Stoljeće u kojem živimo i prostor u kojem obitavamo podložni su tumačenju historije sa različitih strana, pogotovo ne tako davnog perioda socijalizma. Nerijetko, naše ga viđenje u manjoj ili većoj mjeri poistovjećuje sa lokalnim, jugoslovenskim iskustvom. S tim u vezi, u akademskim raspravama, formalnim i neformalnim druženjima često se citiraju i veliki umovi tog perioda i perioda koji mu je ideološki prethodio. Među njima je svakako i Karl Marx kojeg se pominje tako često da se ima utisak da je njegova misao još uvijek zastupljena pri organizovanju politika i planova djelovanja. Međutim, poimanje njegovog imena svodi se upravo na to – tek na poimanje, dok izostaje iscrpno ili bilo kakvo dublje i sadržajno tumačenje onoga što je Marx zapravo zastupao. Srž njegovih djela ostaje neistražena, što u većini slučajeva vodi pogrešnoj interpretaciji i vezanju ličnih ideologija sa imenom koje služi samo da bude zvučno. Ma koliko atraktivan, globalni slom komunizma i lokalna iskustva devedesetih, ostavile su interpretacije i naučna i sistematična bavljenja Marxom u oblasti historije političkih ideja i nekog prošlog režima. Pa iako među rijetkima, čini se da se to počinje mijenjati. Ove godine u Hrvatskoj objavljena je knjiga koja čini ogroman iskorak, i nastoji sistematski razložiti Marxovu misao, čineći je tako pristupačnom današnjem funkcionisanju svijeta, bez potrebe da ga se samo citira, već i kontekstualizira, dok se čitaocu ostavlja na procjenu djelo kao takvo.

Riječ je o knjizi Katarine Peović, profesorice Sveučilišta u Rijeci i zastupnice Radničke Fronte u Hrvatskom saboru.[1] Naslov knjige izvorno je sadržan u Marxovoj tezi iz Manifesta komunističke partije „Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima“[2], te nagovještava tezu koju autorica nastoji da iznese. Ona ima dvojni karakter – da navede probleme koji proizilaze iz kapitalizma kao sistema ekonomske reprodukcije, dok istovremeno prati formulacije iz originalnih tekstova kao što su Komunistički manifest, Sveta porodica ili Kapital. Ovakav teorijski poredak omogućava tim tekstovima relevantnost, a problemima s kojima smo suočeni mogućnost rješavanja koja je predložena davno prije. U obzir se uzima i aktuelna kriza liberalnih institucija, jačanje krajnje desnice, konzervativizam i anahrone politike – bez vidljive alternative i vizije boljeg društva.[3] Uz poraz socijalističkih eksperimenata, te uvidom kako se Komunistički manifest danas čita rjeđe nego ranije, autorica se pita šta bi to sada Marx mogao naučiti od nas.[4]


(Ne)opravdana egzistencija čovjeka i kolektivno (ne)svjesno

Knjiga, tako, daje pregled ideja koje su produkt XIX stoljeća, a koje su svoju realizaciju doživjele u XX stoljeću i tiču se same osnove materijalistički determinisanog razvoja čiji je duhovni život odraz ekonomske baze. Marxovim rječnikom kazano, odraz prevladavajućeg načina proizvodnje. Peović u nepostojanju nekog novog, savremenog Manifesta kao oblika sistemskog programa djelovanja vidi različite posljedice. Različite nepravde se potpisuju pod tržišnu utakmicu prikrivajući stvarni izvor eksploatacije kapitalizma nezainteresiranog za čovjeka, prirodu i društvo. Uzročno-posljedična veza prošlosti i sadašnjosti oslikava se i na primjeru proletera, sa mogućnosti da postanu prvi slobodni ljudi, u smislu oslobađanja od eksploatacije, ali istovremeno i najneslobodniji subjekti zbog konstante potrebe za prodajom vlastitog rada što ih svodi, ne samo u prošlosti već i danas – tek na sredstvo za proizvodnju profita. Egzistencija takvog čovjeka iz perspektive kapitalizma opravdana je sve dok je on u mogućnosti da proizvodi taj profit. Upravo to omogućava kapitalizam u njegovom brisanju granica između potrebnog rada i viška rada, bez čega on ne bi bio moguć.

