Mitovi hrvatskog katoličanstva

Jedan takav je mit o „Fidelissima advocata Croatiae“ („najvjernija zagovornica Hrvatske“), odnosnoj Blaženoj Djevici Mariji kao „kraljici Hrvata“. Zdravom vjerniku upućenom u Sveto Pismo odmah upada u oči: na kojoj osnovi osim tradicionalne pučke pobožnosti se može govoriti o Djevici Mariji kao kraljici jednog naroda? Bilo kako bilo, Crkva je uvijek nastojala osnažiti kult Djevice Marije kao glavnog vjerskog i nacionalnog simbola katoličke Hrvatske. Kult Djevice Marije sa svetištem u Mariji Bistrici mnogo je pridonio učvršćivanju svijesti o konstantnoj potlačenosti Hrvata i potrebi za otporom. Sličnu funkciju imalo je i Međugorje u Hercegovini, koje svaki dan doživljava Gospina ukazanja na kojima okupljeni dobivaju i upute s neba kako se boriti protiv modernizma, komunizma i četvrtog modula zdravstvenog odgoja. Ovdje se naravno ne želi dati cjelovit sud o tim svetištima, to je predmet nekih drugih tekstova, nego samo o manipulacijama i iskorištavanjima popularnosti tih svetišta u neke političke svrhe. Znakovito je reći i kako je vlada NDH, ne pretjerano prijateljska prema Katoličkoj crkvi, iz svojih interesa podržala ideju da se marijansko svetište u Mariji Bistrici proglasi nacionalnim svetištem Hrvatske. Danas je u Hrvatskoj čak 1162 vjerskih objekata i osam katedrala posvećeno Djevici Mariji, a držanje Majke Božje za kraljicu Hrvata našlo je svoj izraz i u pučkoj pobožnosti i u crkvenim pjesmama koje se i danas rado pjevaju.

Kao uzor Hrvatima u izabiranju Djevice Marije za svoju nacionalnu zaštitnicu poslužili su Poljaci koji su za zaštitnicu Poljske izabrali Crnu Gospu Czestechowsku, za koju se vjeruje da je upotrijebila posebne moći da odbije napad muslimana na Carigrad, a kasnije je spasila poljski narod od napada Tatara i Rusa.

Kad smo već Poljaka, kod njih je nedavno jedna građanska inicijativa, koju je pokrenuo svećenik Piotr Natanek, željela Isusa Krista proglasiti za kralja Poljske?! Nije riječi o šali: stvar je došla čak do toga da su zastupnici u poljskom parlamentu u prosincu 2006. predložiti krunjenje Isusa Krista za kralja Poljske. Štoviše, umjesto da se prijedlog ismije i odbije, naišao je veliku podršku tada vladajućih stranaka „Pravo i pravednost“ te „Lige poljskih obitelji“, ali i opozicijske „Seljačke stranke“. Čak se jednom prilikom na ulicama Waršawe okupilo više od tisuću ljudi da bi tražili imenovanje Isusa kraljem Poljske. (Da su ti revni poljski katolici imalo čitali Sveto pismo, došli bi i do odlomaka u Evanđeljima koji govore kako je svjetina htjela zakraljiti Isusa a on se nije dao, ili kako Isus kaže Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ u Iv 18,36).

Stvar je završila tako što su poljski biskupi, inače nažalost poznati po nacionalizmu i antisemitskim ispadima, suspendirali Nataneka koji je pokrenuo tu građansko-kraljevsku inicijativu. Inače, glavna Natanekova argumentacija za imenovanje Isusa Krista kraljem Poljske je to što je 1656. Majka Božja proglašena kraljicom Poljske. Ako netko misli da su ove stvari smiješne, napomenimo i da je 1935. zagrebački nadbiskup Antun Bauer u Mariji Bistrici okrunio kip Marije i Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju kraljicom Hrvatske (što doduše nije kao u Poljskoj imalo snagu državnih zakona). A kad smo već kod kipova, nedavno je Željko Kerum, gradonačelnik Splita predložio da se u Splitu na vrh Marjana postavi najveći Isusov kip na svijetu, od nekih 40-ak metara visine. Zašto škrtariti i štedjeti kad imamo tako bogatu državu? Ali svejedno, u Hrvatskoj se još nije otišlo toliko daleko kao u Poljskoj gdje samo što ne proglase Božje kraljevstvo.

