Autor: Ed Yong THE NEW YORKER

Vrućega ljetnog poslijepodneva u Amsterdamu red posjetitelja zmijoliko se pružio pred ulazom u Umjetnički kraljevski Zoološki vrt, čekajući da im se otvori pogled na tipični asortiman slonova, žirafa, pingvina, lavova itd. Mene je, međutim, više zanimala zgrada, nasuprot kućici u kojoj se prodaju ulaznice, s posve drugačijim zvjerinjakom.

Veliki natpis spušten preko dvokatnice prikazivao je kolekciju mutno obojenih kuglica, nalik osobi koja maše. Ova ogromna figura predstavlja ljudski microbiom – trilijune bakterija i drugih mikroorganizama koji naseljavaju naša tijela. Svojim značajnim iskorakom i srdačno podignutom rukom iskazuje dobrodošlicu prolaznicima pozivajući ih u Mikropiju, prvi muzej na svijetu u cijelosti posvećen mikrobima.

Mikropia je otvorena u rujnu 2014, nakon dvanaest godina razvijanja i ulaganja od deset milijuna eura. Nijedno izloženo stvorenje nije veće od mrava, većina su značajno manja – vodene muhe plesačice, neuništive tardigrade, zelene alge i nebrojene bakterije. Mjesto je svetište super-malenoga, raj za karizmatičnu mini-faunu, mjesto gdje su kavezi i ograde susjednog ZOO-a zamijenjene agarnim posudama i staklenim dijapozitivima. Činjenica da postoji, doprinos je rastućem osviještenju da velika većina mikroba nisu ni znakovi prljavštine niti donositelji bolesti, nego vitalni dijelovi svijeta oko i unutar nas.


S obzirom na to kako ljudi odmah mikrobe poistovjećuju sa svime što je loše, informacije koje Mikropija nudi nisu nimalo obrambene, a posjetitelji se vrlo brzo naviknu na ideju da njihovo tijelo nije u cijelosti njihovo


Dolikuje da takvo jedno mjesto bude otvoreno u Nizozemskoj, rodnom mjestu mikrobiologije. Ovdje je – ili točnije, četrdeset milja od Amsterdama, u užurbanom trgovinskom središtu Delfta – trgovac tekstilom Antoni van Leeuwenhoek postao prva osoba u povijesti koja je vidjela bakteriju. Leeuwenhoek nije obučeni znanstvenik, no uspješno je pravio mikroskope. Brusio bi svoje vlastite leće do nevjerojatne tankoće i stavio ih između dviju mjedenih ploča, stvarajući uređaje koji su izgledali kao skupocjene šarke na vratima a koji su služili kao izvanredno snažno povećalo. Ovim povećavajućim staklima motrio je sve, od životinjske dlake do dijelova biljaka. No, njegovo pravo otkriće dogodilo se kada je svoje leće iskušao na uzorcima vode koje je skupio iz obližnjeg jezerceta, iz lonca ispred svoje kuće, iz delftskih kanala, i iz drugih mjesta. Uvijek iznova vidio je život u neopisivim brojkama; minijaturna stvorenja, rasplesana i pokretna svuda okolo. Nazvao ih je animalcule; danas ih poznajemo kao protiste i bakterije.

Prvo što se može pogledati kad se prođe naplatnu kućicu u Mikropiji je replika jednog od Leeuwenhoekovih nenadmašnih mikroskopa. Stoji u staklenoj tegli, ponizan, nezgrapno jednostavan – i okrenut naopačke. Oko njega su primjerci stvari koje je Leeuwenhoek pregledavao, uključujući i uzorke papra, vodene leće iz obližnjeg jezerca i zubnih naslaga. Izlošci su više nego zanimljivi. Oni su testament Leeuwenhoekove nesputane znatiželje, vrste uma koji će obasuti pažnjom nešto tako svakodnevno. Kao što je Nick Lane, biokemičar s University College iz Londona jednom napisao: „Ne samo da je bio prvi koji je vidio ovaj nezamislivi svijet animalcula, on je prvi koji se sjetio pogledati.“

Ostavljajući Leeuwenhoekovu kolekciju ušao sam s prijateljem i jednom obitelji posjetitelja u lift. Pogledali smo prema gore i vidjeli vlastitu refleksiju na videu postavljenom na stropu. Kako se lift podizao, video je zumirao naša lica, sve bliže i bliže, lagano prelazeći sa stvarnog videa na animacije grinja i kožnih ćelija, zatim bakterija i, na koncu, virusa. Kad su se vrata na drugome katu otvorila, ugledali smo seriju riječi napisanih drhtajima svjetlosti, lagano svjetlucajući kao živa kolonija. „Kad pogledaš stvarno izbliza, otkriva ti se novi svijet, ljepši i spektakularniji od bilo kojeg svijeta koji bi zamislio“, pisalo je. „Dobro došli u Mikropiju.“