Knjiga podcrtava i važnost post-marksističke teorije u sferi ideologije. Tako, drugo poglavlje Sveta porodica ili kritika kritičke kritike upućuje na to kako se ideologija u posljednjoj instanci živi, gdje se njezine posljedice osjećaju na tijelu subjekta i u materijalnim uvjetima života. Autorica život i posljedice ideologije objašnjava kroz poređenja koja pozicioniraju idealistička prebacivanja liberalnog narativa naspram psihoanalitičkog metoda Sigmunda Freuda i njegove teorije 'podsvjesnog ili nesvjesnog'.[5] Takvo jedno prebacivanje javlja se kao mehanizam otklanjanja neke neugodne misli gdje se ona prebacuje na srodnu ali potpuno različitu temu sa jednako privlačnom energijom zaposjedanja. Loši materijalni uslovi života se u svijesti potiskuju i prebacuju na misao koja stvara manje neugodne interpretacije. Materijalizam je zato navođenjem konkretnih primjera svake socijalne nepravde i davanjem ljudskog lica svakom problemu s kojim se ljudi susreću uspješno izbjegavao takva prebacivanja i otklon od problema. Za razliku od toga, s druge strane, idealistički opisi tih istih problema izneseni su na način kojim se zaobilazi njihova srž i zanemaruje stvarni uzrok koji treba biti predmetom rješavanja. Time se uzroci koji potiču iz kapitalističkog načina proizvodnje nastoje prebaciti u kolektivno nesvjesno koje često postaje jedini način funkcionisanja, jer, opet praveći paralelu sa psihoanalizom, ljudi nakon traumatičnog iskustva nastoje potisnuti ono što je dovelo do traume na prvom mjestu, kako bi im život bio podnošljiviji, tj. žive kapitalistički iako je kapitalizam taj koji ih je natjerao na potiskivanje. Ove refleksije podsjećaju i na uvide Maxa Webera iz njegove Protestantske etike i duha kapitalizma, gdje navodi da psihološki podsticaj shvatanja rada kao jedinog sredstva koje omogućava stanje milosti dovodi do legalizovanja iskorištavanja specifične radne revnosti koja je neophodna za održanje kapitalizma onakvim kakav jeste.[6]


Idealni presjek iznad specifičnosti

Treće poglavlje, pod nazivom Engels i Marx – položaj i ‘idealni presjek’ kapitalizma, osvrće se na osnovne elemente koji određuju neko društvo kapitalističkim, a koji su izneseni od strane Marxa i profilirani od strane Engelsa. Takav pristup, uprkos svojoj važnosti, nailazi na pojedine kritike kao što je ona od strane Michaela Heinricha [7] koji upućuje prigovor na histografsko čitanje Marxovih djela koja se, navodno, udaljuju od kompleksnosti pružene unutar njih. Njegovu kritiku odbacuje i autorica uz obrazloženje da rana Engelsova djela ukazuju da on kapitalizmu pristupa kao načinu proizvodnje u kojem se analitički „traži 'idealni presjek' kapitalizma, a ne njegove specifičnosti“.[8] Na tom tragu, Marx i Engels razmatraju i pitanje pojave proletera i uticaja tehnološkog razvoja na proletarizaciju koja postaje ključnom u stvaranju kapitalističkog tržišta. Kapitalistički ustroj, kao način proizvodnje i distribucije, postavlja kapital kao osnovnu mjeru vrijednosti i time zahtijeva podređenost svega ostalog – radničke klase u prvom redu. Tržišna kompetencija stalno stvara pritisak da se diže razina radne eksploatacije kao uvjet za preživljavanje i reprodukciju, uz popratnu uniformizaciju rada i kreiranje potreba i želja. Tu se, prema riječima Marxa, korist tehnologije za radnike ogleda samo u činjenici da im je nametnula nužnost socijalne reforme kojom bi bilo učinjeno da strojevi ne rade protiv, već za radnike, jer dok radnici bivaju oslobođeni od dosadnih i teških poslova oni istovremeno bivaju stavljeni u podređen položaj. Ovaj put i mašini.

Izlaz iz kapitalističke mašinerije Marx nalazi u tranziciji u komunizam. To vidi kao nužnost proizašlu iz unutrašnjih kontradikcija kapitalizma te postojećeg konflikta pretvaranja rada u oblik vrijednosti koji radnika svodi na alat u rukama kapitala. U tom slučaju, gdje uprkos konstantnom napretku tehnologije broj radnih sati ostaje isti zarad što većeg profita, progres nužno ne znači napredak i boljitak. Postavlja se na koncu pitanje mogućnosti realizacije Marxove zamisli transformacije društva s obzirom na dostignuti stepen razvoja, gdje se kao objašnjenje i rješenje nudi formacija koja izlaže kapitalizam i socijalizam kao ideologije koje dijele način proizvodnje, ali se razlikuju po društvenom okviru.


Nikad veća nejednakost

U knjizi, Katarina Peović sada nastoji skrenuti pažnju na težnju ka prevazilaženju forme privatnog vlasništva, koja nakon svoje demonizacije i utopizacije, do izražaja dolazi nakon ekonomske krize 2008. godine. Autorica u ovom dijelu ispituje teze Alaina Badioua [9], filozofa koji nastupa ispred ideje afirmacije komunizma smještajući ga u okvir paradoksalnog „idealističkog materijalizma“ – upotpunjujući dijalektički materijalizam idealističkim uvidima“.[10] Time, Badiou zagovara novi oblik koji naziva 'politikom bez stranke' koja „ne znači neorganiziranu politiku“ jer je svaka politika kolektivna, pa tako je „organizirana na ovaj ili onaj način“[11], već ona podrazumijeva politiku koja ne nastaje iz stranke već iz stvarnih situacija i „onog što možemo reći i učiniti u tim situacijama.“[12]

