Uloga medija u društvenom problemu rodno zasnovanog nasilja i femicida kao njegovog najekstremnijeg oblika trebala bi biti jasna: osvještavanje javnosti i doprinos borbi protiv nasilja i rodnih stereotipa na kojima nasilje počiva. No, sudeći po izvještavanju o slučajevima femicida u prošloj godini, bh. mediji dio su problema, a ne rješenja, zbog onoga što pišu ali i onoga što – ne pišu.


O slučajevima femicida u prošloj godini, dobar dio medija u Bosni i Hercegovini izvještavao je tek kao o pojedinačnim incidentima u crnoj hronici, senzacionalistički otkrivajući identitet i fotografije žrtve, zadirući u njenu privatnost i iznoseći informacije koje nisu od interesa javnosti, tendeciozno pišući o prošlosti žrtava, navodeći špekulacije susjeda kao relevantne, nerijetko okrivljujući žrtvu za trpljenje prethodnog nasilja, ali ne i okolinu za njegovo tolerisanje.

Istovremeno, mediji su odreda propustili imenovati ubistvo žene femicidom, a rodno zasnovano nasilje rodno zasnovanim nasiljem, objavljivati tematske priloge o društvenom problemu nasilja prema ženama i obavezi prijavljivanja saznanja o nasilju, a nisu navodili ni brojeve SOS telefona na koje se nasilje može prijaviti, niti na bilo koji drugi način ohrabrivali osobe koje nasilje upravo proživljavaju da potraže pomoć.

Umjesto toga, dobili smo pregršt bespotrebnih, senzacionalističkih detalja namijenjenih isključivo zadovoljenju znatiželje za moraliziranje uvijek spremne publike. Saznavali smo tako da je žrtva „poprilično mlađa“ od osumnjičenog za ubistvo (Dnevni avaz) – kao da to bilo šta znači; da je žrtva ranije bila u braku s „izvjesnim Italijanom, sa kojim se vjenčala 1993, tokom bombardovanja u Sarajevu“ (Source.ba) – što nema nikakve veze s aktuelnim slučajem ubistva; da je osumnjičeni žrtvi „poklonio dijamantski prsten, pa je ubio“ (Doznajemo.com); da je ubijena bivša supruga „generala i ambasadora“ (Depo.ba, Radiosarajevo.ba); da je bivši muž ubijene „umro od kancera“ te joj „ostavio stan i auto“ (Doznajemo.com).

„Medijski pristup femicidu je u dosta slučajeva izuzetno problematičan jer se ne pridaje dovoljno važnosti činjenici da je žena često žrtva dugogodišnjeg nasilja, u javnost se iznosi identitet žrtve, istražuje njen život i iznose činjenice o njenom seksualnom životu, koje nemaju nikakve veze sa činjenicom da je počinjeno ubistvo, femicid – kao da se to ubistvo želi opravdati – jer, kao i svaka žena žrtva nasilja, „mora da ga je izazvala”, „vjerovatno je to nečim zaslužila”. Iz ovakvih izvještavanja o femicidu se čini da mediji nisu svjesni svoje društvene odgovornosti i pozicije moći oblikovanja javne svijesti“, ocjenjuju u zeničkom Centru ženskih prava.

Neprofesionalno izvještavanje u kojem mediji kao jedini kontekst ubistva navode stil života ubijene žene obeshrabruje žene i djevojčice ali i njihovu neposrednu okolinu da se odupru nasilju, te otvara prostor za daljnji linč žrtava, ističe Elvira Jukić – Mujkić, glavna i odgovorna urednica portala Media.ba i autorica Istraživanja o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u BiH.

„Mediji su odgovorni i za ono što slijedi nakon njihovih izvještaja. Ne možete kao urednik objaviti ovakve detalje, neodgovorno i neozbiljno tvrditi da ste „samo obavijestili“ javnost i pretvarati se da ne znate kakve će reakcije i komentare oni izazvati i možda doprinijeti linču osobe koja je pretrpjela nasilje“, navodi Jukić – Mujkić.

