Pitanje o intelektualcu ključno je pitanje postmodernog doba. Relevantnost ove tvrdnje događa se u kontradikciji između pozicije i činjenja, između onoga što intelektualac jeste (i može biti) i onoga što svojim autoritetom može činiti. Najkraće, pozicija intelektualca nije samo pozicija mudraca koji svojim mišljenjem deluje u polju narativa ili diskursa nauke već je izražena, sartrovski rečeno, kroz pitanje njegovog angažmana u zajednici. Ta dvojba prisutna je od antičkog doba; prema Platonu ona označava rascep između dve pozicije – biti filozofom ili biti pesnikom. Platon kritikuje poziciju pesnika navodeći primer Homera i njegovog herojskog, suviše agresivnog mita, što Hans-Georg Gadamer u knjizi Filozofija i poezija uzima kao sukob između razumnog i mitološkog, kao način otklona od slike Hada, boga podzemnog sveta, slike koja budi strah od smrti, ili kao borbu protiv neobuzdane požude strasti kod bogova i junaka.

Središnja odrednica svakog intelektualca nalazi se u deontološkoj zapovesti delovanja. Ta i takva pozicija aktivnog učesnika u procesima mišljenosti zajednice ključno je obeležje intelektualnog čina i postupka, koji neupitno moraju težiti ka slobodi mišljenju gde se apsolutnu slobodu duha uzdiže iznad normativnosti, posebno iznad raznih političkih ili teoloških uticaja koji dogmatski zauzimaju polje slobode intelektualnog delovanja. Tu mislim na hrabrost svojstvenu intelektualcu kao odgovornom članu zajednice jer, kako misli Aristotel, hrabar čovek i trpi i radi onako kako priliči i kako nalaže razum. Aristotel je u filozofskim tablicama zlatne sredine hrabrost (grč. andreia; lat. virtus) – među ostalih četrnaest vrlina – imenovao posebno važnom čovekovom vrlinom suprostavljajući joj dva stanja nesvojstvena intelektualcu – plašljivost i pomamnu smelost. Problem je današnjeg, po mnogima postčinjeničnog doba, upravo u tome što je većina intelektualaca prigrlila ove dve njima nepripadajuće karakteristike; previše je plašljivih i nespremnih da čine, dok je isto toliko onih koji svoju poziciju podređuju pomami za kratkotrajnim svetlom slave. Opojna svetlost slave isuviše je izazovna i primamljiva za (ne)salomivi duh intelektualca, isuviše je blizu njena vatra da bi se čovek na rubu bezdana savremene civilizacije ophrvane nihilizmom mogao skloniti od jakog plamena. On može skočiti u zjapeći bezdan koji se otvara pred negovim likom i to u nameri da umakne vatrenoj stihiji, ali onda će zauvek ostati uskraćen za mislivost i problematizaciju sveta kao takvog, za draž njegovog jakog plamena koji ga može spržiti ili ogrejati. Zato je neopterećeno uvažavanje sveta takvog kakav jeste uslov za opstanak sveta i njegove svetlosti bez koje nema čoveka.

Ako bismo svet ukalupili prema ličnim potrebama bila bi to grobnica jer kako nas uči Emmanuel Lévinas svako prilagođavanje drugog na meru istog vodi u nasilje i destrukciju. Svest o tome da kao bivstvujući, ako budem u blizini svetlosti života, mogu postati i ostati apsolutno slobodan duhom i nezavistan od bilo koje ideologije važna je karika naše životne spoznaje. Kantovski rečeno – delati tako da naše postupanje uvek može istovremeno da važi i kao princip sveopšteg zakona. Filozofkinja Ksenija Atanasijević u svojim filozofskim meditacijama slikovito navodi: ,,Ličnost koja u sebi nosi neutoljivu žeđ za uzvišavanjem sebe, poseduje često, samim time, i sporo presušivo vrelo stvaralačkih mogućnosti. U stremljenju naviše nalazi se jedna nevarljive životodavnost, dok su zadovoljavanja zemaljskih ciljeva tako kukavna, da uvek ostavljaju za sobom građenje i bezobličnost, kao i obezduhovljenog čoveka usred njih’’.

