Nekoliko godina poslije govora Benedikta XVI. u Regensburgu. Posljedice, doprinosi i novi izazovi

Prije analize pozitivnih i negativnih učinaka govora, treba pogledati sadržaj govora u cijelosti.

Sadržaj govora

Predavanje održano na sveučilištu u Regensburgu Papa je namijenio prvenstveno profesorima i studentima. Započeo je prisjećajući se svojih profesorskih dana na Sveučilištu kada se ideja „universitas“ u potpunosti ostvarivala. Naime, svakog semestra se održavao „dies academicus“ na kojemu su bili nazočni studenti s cijeloga Sveučilišta. To je omogućavalo međusobno upoznavanje studenta i profesora na Sveučilištu te susret s pitanjima koja se obrađuju na drugim fakultetima. Papa drži da takva praksa odgovara cjelovitosti ljudskog uma. Tu svakako spadaju pitanja koja se odnose na razumijevanje vjere, čime se bavi teologija. Na jednostavan i kontekstu primjeren način, Papa je uveo slušateljstvo u glavnu temu rasprave: odnos vjere i razuma.

Kao ilustraciju za uvod u raspravu, Papi je poslužio dijalog iz 1391. godine kojeg su vodili učeni bizantski car Manuel II. Paleolog i jedan učeni musliman iz Perzije. Njih dvojica su raspravljali, između ostalog, o odnosu vjere i uma te o tome protivi li se umu i Božjoj biti širenje vjere nasiljem. Papa je citirao jednu Carevu rečenicu koja će danima biti tema broj jedan u svjetskim medijima i javnosti. Citat glasi: „Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem.“ Kasnije ćemo razmotriti posljedice koje je izazvao ovaj citat.

Širenje vjere nasiljem besmisleno je i protivi se ljudskom umu. „A kad se ne djeluje prema umu, to je protivno Božjoj biti“, napisao je car Manuel a Papa aktualizirao. Do sličnog zaključka na kraju rasprave dolazi i sam Papa.

Papa smatra da postoji unutarnji sklad između uma (ovdje se pod umom misli na uvide do kojih je um došao u filozofiji, prvenstveno grčkoj) i vjere utemeljene na Bibliji. Grci su raspravljali o logosu, a vrhunac je kršćanske vjere da je Bog Logos i da se objavio kao Logos (Iv 1,1-3). Zato je došlo do nužnog približavanja vjere i uma na temelju unutarnje analogije, odnosno unutarnje upućenosti.

Iako su u kršćanstvu postojale tendencije da se razbije sklad između grčkog i kršćanskog (Duns Scotus), Papa drži da je kršćanska vjera uvijek smatrala da postoji stvarna analogija između Božjeg stvarateljskog duha i našega stvorenoga uma, premda su „neizmjerno veće nesličnosti nego sličnosti“.

Bog se pojavio kao Logos (um i riječ zajedno) i kao takav u ljubavi djelovao i djeluje za nas. „Štovanje Boga u skladu je s vječnom Riječju i našim umom.“ Susret biblijskog vjerovanja i grčkog mišljenja, Papa je označio kao „svjetsko-povijesni odlučujući proces koji i danas obvezuje“. Smatra da ono što nazivamo Europom, još kad se pridoda rimska baština, može zahvaliti tom susretu.

Papa dalje primjećuje tri vala dehelenizacije u povijesti kršćanskog teološkog mišljenja: reformacija (16. st.) s načelom sola scriptura, liberalna teologija (19. i 20. st.) koja u Isusu gleda samo izvor nadahnuća za moralno djelovanje (zanemaruje Kristovu božansku narav) te današnja inkulturacija koja uvažava iskustva kulturnog pluralizma.

Na koncu rasprave, Papa prihvaća prosvjetiteljstvo i uvide moderne do kojih je došao ljudski um, ali smatra da se ne smiju prešućivati teološka i filozofska pitanja koja um postavlja. Time bi se izgubila iz vida cjelovitost ljudskog uma i sveobuhvatnost spoznaje do koje želi doći. Čovjek bi jednostavno pretrpio veliku štetu jer ne bi pokušao odgovoriti na temeljna pitanja svoga uma. Stoga Papa poziva na „hrabrost za širinu uma, ne odbijanje njegove veličine“, jer „ne djelovati u skladu s umom i s Logosom, protivi se Božjoj biti“.

Poruka koju je Papa želio prenijeti ili: pozitivno vrednovanje govora

Papina želja zasigurno je bila da izazove sasvim druge učinke od onih koji su se dogodili. Što je zapravo htio poručiti? Massimo Introvigne (2006) smatra da je središnja tema Papinog govora bila odnos između religije i kulture te odnos između religije i politike. Papa želi izbjeći dvije pogubne krajnosti: fundamentalizam (vjera bez razuma) i laicizam (razum bez vjere). Zagovara „zdravu svjetovnost“ (sana laicità), koja sjedinjuje vjeru i razum. „Religije koje potječu od Abrahama u sebi su pronašle put za otklon od fundamentalizma i laicizma – prije nego što su ovi pojmovi nastali – zahvaljujući susretu s grčkim klasičnim mišljenjem.“