Ubistva žena u bh. medijima su često dovođena u kontekst ljubavi, te smo obaviješteni da su pronađena „tijela ljubavnika“ (Source.ba, Oslobođenje), a čitali smo i stihove ljubavnih pjesama koje je žrtva objavljivala na društvenim mrežama (Doznajemo.com). U jednom slučaju je tendenciozno isticana nacionalnost žrtve i osumnjičenog: „ubistvu su prethodile razmirice supružnika, inače Roma“ (Dnevni avaz, Slobodna-bosna.ba).

Nije se prezalo ni od navođenja krvavih detalja, poput onog da su „istražitelji po stanu tražili dijelove tijela“ (Dnevni-list.ba), da je osumnjičenom „raznesena šaka, te je imao rane na butini i glavi od gelera“ (Faktor.ba, Source.ba), te da je žrtva pronađena „rasporenog stomaka“ (Nezavisne.com), čime kao da se naglašava sila koju je nasilnik iskazao, navodi Elvira Jukić – Mujkić.

S iznimkom rijetkih koji su problem femicida odlučili sagledati u široj slici i za mišljenje te strategije borbe protiv nasilja prema ženama upitati stručnjakinje i stručnjake, mediji su o ubistvima žena u pravilu konsultovali – komšije. „Komšije potom „svjedoče“ da je počinilac nasilja skroman, miran i porodičan čovjek, pravi komšija i da niko nije ni slutio da će doći do tragičnog ishoda. Navode se pojedinosti, da je počinilac, recimo, nedavno izgubio posao, koje vode opravdavanju ubistva. Ovakvo izvještavanje vodi banalizovanju ubistava žena i ne doprinosi podizanju društvene svijesti o nasilju prema ženama, već dodatno učvršćuje patrijarhalne stereotipe“, navodi direktorica Fondacije Udružene žene Banja Luka Aleksandra Petrić.

Medijski napisi opremani su fotografijama ubijenih žena, najčešće preuzetim s njihovih Facebook profila, ili fotografijama mjesta zločina, obično adrese na kojima je ubijena žena živjela, čime se dodatno uznemirava njihova porodica i bliske osobe. Tendenciju čeprkanja po privatnim profilima žrtava sa društvenih mreža kao primjetnu praksu medija na Balkanu navodi i izvještaj Femfacts medijske platforme NewsMavens, koji ističe da je neprofesionalno i neodgovorno izvještavanje, te tendencija da se nasilje nad ženama opravdava, trivijalizuje, predstavlja u senzacionalističkom svjetlu, koristi kao clickbait, predstavlja više kao spektakl nego kao zločin, pa čak i romantizuje, zajednički problem medija širom Evrope.


Sočan mamac za klikove

Ljiljana Zurovac, programska direktorica Vijeća za štampu i online medije BiH, ističe da je izvještavanje o femicidu u posljednje vrijeme dobilo novi oblik. „Izvješćivanje o ubojstvima žena, posebno u obiteljskom nasilju, svodila su se ranije uglavnom na crtice osnovnih informacija o činu ubojstva u crnim kronikama. Danas je to tema koja dobija drugačiji oblik detaljnog ispisivanja načina ubojstva, uz navođenje stvarnih i pretpostavljenih razloga za to ubojstvo, u kojem se, nerijetko, u nekim medijima, u potpunosti zanemaruje Kodeks za štampu i online medije koji nalaže zaštitu privatnosti i izražen pijetet prema žrtvi, kao i plasiranje informacija sa sviješću da se tim izvješćem ne nanese dodatna bol i trauma članovima obitelji.“