U premošćavanju bezdana između poslušnog i slobodnog života stoji odnos prema zlu kao konstanta, kao mera naše duhovne slobode. Ne treba previše da naglašavamo očiglednu činjenicu da je savremeno doba obeleženo ne samo tehnološkim i naučnim progresom, željom za znanjem, konkurencijom i inovacijama, već i strahotnim razaranjima i ideologijama koje su za svoj ideal imale etničku dominaciju. Posle strašnih potresa Prvog svetskog rata rađaju se opasni i nazadni režimi fašizma i nacizma koji dovode do sloma celog sveta i Holokausta. Na marginama takvih dešavanja inspirisanih političkim i etničkim pretenzijama, nadmoći rase i nacije, intelektualna elita pokazala je, u mnogim slučajeva, licemerno i neodmereno svrstavanje na stranu nazadnih ideologija. Kao što je bilo puno plašljivih i nedelotvornih, isto toliko bilo je onih koji su uživali u pomamnoj smelosti da učestvuju u nazadnoj političkoj ideologiji i da aktivno propagiraju stavove vođe. Put ka iskri totalitarizma, put je u bezdan, ali je za pojedine intelektualce bio izazovna skretnica na putu ličnog doživljaja sveta. Posredi je dvojba između mislioca i tiranina, filozofa i vladara, i njihovog potencijalnog odnosa i neupitne privlačnosti. Prvi, oličen u poziciji intelektualca, jeste mislilac tek ako je kadar biti neupadljiv u bučnom svetu, drugi je praktičar koji ne prima u svoje okruženje filozofsku radoznalost, ponajviše jer ne podnosi njenu osamljenost, potrebu da mislilac bude sam. Da li reč o posrnuću ličnog mišljenja, vrednosnog sistema ili slabosti prema ovozemaljskom svetu ostaje otvoreno ali je ključno sledeće pitanje: Koliku odgovornost imaju intelektualci i umetnici u nasilnim vremenima i totalitarnom političkom režimu i kakve posledice ima njihovo pristajanje na potencijalnu saradnju sa totalitarnim režimom?

Često su uloge intelektualaca u nazadnim režimima bile velike, oni su postajali ministri i najbliži saradnici inspiratora zločina ili podržavaoci najopasnijih ideologija koje su sejale smrt. U knjizi Alastaira Hamiltona Intelektualci i fašizam 1919-1945, dramatičnom, aktuelnom i upozoravajućem rukopisu, pronalazimo svedočanstva o zločinu i intelektualnoj zabludi, poput slučajeva kao što su Benedetto Croce ili Thomas Mann, čije su epizode privremene podrške nazadnim ideologijama malo poznate. Hamilton dramatično svedoči o susretu između totalitarnih vođa i intelektualaca poput onoga iz 1923. kada su se sreli Benito Mussolini i Luigi Pirandello. Polaskan Mussolinijevim hvalama Pirandello je, tada mladi dramatičar, izrazio podršku fašizmu. U knjizi se navodi izvod iz Pirandellovog intervju: ,,Uvek sam osećao najveće divljenje za Mussolinija, i mislim da sam jedan od malobrojnih ljudi kadrih da shvati lepotu tog njegovog neprestanog stvaranja stvarnosti: jedne italijanske i fašističke stvarnosti, koja se ne potčinjava ničijoj tuđoj stvarnosti‘‘.

Knut Hamsun, još jedan pisac koji je podržavao ideologiju zla, rođen u Norveškoj, mladost provodi u Americi gde radi najobičnije poslove budući da nije imao nikakvo formalno obrazovanje. Od tih nesigurnih trenutka mladosti pa sve do smrti Hamsunov život ostao je obeležen čestim odlascima, teškim materijalnim stanjem i nemaštinom. Nakon neuspešnih boravaka u Americi Hamsun postaje jako kritičan prema kulturi zapada, i svoju netrpeljivost održava do kraja života. Nasuprot pomenutoj mržnji Hamsun gaji veliku naklonost prema Nemačkoj, budući da se i njegova dela najviše prevode na nemački jezik. Ova naklonost, nažalost, razviće se u podršku nacističkom režimu pa će Knut Hamsun od Adolfa Hitlera i ministra propagande i obrazovanja Josepha Goebbelsa dobiti nagradu Nemačke za izuzetan doprinos svetskoj književnosti. Knut Hamsun počinje da piše pamflete i pohvale u čast Hitlera nazivajući ga pravednikom i spasiteljem. U kvisliškoj vladi postaje ministar obrazovanja i tako daje punu podršku Hitleru i njegovom režimu. Njegova saradnja i odanost Hitleru zauvek je zapečatila njegov književni opus. Knjige su mu zabranjene, spaljivane, posle rata suđeno mu je kao izdajniku i kolaboracionisti. U tom razdoblju, pred kraj života, Knut Hamsun je smešten u jednu psihijatrijsku bolnicu nakon čega piše svoju autobiografiju Po zaraslim stazama gde ne iskazuje kajanje za svoju privrženosti nacizmu. Proteklih godina vlada sve veće interesiranje evropskih izdavača i kritičara za delo Knuta Hamsuna. Njegove knjige opet postaju čitane i tražene, i to s pravom, jer Hamsunov talenat za pisanje i vrednost njegovih knjiga niko ne može da ospori, premda se i dalje osporava jer mu Norveška ne oprašta nacističku prošlost pa je i poslednja inicijativa da Knut Hamsun dobije ulicu u Oslu propala zbog burnih protivljenja u javnosti.