Istoga časa, pružao se pogled u novi svijet iz prve ruke, kroz red mikroskopa uperenih u larvu komarca, obliće, sluzavu plijesan, alge i jezerske bakterije. Ove posljednje bile su povećane za 200 puta, što je, zadivljujuće, jednako onomu koliko je mogao izvesti Leeuwenhoekov vlastoručno izrađeni mikroskop. I on je mogao vidjeti ova čudesa, iako s manje komfora. Dok je on morao škiljiti kroz malene leće, posjetitelji Mikropije mogu jednostavno nasloniti svoja lica na postavljene okulare i vidjeti kristalno jasan digitalni display.

Nakon mikroskopa, otišao sam do sedam stopa visokog ekrana, gdje sam pustio da kamera postavljena u blizini skenira čitavo moje tijelo. Pojavio se mikrobni avatar čija je koža bila iscrtana bijelim točkama a unutarnji organi predstavljeni svijetlim bojama. Kad sam mahnuo, on je mahnuo; kad sam se nagnuo i on se nagnuo. Pomicanjem ruke mogao sam izabrati organ i otkriti informacije o njegovim stanarima, mikrobima – o stanovnicima na mojoj koži, u stomaku, crijevima, tjemenu, ustima i nosu, te kako oni utječu na moje ponašanje, na imunološki sustav, kako probavljaju moju hranu, i kako me štite od bolesti.

S obzirom na to kako ljudi odmah mikrobe poistovjećuju sa svime što je loše, informacije koje Mikropija nudi nisu nimalo obrambene, a posjetitelji se vrlo brzo naviknu na ideju da njihovo tijelo nije u cijelosti njihovo. Nitko nije ustuknuo ili namrštio svoj nos. Nije ni Leeuwenhoek. Kad je ispitao svoje zubne naslage, bio je pozitivno ushićen što mu u ustima vrvi od života. Popularna odvratnost došla je poslije, nakon što su Louis Pasteur i drugi pioniri potvrdili da su neki od mikroba odgovorni za kugu i pošasti. Počeli smo se odnositi prema njima kao s neprijateljima te smo razvili još bolje načine da ih ubijemo, od antibiotika do sredstava za dezinfekciju.

Mikropija vraća svoje posjetitelje u nepasterizirano doba, kad su nevidljivi objekti bili predmeti fascinacije a ne ciljevi eliminacije. Mladi par uhvatio se za crvenu platformu u obliku srca, Kiss-o-Metar, koji pokazuje koliko ste poljupcem razmijenili bakterija. Žena je pažljivo gledala u zid s uzorcima stolice uzetih od ljama, gibona, roda, lavova, mravojeda, slonova i ljenivaca, sve skupljeno iz obližnjeg zoološkog vrta i zatvoreno u nepropusne staklene tegle i kutije od pleksi-glasa. Grupa tinejdžera buljila je u zid od osvijetljenih agarnih posudica, neke od njih sadržavale su plijesan ili bakterijske kolonije koje su pratile konture mjesta na kojima su najprije počele rasti: ključevi, telefoni, kompjuterski miševi, daljinski upravljači, četkice za zube, kvake, novčanice. Bilo je narančastih točki Klebsielle, plavih pruga Enterococcusa i sivih kao olovkom osjenčanih Staphylococcusa – zaraza učinjena lijepom.

U međuvremenu, obitelj iz lifta uprla je pogled u drvo života visine zida. Naša dva najistaknutija kraljevstva, životinje i biljke, bila su degradirana na mali krug u kutu, dok je ostatak stabla cvjetao mikrobima – bakterije iz iste obitelji, i, na površini slična, ali bitno različita grupa nazvana archaea. Dok je obitelj gledala u dijagram, palo mi je na pamet, da je otac obitelji bio rođen davno prije nego što je itko znao da archaea postoji. Iako njihovo ime dolazi iz grčkog jezika, od riječi „drevni“, ove bakterije nisu klasificirane sve do 1977. godine.

Izvor fotografija: http://www.wired.co.uk/


S engleskog preveo Hrvoje Vranješ