Poljaci su se ni krivi ni dužni našli i u početku priče o drugom mitu koji ćemo obraditi u ovom nastavku serijala. A riječ je o mitu o Hrvatima kao najkatoličkijem narodu na svijetu nakon Poljaka, a malo ispred Iraca koji unatoč patničkoj povijesti gladi, ratova i Engleza ipak nisu zaslužili proći dalje od polufinala u ovom natjecanju.

Izvanjski gledano, taj mit ima neko utemeljenje. Hrvati su doista nakon Poljaka najodaniji i procentualno katolicizmu najprivrženiji narod u Europi, Crkva katolička doista ima veliki društveni utjecaj, vjeronauk i crkveni brak se skoro stopostotno prakticiraju. Ali sve je to samo formalno.

Iznutra stvar izgleda mnogo tužnije. Hrvatsko društvo (a tako i društva hrvatskih susjeda) ne obilježavaju stvarne vjerske vrednote, nego pred-etičke vrednote snalaženja, korupcije, nepotizma i plemensko-magijski shvaćene religije. Sva relevantna sociološka istraživanja pokazuju da je hrvatski katolicizam više smjesa ideološke geste i etnografskog običaja nego nešto što stvarno motivira postupke ljudi, i da je postotak praktičnih vjernika među građanima jako nizak. Istraživanja su pokazala i kako samo 67 % Hrvata doista vjeruje da postoji Bog (što opet samo po sebi ne daje nikakvu garanciju da su to praktični vjernici na čiji život vjera ima ikakav relevantan utjecaj).

I politička slika Hrvatske govori u prilog gornjim tezama. Nedavno, dok sam bio u Zagrebu, slušao sam kuknjave tamošnjeg klera nad povijesnom nepravdom nad malom zemljicom Hrvatskom u kojoj je 95% katolika a nad njima vlada predsjednik agnostik. Dobro, upitao sam se i podijelio svoje razmišljanje sa sugovornicima, je li Hrvatska demokratska zemlja? Jest, kažu. Dobro, ako je demokratska, da li onda u Hrvatskoj građani biraju predsjednika? Biraju, rekoše mi. Pa dobro onda, tko je birao Ivu Josipovića za predsjednika? Jesu li ga birali Eskimi, Inke, Čerkezi, ili Hrvati? Pa dobro, Hrvati su ga birali, kažu, ali znate, bili su zavedeni, izmanipulirani...

Kako god, Hrvati su svoje povjerenje dali čovjeku koji nije katolik, dapače čak ni vjernik. Ali to ne čudi ako pogledamo na hrvatsku političku povijest, u kojoj su sve ključne političke figure (Starčević, Trumbić, Maček, Tito, Tuđman) bili ili agnostici ili čak protivnici Crkve. Iznimno što su neki od njih (Tuđman) uvidjeli potencijal Crkve u lakšem homogeniziranju i upravljanju društvom pa su Crkvu iskoristili za svoje političke potrebe.

Bilo kako bilo, svijest o „poslije Poljaka najkatoličkijem narodu“ još i dalje je prisutna, a nedavno ju je podgrijao i papinski nuncij u Hrvatskoj Javier Lozano laskavim izjavama baš o tome kako su „Hrvati najkatoličkiji narod u Europi“.

A zapravo je i ova fraza, poput one o „predziđu kršćanstva“ poprilično manipulativna. Krleža bi - da parafraziramo njegovu izjavu kojom je završio pretprošli nastavak ovog serijala - možda rekao: „Da smo najkatoličkiji narod Europe to nisu govorili samo nama, nego svim postkomunističkim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su stoljećima krvavo ginule za više europske, a često i za više crkvene interese, dok se u Rimu bančilo i gradilo monumentalne katedrale.“

| Marijan Oršolić |

Prometej.ba | 01.03.2013.

 

(Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova
Dio četvrti: Mitovi hrvatskog katoličanstva)

 

I dio | Mit o „predziđu kršćanstva“

II dio | Mit o „granici na Drini“

III dio | Mit o iranskom podrijetlu Hrvata