Egipatski isusovac Samir Khalil Samir (2006) smatra da je razum središnja točka oko koje je fokusiran cijeli govor. Papa je, smatra Khalil, s velikom pronicavošću uspio reći DA razumu, ali ne razumu lišenom temeljnih pitanja; rekao je DA autentičnom prosvjetiteljstvu, ali ne i antireligijskom prosvjetiteljstvu. „Na taj je način zasnovao univerzalni dijalog, s pripadnicima drugih religija i agnosticima, koji se temelji na širini razuma.“

Papin se govor, prema komentatorima koji su išli u ovom pravcu, može sažeti u sljedeće: vjera i razum nisu samo dvije stvari koje se mogu međusobno pomiriti, nego su nužno međusobno upućeni; razum podupire vjeru, a vjera uzvisuje razum. Ili: cjelovitom upotrebom razuma čovjek se može najviše približiti isitni cijele stvarnosti. Ovaj postulat ugrađen je i u samu ideju univerziteta, čime je Papa otvorio predavanje.

Neželjeni učinci

Negativno u govoru odnosi se na neprimjereno citiranje bizantskog cara Manuela II. Paleologa o navodnoj nehumanosti proroka Muhameda. Iako je citat, kao što je navedeno, poslužio samo kao ilustracija za raspravu, upućuje na neobjektivnu sliku o islamu. Postoje sigurno primjeri kad se islam kroz povijest širio mačem, ali postoje slični primjeri i u kršćanstvu (Latinska Amerika), koji su Papi mogli poslužiti za ilustraciju. U  svakom slučaju, samokritika je poželjnija od upiranja prstom u drugoga.

Brojni analitičari su Papin gaf okarakterizirali „greškom komunikacije“ (E. Scalfari, 2006). Čak je njemačka kancelarka Angela Merkel kazala da ja namjera Papinog govora u potpunosti pogrešno shvaćena, dok je, s druge strane, predsjednik Pakistana izjavio kako je govor izazvao ozbiljne tendencije povezivanja islama s terorizmom. Ipak, ovim potezom najviše je štete naneseno samoj Crkvi, jer su katolici nekoliko dana poslije govora diljem islamskog svijeta bili izloženi nasilju. Zapaljeno je nekoliko crkava, jedna redovnica je ubijena, a i sam Papa je primao prijeteće poruke, zbog čega je talijanska policija bila na višem stupnju pripravnosti.

Zbog neželjenih učinaka izgovorenih riječi, nekoliko dana poslije (17. rujna), Papa se ispričao muslimanima. To je prvi put u povijesti da se papa osobno ispriča zbog neželjenog učinka svojih riječi. „Duboko sam ražalošćen reakcijama što ih je potakao kratak odlomak moga govora na Sveučilištu u Regensburgu, koji je bio protumačen kao uvredljiv za osjećaje muslimanskih vjernika, dok je zapravo bila riječ o citatu jednog srednjovjekovnog teksta koji ni na koji način ne izriče moju osobnu misao.“ Papa zapravo nije ni slutio kakve bi negativne posljedice mogao izazvati nesretno odabrani citat. „Pokazalo se, na krajnje nezgodan način, da Papa ne razumije ni muslimanski svijet, ni medijsko okruženje na koje je osuđen svaki suvremeni papa“, smatra novinar Inoslav Bešker.

Iz neželjenih učinaka pozitivne posljedice

K. J. Kuschel smatra da bi Papin govor trebalo nazvati „ironijom milosti“. Zašto? Nakon što su se stišale nasilne reakcije u islamskom svijetu potaknute razočaranjem i bijesom poslije Papinog govora, iz islamskoga svijeta je stigao najbolji dokument u novijoj povijesti religija, koji je poslužio kao ozbiljna platforma za budući međureligijski dijalog. Radi se o Otvorenom pismu 138 vodećih muslimanskih znanstvenika i poglavara iz cijeloga svijeta upućenog papi Benediktu XVI. Najprije se analiziraju i ispravljaju sporne izjave o islamu iz Papina govora, a u nastavku se zasnivaju teološki argumenti za iskren dijalog islama i kršćanstva. Dokument ističe da je ljubav prema Bogu i bližnjemu zajednički temelj kršćanstva i islama. Kuschel, koji inače zagovara tzv. odnosno mišljenje među monoteističkim religijama, veli „da odnosno mišljenje na ovaj način postaje ne samo svjetsko-društveni i mirovno-etički utemeljeno, nego prije svega teološki – u svjesno formuliranoj suglasnosti s normativnom kršćanskom tradicijom. Samo Bog očekuje od kršćana i muslimana ljubav prema njemu i bližnjemu“.

Francusko-tuniski filozof Abdelwahab Meddeb (2011) smatra da Papino citiranje bizantskog cara može poslužiti kao prilika da se kritički preispita povijest tumačenja Kur'ana, jer je na pomolu jedno novo, demokratsko-političko, lice islama.