Ni danas nije sasvim jasno šta je tako privlačno u opasnim ideologijama koje su podržali, ili podržavaju, mnogi umni ljudi. Nesporno je da je Ezra Pound bio strastveni poštovalac nacizma, da je pisac Curzio Malaparte bio veliki teoretičar fašizma, da je francuski pisac Céline – koji se prema H. Arendt više od drugih francuskih antisemita odlikovao ideološkom maštovitošću – Hitlera nazvao pacifistom vrednog dvadeset Nobelovih nagrada. Sve ove ličnosti, uprkos nazadnim ideologijama koje su podržavali, pridonele su puno istoriji književnosti kao što su i Sergej Ejzenštejn i Leni Riefenstahl doneli veliku slavu filmskoj industriji. Susan Sontag u tekstu Fascinantni fašizam piše: ,,Ono što odnos između umetnosti i politike pod nacionalsocijalizmom čini interesantnim nije podređenost umetnosti političkim potrebama, obeležje svih autentičnih diktatura, i levih i desnih, već to što politika preuzima frazeologiju umetnosti, i to umetnosti kasnog romantizma‘‘. Ta činjenica da politika postaje umetnički indikativna samo je znakovito upozoravajuća reč da politika nije puno udaljena od umetnosti, da nije posredi povezanost starih prijatelja, već pre svega neophodna saprisutnost razdražljivih suseda. To je stalan proces nadogradnje, napor pojma, proces propitivanja pozicije i – kao što vidimo iz primera Hitlerove rasne politike – stalna opasnost pred provalom nasilja. Kritičnost intelektualca, njegova pozicija stvaraoca razrešena je političkom terminologijom, kao što je slučaj sa nemačkim profesorom fizike Philippom Lenardom, koji je tokom rata izdao u Leipzigu knjigu Nemačka fizika u kojoj na rasistički način promoviše naučne činjenice. Preuzeo je, dakle, od politike jezik svoje nauke; on je nauku doživljavao jedino i samo kao produkt rasne klasifikacije suprostavljajući joj ličnost Alberta Einsteina, koji kao Jevrejin ne zaslužuje bavljenje naukom.

Pozicija istinskog intelektualca ogleda se u njegovoj egzistirajućoj osamljenosti. Spremnost da se izdrže sve moguće ideološke zanesenosti i da se ostane na putu slobode mišljenja i duha. Jer, šta je moja egzistencija ako nije potreba da se odredim prema egzistirajućem. Biti znači izolovati se kroz egzistenciju, piše Lévinas, i dodaje da se egzistencija opire svakom odnosu, svakom mnoštvu. ,,Usamljenost se ne pojavljuje kao stvarna izolovanost nekog Robinsona, ni kao nesaopštivost nekog sadržaja svesti, nego kao nerastvorivo jedinstvo između egzistirajućeg i njegovog čina egzistencije’’. Prevedeno na jezik intelektualne osamljenosti – osamiti se, naposletku, znači egzistirati u punoći čina egzistencije i zapitati se pred činom koji ja, kao egzistirajuće biće, činim prema drugom i drugačijem od mene. Posredi je Kantova deontološka etika dužnosti u kojoj drugi čovek nikada ne sme biti sredstvo. (Drugi) čovek je uvek cilj i ja imam odgovornost prema njemu upravo zato što sam čovek na koga je bačen teret odgovornosti i s(a)vesti.

Kratki fragmenti o disparatnim pozicijama intelektualca u totalitarnom režimu tek su uvod u razmatranje ključnog pitanja s početka ovoga zapisa. Ovo pitanje razotkriva tesnu vezu između dva pojma koja uvek jedan drugog prate, bilo da se nadopunjuju ili međusobno isključuju, a to su etika i estetika. Etika kao svest o tome šta je dobro, estetika kao svest o potrebi promišljanja smisla (umetničkog) stvaranja. Brodsky bi na prvo mesto postavio estetiku, ali verovatno da bi prožimajući odnos ova dva pojma bio ideal kome svi težimo i koji bi onda zasijao u punom sjaju prema našim (svetim) životima, negde na ivici bezdana i ispred jakog plamena života.

(Nenad Obradović, Prometej.ba)