1. Razgovaram sa prijateljem o našem kokuzluku. A stranci se, veli mi, čude kako su naši kafići, kafane i restorani vazda krcati radnim danom. To su, kažem im, oni koji ništa ne rade, a imaju para, mnogi ne znaju šta će s njima, jer su se nakrali i napljačkali i za praunuče. Oni se javno isjeđavaju kako bi im kokuzi mogli zavidjeti na uspjehu. Radnim danom robovi, bezbeli, rintaju.

A ja se sjetih Talijanke Lidije koja je, kad je Đan Vitorio Baldi snimao film o ratnom Sarajevu, dolazila u njegovoj ekipi i rekla mi, dok smo šetali gradom, da su Sarajke ljepše obučene nego Rimljanke. To su, kažem joj, onih pet, najviše desetak posto žena koje imaju love, jer su se dobro udale, ili su im očevi parajlije, i izlaze na korzo da to i pokažu. Izlažu sebe kao eksponate. Vi sada, Lidija, gledate reklamno Sarajevo. Ogromnu većinu Sarajki nećete vidjeti na korzu. Ako i izađu, obuku ono malo najbolje robice što imaju. Da se ne brukaju.

Jedan od novih bogataša ponosno se žalio: “Moja žena zna samo dvije riječi iz talijanskog, ali sa te dvije riječi u stanju da potroši čitavu moju platu za dan. U Rimu upre prstom u predmet i pita: ‘Questo?’ (Koliko), a zatim kaže: ‘Grazie’ (Hvala). ”

Potom pređosmo na prosjakinje. Imam, velim, jarana Omera, sjajan tip, čiji je brat bio čivija u Alijinoj vlasti, i često su se prepirali oko predsjednika. Ma šta ti meni imaš pričati, kaže mu Omer. Sarajke nisu prosile ni pod sultanom, ni pod Franjom Josipom, ni pod Karadorđevićima, ni pod Titom, a pod Izetbegovićem, spasiteljem i usrećiteljem Bošnjaka, ima prosjakinja koliko voliš.

“Šta mu je brat na to kazao?”

“Zaboravio sam. Ali Rita, školska kolegica i prijateljica moje pokojne Gordane, Omeru bi rekla: ih, što te slatko ne čuje.”

A ja, kaže prijatelj, kod prođem kraj prosjakinje koja moljaka sadaku, često pomislim: nek ti dadne Bakir. Uoči nedavnih izbora za predsjednika, pitali su jednog stranca: ko će pobijediti? Naravno, Izetbegović, odgovorio je. Jer čovjek sa devet milijardi, a stranci ne pričaju na osnovu vijesti sa radio-mileve, bio bi ozbiljan kandidat za predsjednika u svakoj zemlji Evropske Unije. Neka ti sadaku, mislim se, dadne Bakir, on ima okle.

I lako smo se složili da je osmanski feudalizam bio napredno, čak možda i avangardno društvo u poredbi sa robovlasništvom koje su ovdje zaveli trojica etnokrata. A u poredbi sa osionošću balijske vladavine nad Bošnjacima, priča o turskim zulumima nad rajom danas može plašiti samo malu djecu.


2. Prijatelj me pita: “Šta je sa tvojim sedmim balijom?”

I ja mu detaljno pričam. Kako su mi 3. maja 2017. pozvonili na vrata dva Bećirevićeva tehničara: jedan, stariji, bio je visočiji od drugog, mlađeg, a podsjetili su me na K-ove pomoćnike iz Kafkinog romana Zamak. Jer sam u godinama kad pročitano sve ćešće daje, ili pokušava dati, makar i prividan, smisao ne ljudima nego čovjekolikim oblicima života koji su uzjahali kobilu i ne misle s nje sići do Rozi Mahšera.

Za one koji nisu, kao Marko Darinkin, bili Aljovi janjičari: tako se u islamskoj predaji zove Sudnji dan.

