobić.

Ona smatra da je feministička teologija, kojom se najviše bavi, uvijek marginalizirana od strane struktura moći upravo zato što ih propituje i dekonstruira, te da u tom smislu nema značajnih razlika između protestantskih i katoličkih zajednica, unatoč tome što su protestantske zajednice liberalnije kada je u pitanju ređenje žena.

- U protestantskim zajednicama ređenju se ne pridaje sakramentalni karakter, a i one se razlikuju ne samo među denominacijama, već i unutar njih. Kako ističe Jadranka Rebeka Anić, društveno-kulturni kontekst uvjetuje da crkve iste kršćanske denominacije u različitim okolnostima zauzimaju različit stav prema pripuštanju žena u crkvene službe, kaže Bobić.

Isto tako, kaže, „mi primjerice mislimo kako je po pitanju pobačaja naša Rimokatolička crkva ultrakonzervativna, što i jest, no na umu trebamo imati da je 'pro-life' pokret, koji se iz SAD-a prelio na evropsko tlo, tamo itekako poduprt od strane ultrakonzervativnih protestantskih zajednica“.

- To nije pitanje koje na suprotne strane stavlja katolike i protestante, već fundamentaliste i sve ostale. Problematično je to što se establišmenti tih zajednica trude relativizirati ili obezvrijediti teološke glasove unutar bilo protestantske, bilo katoličke zajednice, a koji se vrlo artikulirano zalažu protiv kriminalizacije i zabrane pobačaja, kaže Bobić.

Šibenski teolog Branko Sekulić, bivši student a sada predavač na 'Vlačiću', trenutno je na postdoktorskom studiju na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu, gdje se bavi fenomenom koji je nazvao 'etnoreligijanstvo' – „vulgarni spoj etnonacionalističke ideologije i religije“. Njegova obitelj nominalno pripada pravoslavlju, no generalno gledajući, kaže, „njegovoj su duhovnosti više doprinijeli Damir Avdić, Feral Tribune i Max Magnus nego duhovna zapremnina neke od konfesija kojima raspolažemo na ovim prostorima“.

- Moram reći kako sam ja manje proizvod protestantskog nauka, a više individualnog otpora neljudskosti i politikantskoj herezi religijskih institucija. Kao takav, našao sam adekvatno mjesto za obrazovanje u okviru protestantskih učilišta, jer ona jedina nude akademski prostor u kojem moja teološko-politička promišljanja nailaze na konkretna konstruktivno-kritička mjerila. Ipak, na našim prostorima od religijske sakralizacije etnonacionalističkih politika mene nije spasila nijedna konfesija, već čisti, nepatvoreni politički otpor Raspetoga, koji, preveden u naš kontekst, između ostalog podrazumijeva i antifašizam kao aktivnost suzbijanja ideologije fašizma i njemu pripadajućih inačica. Zato danas i djelujem u oblasti političke teologije, kaže Sekulić, koji smatra da je „uvijek duhovnija ona crkva koja je u određenoj sredini u manjini, pa je tomu tako i u slučaju protestantskih zajednica u nas“.

Branko Sekulić: "Ne kažem, naravno, da su protestantske zajednice po svojem religijskom nazoru zdravije od katoličke ili pravoslavne, već samo ističem da su one u političkom smislu nevinije" (Foto: šibenik.in)


- Njihova nebitnost na sociopolitičkom planu ih je, na jedan način, zaštitila od zapadanja u etnonacionalističku malodušnost kojom smo ovdje zagađeni, te su se, u skladu s tim, one okrenule onom 'jedinom' što im je preostalo, vjeri kao takvoj. Ne kažem, naravno, da su protestantske zajednice po svojem religijskom nazoru zdravije od katoličke ili pravoslavne, već samo ističem da su one u političkom smislu nevinije, smatra Sekulić, koji sličnu logiku zapaža i kod Pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

- Snažno institucionalno vezivanje Srpske pravoslavne crkve za srpsku etnonacionalističku agendu devedesetih godina, uslijed poraza iste i usljeđujućeg etničkog čišćenja, svelo je srpsko pravoslavlje na prostoru današnje Hrvatske na 'ostatke ostataka'. Posljedično, premda to treba izbjegavati kao recept, došlo je do stanovitog kvalitativnog progresa ove zajednice, jer njihovim ovdašnjim crkvenim strukturama oltar ne služi kao odskočna daska za rješavanje etnonacionalnog pitanja, već im je dobar i Bog kao takav, kaže Sekulić.

On je, inače, i urednik teološkog programa šibenskog festivala ljevice FALIŠ, dakle događaja koji „promišlja alternativne pristupe sociopolitičkoj problematici u lijevom ključu“. No isto tako, problematičnima smatra „i desni mainstream i desne alternative, ali i dogmatski nastrojenu ljevicu“. Utoliko je, kaže, „moj angažman u okvirima FALIŠ-a posve prirodan, jer je Raspeti umro kao pobunjenik, konstruktivno-kritički ustanik protiv dogmatizma političkog i religijskog establišmenta, sustava koji je vlastitu ideološku agendu smatrao svetijom od samog čovjeka“. U tom smislu, kao što je Krist bio marginalac svoga doba, i danas su, kako zaključuje Lana Bobić, upravo margine ona mjesta na kojima se „rađaju progresivni pokreti okrenuti oslobođenju od potlačivačkih struktura moći“.

Autorica: Tena Erceg, Prometej.ba