Od postanka medija pa do danas, izdavači su znali da ne mogu opstati ako za njihov sadržaj ne postoji publika. Tako su se kroz vrijeme služili različitim oblicima oglašavanja, kojima bi potencijalne korisnike potakli da konzumiraju vijesti i informacije. Savremeno doba interneta donosi konkurenciju koja je nekolicinom decimalnih mjesta brojnija od konkurencije štampanih medija, a to znači da se sredstva za dolazak do cilja biraju sve manje, a igra postaje sve prljavija. Dok printana publikacija svojom senzacionalističkom naslovnicom učini da ljudi kupe čitave novine, na internetu je mjerna jedinica uspjeha posjeta stranici (pageview), što je direktni pokazatelj broja korisnika sadržaja i još bitnije, pokazatelj publike kojoj se mogu predočiti reklame – najunosniji dio medijskog postojanja.

Iz viralnog prostora preplavljenog marketinškim trikovima izdvojio se i jedan fenomen, takozvani mamac za klikove, internacionalno poznat kao clickbait. To je sadržaj objavljen na internetu s ciljem da što više ljudi zbog naslova otvori članak, pri čemu naslov prikazuje dovoljno informacija da zaintrigira čitatelja, ali nedovoljno da zadovolji njegovu znatiželju bez da klikne na njega i vidi ostatak. Istražujući nastanak i popularizaciju ovog fenomena, postaje jasno da su ovakvi članci izrasli iz temelja „žutog novinarstva“, onog koje je bazirano na senzacionalizmu, pretjerivanju i raspirivanju skandala, bez da nudi relevantne informacije. Najčešće korišteni pojmovi, sintagme i fraze u ovim sadržajima su „šokantno“, „nevjerovatno“, „nećete vjerovati“, ili „ono što se zatim dogodilo je rasplakalo regiju/će vas ostaviti bez teksta(/u suzama/nasmijane) čitav dan“. Ova vrsta članaka pokriva različite tematike, od onih kojima se određena ličnost zbog medijske pažnje proglašava celebrityjem pa se javnost informira o svakom detalju njenog života, pa sve do emotivno nabijenih „uspješnih recepata“ u borbi protiv raka, depresije ili pretilosti. Što više klikova generira stranica, to će impresivniju cifru pokazati potencijalnim sponzorima i oglašivačima, te shodno tome više i zaraditi.

Riječ mišolovka zgodno opisuje uticaj pomenutih sadržaja na pojedinca. Osim igre riječi, kojima se kursor naših miševa lovi na mamac intrigantnih naslova, ne treba zaboraviti i finalni akt: neminovnu posljedicu na korisnika. Što više ovakvih članaka čitamo, to se češće slični članci pojavljuju na naslovnicama naših društvenih mreža, jer nas je sistem prepoznao kao konzumenta plitkih informacija.

Postoje i druge, skrivenije forme ove vrste novinarstva. U njima se ne koristi prepoznatljiva terminologija clickbaita, ali ih se nakon čitanja može prepoznati po sličnim karakteristikama: neprofesionalnom pristupu temi koju obrađuju, neargumentiranim stavovima autora, nekvalificiranim „stručnjacima“ koji daju „zvanične“ podatke i najviše od svega: temama koje su osjetljive i kao takve privlače publiku više nego druge. Problem nije samo u tome što ovakve teme zahtijevaju čak i snažniji i dugotrajniji analitički pristup od uobičajenog, a dobivaju manji, već u posljedicama toga. Sukobljene strane, odnosno društvo podijeljeno oko nekog pitanja, ne dobijaju poticaj za razmišljanje, već poticaj da i same, poput autora, iznose neutemeljene stavove i ne obrazuju se u sferi postavljenog pitanja ili problema. Irelevantno novinarstvo se na ovaj način rado ubacuje u začarani krug pojava koje doprinose relativizaciji pravde i naobrazbe. U BiH je u ovoj nedavno započetoj godini već nekoliko tema zaposjelo naslovne stranice internet portala, iako se veoma mali broj tih oglašivača profesionalno pozabavio analizom problema i svojim doprinosom rješenju. Abortus, vjerska obilježja na sudu, hapšenje jednog od najuticajnijih političara, nepotizam u državnom vrhu – teme su kojima se loptica prebacivala sa lijevih na desne i obratno, a željeni pogodak nije postignut. Zabilježena su tek dva autogola, onih koji se u 21. stoljeću ne žele intelektualno izgraditi, i onih koji uspjehom smatraju dodatnu cifru na brojaču klikova stranice, ne videći tri generalna koraka natrag od jednog vlastitog naprijed.

Autorica: Ena Kukić

Prometej.ba, 02/2016