Jedan od te dvojice, ne sjećam se koji, ili je jedan počeo a drugi dočeo, ili su možda skupa, kao na pozornici, izrecitirali pitanje: hoćete li da vam isključimo grijanje? Odvratio sam da su mi već dolazili dva Toplanina tehničara i upitali me to isto, pa ću i vama kazati što i njima: radite šta znate, ja se ne mogu složiti da mi se isključi grijanje, jer se nikad nisam složio da ga uključite.

Dečki su se uljudno izvinili i otišli. Očito, bili su instruirani da budu naglašeno uštivni, jer sam tekstove, objavljene na Ajfelovom mostu, direktoru Toplana slao ekspres preporučeno, a u jednome od njih sam obesmrtio Bećirevićevog Picopevca, kako sam nazvao starijeg tehničara, ništicu u sebe zaljubljenu do ušiju.

Da sarajevske Toplane nisu zavrle, kao sivonja u plast, da mi otmu pare, teško da bih ikad sreo dvonošca koji, mada je u ljudskom rodu ono što je u dominama duplo golo, sebe toliko obožava. Malo je reći da je taj kokotić gledao sebe kao Bakirovi direktori Aljovu sliku na zidu svoga kabineta.

Stoga sam Mevledinu (kad se prevede na srpskohrvatski jezik, ovo znači Rođendanko), prinuđen oprostiti što me terorizirao slanjem računa o fiktivnim dugovima, jer mi je, zauzvrat, trajno obogatio uspomene likom koji se, preda mnom i Šekijem Radončićem, najmanje pola ure, svojom vlastitom ništavnošću razmetao, kao da je biti nula najviše do čega se pošten čovjek može vinuti u Bakirovom Sarajevu. A docnije, kad mi iziđe pred oči taj ne insan već sjenka koju Bećirović baca, pitao sam se: je li moguće da TO zbilja postoji? Ili se radi o njuški iz mog sna? Ili pak o utvari pobjegloj iz Kafkinog romana?

Dečki su potom, očito, telefonirali svome gazdi, koji im je dao nov nalog, i visočiji tehničar se, otprilike nakon po sata, vratio, pozvonio mi na vrata i obavijestio me da će presjeći cijevi. Što je i učinio. Za sve ovo imam svjedoka.

Unatoč tomu što su 3. maja prerezali cijevi, Mevledin Bećirović mi je 31. maja 2017. uredno poslao račun – i pokazujem ga prijatelju – za taj mjesec u kojemu se kaže da mu sad ukupno “dugujem“ 1. 113, 42 maraka.

Istinabog, svi beha nacoši gaje “nehajan odnos prema činjenicama”, kako bi rekao Krleža, ali ovo što radi Izetbegovićev balija ipak je preko jego. Tim računom za grijanje, u čijoj rubrici “Korisnik isključen” verzalom piše NE, zapravo mi je poručio: radim šta mi je kurcu ćeif, i jebem ja mater svakome ko misli da mi išta može! Samo mi je Bakirov pijun čije osjećanje moći dovedeno do bjesnila mogao poslati fiktivni račun za utrošak energije iako mi je prepilio cijevi.

Nikola Tesla je sanjao o bežičnom prenosu električne energije, a Mevledin će na Bakirovom sudu jamačno dokazati da u Sarajevu postoji bescijevni prijenos toplotne energije. Ili ta tri topla majska dana računa kao da sam se cio mjesec grijao? Kad ovo radi meni, mada nisam nitko i ništa u Sarajevu, ili bar do nedavno to nisam bio, i zna da će sve biti objavljeno, a potom u knjigu Sedam balija stavljeno, mogu onda misliti šta Bećirević radi svojim anonimnim žrtvama iste vjere, Bakirovim podanicima među kojim se mnogi ulitaju čim vlast neđe rokne. Kažem rokne, kao da govorim o krmku, jer balije na vlasti ponašaju se kao da su detaljno proučili Karlajlovu Filozofiju svinje.

Mevledin mi je poslao i račun od 17,31 maraka, jer su “odlukom Vlade Kantona Sarajevo br. 02-05 od 31. 5. 2017. godine utvrđene nove cijene centralnog grijanja (cijena je povećana za 8,3%) sa primjenom od 01. 04. 2017. za sve kategorije korisnika. Uz račun za mjesec maj 2017. godine Vam, istovremeno, dostavljamo knjižno zaduženje april 2017. godine za obračunatu razliku u cijeni.”