Lidija Pisker, novinarka specijalizovana za teme tretmana žena u medijima, dodaje da su slučajevi femicida online medijima naročito „sočan“ mamac za klikove, čak i u poređenju s drugim vrstama nasilja. „Mediji nisu usmjereni na rješenje problema nego na to da se njime okoriste da povećaju čitanost i broj klikova. Pogotovo su za „klikanje“ pogodne vijesti o nasilju jer lako zaintrigiraju čitaoce/teljke i medijima daju prostor za „serijalizaciju“ slučajeva objavljivanjem novih navodnih saznanja iz dana u dan, uvođenjem novih zaokreta u priči i novih sagovornika/ca. Nasilje nad ženama, a pogotovo nasilje u porodici je dvostruko intrigantno jer često uključuje motive „ljubavi“, „seksa“ i „strasti“. Takve slučajeve mediji čak često i nazivaju „zločinima iz strasti“.“

Na medijsko izvještavanje o slučajevima femicida u prošloj su godini u većem broju reagovali i građanke i građani. „Vijeće za štampu i online medije u BiH je u proteklih deset godina zaprimilo ukupno 18 žalbi u vezi sa slučajevima ubistava žena u BiH, a od toga je u 2019. bilo 16 žalbi na način izvještavanja portala Doznajemo.com o ubojstvu žene od strane njenog vjerenika. Taj je portal objavio seriju tekstova o ovome ubojstvu, vrlo detaljno ulazeći u pojašnjavanje načina ubojstva i iznoseći privatne podatke žrtve koji su bili potpuno nebitni za javnost“, ističe Zurovac, dodajući da je Žalbena komisija Vijeća kod ovih žalbi utvrdila kršenje profesionalnih standarda.


Odgovorno izvještavanje počinje odustajanjem od stereotipizacije

Mediji kao kreatori javnog mnijenja imaju obavezu i odgovornost kroz programske koncepte razvijati svijest o ravnopravnosti spolova, što definiše Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine. Novinarke i novinari su i prema Kodeksu za štampu i online medije BiH i Kodeksu o audiovizuelnim medijskim uslugama i uslugama radija dužni izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život osim kad je to od interesa javnosti, obzirno pristupati temama koje uključuju lične tragedije, a pogođenim licima prići diskretno i sa suosjećanjem. Osim Kodeksa, Vijeće za štampu i online medije nudi i Preporuke o tretiranju rodnih sadržaja, u kojima je naglašena potreba podizanja svijesti javnosti kod izvještavanja o problemu seksualnog, porodičnog i ekonomskog nasilja nad ženama, te pogubnosti utjecaja takvoga nasilja na žrtve.

Odgovorno medijsko izvještavanje ne može riješiti problem nasilja nad ženama, ali može u velikoj mjeri doprinijeti povećanju društvene svijesti o obavezi reagovanja i prijavljivanja slučajeva nasilja, kao i osnažiti osobe koje su nasilje preživjele. Odgovorno medijsko izvještavanje, poručuju Istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u BiH i Priručnik za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju, počinje promjenom tretmana žena u medijskim napisima, odnosno odustajanjem od stereotipnog prikazivanja žena kojem svjedočimo svakodnevno: žene se objektificira, viktimizira te ograničava na privatnu sferu i „prirodne uloge“ rađateljica i odgajateljica.

Novinarkama i novinarima, urednicama i urednicima se preporučuje kontinuirani rad na podizanju svijesti o problemu rodno zasnovanog nasilja nad ženama – i to ne samo fizičkog, već i seksualnog, psihološkog i ekonomskog – a ne samo onda kad se ono desi i kada treba napisati kratki izvještaj u rubrici crne hronike. O rodno zasnovanom nasilju potrebno je izvještavati u smislu društvenog problema, kroz duže novinarske forme, a ne bez konteksta i kratko o „incidentu“. Važno je izbjegavati objavljivanje eksplicitnih fotografija i snimaka ako ne postoji jasan interes javnosti, te štititi intimu žena od neopravdanog i senzacionalističkog otkrivanja.