Na kraju, pravi se i osvrt na Marxov Kapital u kontekstu nastajanja tog djela za koje se ocjenjuje da ono nije bilo reakcionarno već strukturalno. Očitovanje apstrakcije Marxove misli u pronalaženju temeljnih karakteristika sistema i općih zakona u formi kritike političke ekonomije jeste upravo ono što čini Marxovo djelo važnijim danas nego što je to bilo socijalističkim samoupravljačima. Peović je u tome eksplicitna. Navodeći da „zemlje koje su industrijski razvijenije pokazuju onima manje razvijenima sliku njihove vlastite budućnosti“, ona opravdava relevantnost Kapitala danas.[13] Ne kritiziraju se rezultati, nego načini na koji politička ekonomija postavlja sama pitanja – a oni danas zahtijevaju upravo onu vrstu kritike koju je Marx davno izložio. Kapitalistički način proizvodnje ne zadovoljava potrebe, već stvara vrijednosti gdje su radna mjesta samo sporedni proizvodi kretanja kapitala. Kapital se i danas konstantno nastoji oploditi, postati vrijednost, što u svom procesu stvara nikad veće razlike između centra i periferije, nerazvijenih i razvijenih zemalja. Ukratko, on stvara nikad veću nejednakost koju se čini sve teže prevladati.


Zaključak ili pravljenje iskoraka

Sporadično i olako korištenje Marxovog imena koje daje lažnu predstavu o njegovoj prevaziđenosti kroz ovu knjigu je opovrgnuto. Knjiga, dajući Marxu sadržaj umjesto puke zvučnosti, upozorava nas na okolnosti u kojima živimo i u kojima vidimo da Marxove ideje nisu doživjele svoju potpunu realizaciju, pa time ni poraz kroz realpostojeće socijalizme da bi ih se zbog toga ostavilo po strani i tjeralo na zaborav. No, njeni uvidi ne odišu pesimizmom. Upravo suprotno, Peović akcentira kako su Marx, ali i Engels – a kojeg se često nepotrebno zapostavlja – danas relevantniji nego ikada. Historijski materijalizam kroz njihova djela i dalje je aplikativan– i kao metoda, kritika i analiza kapitalizma. S druge strane, ljevica je danas više sklona deskripciji i teoretizaciji nego empiriji i konkretnom djelovanju shodno zamišljenim ciljevima. Peović kroz knjigu revitalizira vrijednost Komunističkog manifesta koji upravo spaja ovo dvoje, gdje se teorija sadržana u kritici kapitalizma nastoji primijeniti u obliku politike, kao aktivnosti kojom se poboljšava postojeća situacija u društvu i ekonomiji. Poentiranjem te dvostruke prirode, autorica osporava tvrdnje da su Marxova djela ograničena na samo jednu historijsku epohu. Ona se osvrće i na komentare i tumačenja drugih autora, komunicirajući s njima na način da i čitatelju dopušta samostalnu procjenu važnosti originalnih dijela i njihovih interpretacija. Jedino je s takvim stavom, po njenim uvidima, moguće napraviti korak ka obuzdavanju kapitalizma koji se sve brže i sve nehumanijie širi – analognim, ali i digitalnim vezama i mrežama, podređujući cjelokupne društvene odnose pri čemu nužnosti nejednakog razvoja, jasno, proističu iz samog kapitalističkog načina proizvodnje. Time njen doprinos izlazi iz okvira 145 stranica ove knjige i širi se kroz tumačenja svih onih koji je čitaju, u nadi da će da ih i primjenjuju.

Lejla Burgić, Prometej.ba

[1] Detaljniji prikaz knjige dostupan je u: Burgić, L. (2022): „Katarina Peović, Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim... historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza“, Socijalne studije 5(5), str. 113-121. Web: https://ejournals.fpn.unsa.ba/index.php/socialstudies/article/view/12

[2] Marx, K. i Engels, F. (1998) Komunistički manifest. Zagreb: Arkzin, str. 60.

[3] Peović, K. (2021) Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim... Historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza. Zagreb: Durieux, str. 144-145.

[4] ibid., 31

[5] ibid., 59.

[6] Weber, M, (1989) Protestantska etika i duh kapitalizma. Sarajevo: Veselin Masleša, Svjetlost.

[7] Autorica se referira na knjigu “Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije” njemačkog marksističkog političkog teoretičara Michaela Heinricha objavljenje 2015. godine u izdanju Fondacije Rosa Luxemburg Southeast Europe iz Beograda. Dostupna online na: https://rosalux.rs/wp-content/uploads/2022/04/119_uvod-u-marxovu_kritiku-politicke_ekonomije_michael_heinrich_crs_2015_compressed.pdf

[8] Peović, str. 83.

[9] Referenca na Komunističku hipotezu francuskog filozofa Alaina Badioua objavljenu 2010. godine – Badiou, A. (2010) The Communist Hypothesis, London i New York: Verso.

[10] Peović, str. 123.

[11] Badiou, A. i Hallward, P. (1998) The History of the Communist Hypothesis and Its Present Moment. London/New York: Verso, str. 113.; prema Peović, str. 123.

[12] Peović, str. 123.

[13] ibid. 140.