Kako vidite, moćnici iz Kantona donijeli su odluku sa retroaktivnim važenjem, što danas po zakonu može, jer balije su zakone krojili, a četiri godine su ih krojili pred mojim očima, ne za Bošnjake, već po mjeri vlastitog prkna, pa što mi onda ne bi Bećirović poslao račun za mjesec maj, jer za ovog natražnjaka vrijeme je retroaktivno, misli da smo u aprilu.

Zli jezici tvrde da Bećirević nije musliman već paganin: ulazi kod Bakira hodajući unatraške, kao predislamski Arapi u šatore svojih poglavica. Što je razumljivo: jednom će u enciklopedijama pisati da su Bakir Izetbegović i njegovi mameluci Bošnjacima vladali unutraške, na prijelazu iz 21. u 18. stoljeće.

I ne bi me čudilo ako parlamenat BiH izglasa zakon kojim se retroaktivno stavlja van snage narodnooslobodilačka borba iz drugog svjetskog rata koja je ionako postala isprazan pojam, jer su njene stečevine beha nacoši davno uništili.


3. U Sarajevu, baliluku nigdje kraja nema, rekla bi narodna pjesma. Baliluku ili rahatluku, ne sjećam se tačno, a nije osobito ni važno, jer to je isto: balije su se danas obreli u rahatluku u kakvom nisu živjeli nikad u istoriji tog naroda, jer sad važi pravilo: što si gori to si bolji.

Danas, rekao je moj prijatelj, na vlasti je ono najgore od najgoreg, od zla oca i gore matere, ali ja sam kazao da pripisivanje bilo čijih ličnih zasluga njegovim roditeljima meni nije po ukusu. Jer niko ih nije mogao naučiti onome što danas čine. Niko. Svaki je od njih svoj vlastiti predak.

Prijatelj mi je uzgred napomenuo da u ovom sporu ne računam na svoje stare zasluge.

Bezbeli da ne računam. Sinan Gudžević mi je rekao: balijama je danas draža cipela Novaka Kilibarde nego ti čitav. A u jednoj Zogovićevoj pjesmi, pisanoj na temelju i jezikom dokumenata iz kancelarije Miloša Obrenovića, Pavla Radaka, turskog špijuna nakon sloma prvog srpskog ustanka, potkazivača Karađorđevih ratnika, knez svojom Milošću oslobađa svake krivice:

Ne! Zasluge stare, sve te, sve šire, priče naše,
ne važe više. Ni grijesi stari. – Novi! Nove!
I Pavle nek tekovinu teče. Oružje paše. Konja jaše.
Podanim Mojim nek se podanas časno zove.

Jer nađeno je, od negubljena, Nami draže…

Prijatelj je dodao i da je moja vjera u Vrhovni sud Federacije BiH možda pretjerana. Ne sumnja da tamo ima sudija koje Bakir ne može ni da kupi ni da ustraši, ali zaboravljam da pokvarenost, koja je glupacima, kakav je Bakir, zamjena za pamet, danas u BiH može sve. Uz to, mom prijatelju je teško vjerovati da u ovoj državi, bolesnoj na svim razinama, jedino Vrhovni sud puca od zdravlja.

“Možda ti je sve to istina, ali se crni insan, dok je živ, mora u nešto, ako i zalud, uzdati, inače bi mu sarajevska kasaba bila džehenem. Pakao mi je i ovako i onako, ali ne svuda i ne uvijek: kad sjedim ili šetam i pričam s dragim ljudima, kao da vjetar odnekud nanosi kadrove izgubljenog raja.”

“Svi rajevi koje su ljudi stvorili, ili izmislili, unaprijed su bili izgubljeni.”

“Ta ti valja. Njome će završiti svoj peti zapis o sedmom baliji.”

Tekst prenosimo sa stranice jergovic.com