Izvještavanje koje bi bolje informisalo opštu populaciju i pomoglo osobama koje su preživjele nasilje rijetko viđamo, ocjenjuje Lejla Heremić, socijalna pedagoginja i porodična savjetnica u Udruženju Medica Zenica. „Mediji najčešće ne doprinose otklanjanju stereotipa prema ženama, njihovim ulogama u društvu, ne bave se pozitivnim pričama kako su žene uspjele izaći iz nasilnog odnosa. Vrlo je malo edukativnih emisija i tekstova o tome šta je nasilje, šta se dešava u takvim partnerskim odnosima, zbog čega se žrtvama nasilja nije lako odlučiti za napuštanje partnera, kako se zaštititi i kako prepoznati suptilne oblike nasilja.“


Novinarke i novinari bi tekst trebali pročitati očima žrtve

O nasilju nad ženama treba izvještavati kao o krivičnom djelu koje je zabranjeno i kažnjivo veoma visokim kaznama, isticati da je za nasilje uvijek kriv i odgovoran isključivo nasilnik, ali i koristiti pravu terminologiju, ističu iz Centra ženskih prava. „Treba potencirati korištenje pojma femicid, kako bi se u javnoj svijesti napravila distinkcija ubistva iz rodnog aspekta i ukazalo na problem nasilja nad ženama koje u dosta slučajeva rezultira smrću žrtve. Svaki tekst bi se trebao baviti činjenicom da nasilje nad ženama postoji i da ga je doživjela svaka druga žena, a da je ubistvo njegova najbrutalnija manifestacija.“

Svaki od tekstova koji se bave femicidom trebao bi sadržavati i podsjećanje na obaveze institucija države na sprečavanju nasilja, što su također detalji koje bh. mediji najčešće propuštaju istaći. „Važno je da se posveti pažnja reakciji institucija, ukaže na njihove propuste u djelovanju u pravcu sprečavanja ubistva, jer time se podstiču promjene loših praksi u propuštanju da se ubistva žena spriječe kroz pravovremenu i adekvatnu podršku ženama koje su izložene nasilju, ali i rad sa počiniocima nasilja da promjene ponašanje i shvate njegove posljedice“, navodi Aleksandra Petrić.

Konačno, mediji se moraju aktivnije uključiti i u prevenciju nasilja nad ženama, te moraju stalno razmišljati o efektima onoga što objavljuju kada je u pitanju rodno zasnovano nasilje, a ako im je stalo da svoj posao rade etički, koristan savjet bi bio da napisani tekst prije objavljivanja pročitaju još jednom – očima žene koja je preživjela nasilje. Ukoliko tekst ohrabruje žene koje su preživjele nasilje da o njemu progovore, da ga prijave ili da se dinamika nasilja prema ženama bolje razumije u široj zajednici, onda su uradili dobar posao. Ako se pak poslije čitanja teksta one osjećaju uplašenima, obeshrabrenima ili krivima za nasilje koje im se dešava – tekst naprosto nanosi štetu.

„Iako se može nekome činiti kao pretjerana izjava, tvrdim da možda baš jedan članak, možda baš moj, može da spriječi nasilje, i možda baš jedan kvalitetan članak može da pomogne nekoj ženi i djevojčici da saznaju kako mogu da spriječe nasilje, prijave, odbrane se. Ako bar jednoj ženi ili djevojčici pomogne, misija novinarstva je ostvarena. Prava vrijednost novinarstva kao profesije nije u pukom postojanju, opstanku na tržištu, osiguranju klikova i dijeljenja, niti informisanju javnosti o nevažnim detaljima koji će pokrenuti teme o moralu tamo gdje bi se trebalo pričati o ubistvu“, naglašava Elvira Jukić – Mujkić.


Brojevi SOS telefona za pomoć i pružanje svih potrebnih informacija žrtvama nasilja u porodici:

Federacija Bosne i Hercegovine: 1265

Republika Srpska: 1264

Autorica: Tamara Zablocki, Prometej.ba

Povezano: Femicid je društveni problem, a ne sporadični incident iz privatne sfere