Ipak stvari nisu krenule tako idealno, kako je svjetska javnost smatrala i priželjkivala, pojavile su se…

Nove poteškoće na putu međureligijskog dijaloga

Otvoreno pismo je, kao što je istaknuto, poticajan doprinos međureligijskom dijalogu. Ono je dokaz kršćanima, čiji su teolozi često prigovarali muslimanima da nisu spremni na dijalog, da muslimani ipak žele iskren i ozbiljan dijalog. Značenje Pisma se uvećava i aktualizira u trenutcima nesporazuma i zategnutosti između kršćana i muslimana. Do određenih napetosti u odnosima došlo je u zadnjih dvije-tri godine. Najprije je 2008. u Jordanu objavljen jadan pamflet protiv kršćana od uglavnom istih ljudi koji su potpisnici Otvorenog pisma, pod naslovom „Odgovor na kritike islama o slobodi religije“, koji je izdao jordanski Kraljevski institut za islamsku misao, isti institut koji je prethodno objavio i Otvoreno pismo 138 muslimana (Marijan Oršolić). U Odgovoru se, između ostalog, optužuje kršćane za netoleranciju i nasilje prema kršćanima koji su prešli na islam, posebno u Jordanu, Egiptu i nekim drugim arapskim zemljama. Da ironija bude veća, upravo su kršćani u nekim arapskim zemljama, a Egiptu posebno, u zadnje dvije godine izloženi sustavnim progonima i diskriminaciji. Smatra se da je tu zemlju u prošloj godini napustilo oko sto tisuća kršćana, dok ih je na desetke pobijeno. Egipatski kršćani su prvotni stanovnici Egipta, iz vremena faraona. Rijetke su službene islamske institucije ili teolozi koji su osudili ovaj terorizam. Kada je Benedikt XVI. upozorio da kršćanima na Bliskom istoku treba veća zaštita, burno su reagirali islamski učenjaci na univerzitetu Al-Azhar, smatrajući da se Papa ponovno negativno očitovao o islamu i da se za to treba ispričati (M. Karamatić).

Svjedoci smo dakle da se i danas religija zloupotrebljava na različite načine, najčešće u političke svrhe. Stoga se nađe u opasnosti da skrene u perverziju, jer tzv. vjernici čine suprotno od onoga što je bit religije. To se najčešće događa kad se određeni vjerski izričaji shvaćaju bukvalno, bez šireg duhovnog smisla. Jedini način da sačuvaju pravo lice svoje religije vjernici se trebaju kritički odnositi prema njoj, posebno prema povijesnim i aktualnim zlouporabama. „Svi volimo umanjivati prošle pogreške pripadnika vlastite zajednice te uspoređivati svoje idealno stanje s konkretnim zlouporabama kod 'drugih'“ (M. Zovkić). Potrebno je znanstveno, na povijesno-kritički način pristupiti religiji. Tako se može uvidjeti odgovaraju li određena stajališta koja se zastupaju u religijskim krugovima zahtjevima ljudskog uma, posebno kada je u pitanju nasilje, jer se ono ne može nikako opravdati i protivi se ljudskom umu. Ovdje dotičemo srž Papinog govora da vjera ne može bez uma.

Zaključak

Ako vjera ne uvažava um, nužno skreće u fundamentalizam koji se protivi samoj biti vjere, jer je njezin temeljni zahtjev otvorenost za nepoznato i drugačije, ali ne otvorenost sa strahom, nego s povjerenjem prema nepoznatom; s druge strane, um zbog svoje naravi teži za sveobuhvatnom i cjelovitom spoznajom i stoga ne bi smio zanemarivati i isključivati svoja temeljna pitanja, kojima se bave teologija i filozofija, jer postoji opasnost da skrene u drugu krajnost – laicizam, koji je po svojoj unutrašnjoj strukturiranosti sličan vjerskom fundamentalizmu. Stoga je sekularno (umsko) društveno uređenje (sekularizacija) najbolji ambijent u kojemu se čovjek kao slobodno biće može ostvarivati, jer mu dopušta da postavlja pitanja i slobodno traga za odgovorima. Sva su pitanja legitimna, a odgovori, sa stajališta društva kao cjeline, relativni. U takvom ambijentu ljudi (koji na različite načine vjeruju u Boga ili uopće ne vjeruju) mogu slobodno, opušteno i otvoreno razgovarati, potpuno oslobođeni najskrovitijih prozelitskih ambicija.

Pozitivni signali iz islamskog svijeta idu u ovom pravcu. Otvoreno pismo je, bez obzira na aktualne poteškoće, prijateljska ruka pružena kršćanima. Katolička se crkva na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965) gotovo u potpunosti otvorila drugim religijama i suvremenom svijetu općenito. Ako imamo u vidu stoljeća nasilja, nekomunikacije i isključivosti, možemo biti sretni što se promijenila paradigma u odnosima: dijalog umjesto isključivosti. Još više ohrabruje što se dijalog ne propovijeda zbog političke korektnosti, već kao zahtjev koji proizlazi iz biti same vjere. Netko je vjernik onoliko koliko je spreman otvoriti se drugome i prihvatiti ga kao bližnjega u njegovoj različitosti. Uostalom, ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljni je zahtjev kršćanstva i islama. Je li to nedovoljno da bi svijet i međuljudski odnosi bili bolji?