Retorika je, kako je definiše Aristotel, umijeće govorništva [1]. To je umijeće nagovaranja i uvjeravanja. U Evropi je, od antičke Grčke i Rima, preko srednjovjekovne Evrope, pa sve do danas poznato šta je retorika jer se sve to vrijeme koristi u razne svrhe, od nagovaranja nekoga da kupi nešto, preko uvjeravanja nekoga u neke ideje i mišljenja pojedinaca, do nagovaranja ljudi da glasaju za nekoga. Posljedica toga je visoko vrednovanje određenih pozicija, konkretno onih koje dopuštaju vladanje nečim ili vođenje nekoga ili nečega. Uzrok tome je individualistička, istraživačka, multikulturalna, intervenistička i dominantna kultura Evrope. Individualizam se odlikuje u tome što su svi imali mogućnost da uspiju u svojim namjerama ukoliko su bili dovoljno dobri i snalažljivi, čak i ako počnu od veoma niskog staleža. Istraživačka je bila po tome što su Evropljani prvi koji su mnoge stvari otkrili ili na dobar način iskoristili. Nasuprot tome, Japan kao zemlja Dalekog istoka je uvijek, kulturalno, bila suprotna Evropi, barem do Meiji restauracije krajem 1860-ih. Kulturalno iznimno tradicionalistički i kolektivistički ustrojena, submisivna, a u isto vrijeme i superiorna u svom shvatanju sebe, izolacionistička do te mjere da je cijeli jedan period poznat po tome da je Japan kao zemlja bila potpuno zatvorena za vanjski svijet. Sve to je dovelo do toga da se pozicije vođe ne vrednuju visoko, nego da budu na nivou vrijednosti koju danas ima smetljar, barem u društvenom shvatanju prestiža takve pozicije. Rame uz rame s tim stoje i veoma neprecizan govorni i iznimno komplikovan pisani jezik Japana što je činilo nepostojećom svaku mogućnost razvoja retorike. Pitanje zašto su kulture Evrope i Japana tako različite i šta je uslovilo konkretno takav razvoj tih kultura je prevelik zalogaj za ovaj poprilično kratki tekst. Fokus istog će, umjesto toga, biti da prikaže okvirno kako su upravo gorespomenuti kulturološki razlozi oni koji su izazvali nepostojanje retoričke tradicije u klasičnom Japanu.

Prije svega, neophodno je par napomena vezanih za opširni raspon i zadatak ovog teksta. Kao prvo, tekst se neće fokusirati na jedan konkretan period iz japanske historije nego na sveopću poznatu historiju klasičnog Japana, što je blizu jednog i po milenijuma. Bez obzira na to, zbog kulturalnog karaktera Japana, velike tradicionalnosti i submisivnosti, nema mnogo razlika u kulturi između većine perioda koju su vrijedni spomena u tekstu ovog tipa. To omogućava da tekst bude epski u rasponu, a u isto vrijeme veoma kratak u sadržaju, ali da i dalje dadne sve one najvažnije podatke i objasni sve ono što treba da bude objašnjeno, a što potpada pod njegov zadatak. Kao drugo, zadatak ovog teksta nije da objasni razloge iz kojih se japansko društvo razvilo tako kako jest i šta je uslovilo baš takav kulturološki sklop koji nije kompatibilan sa idejom retorike, nego da uzme taj kulturološki sklop kao fakat, onakvim kakav jest, opiše ga ukratko i onda objasni kako je baš takav sklop doveo do te inkompatibilnosti između japanske kulture i retorike. Kao treće i posljednje, Japan je, kao i sve druge kulture svijeta, razvio sposobnosti komunikacije, i to nije ono što nedostaje, nego retorika kao viši nivo komunikacije konkretno namijenjen uvjeravanju nekoga u nešto. Kultura klasičnog Japana će biti prikazana kroz tri zasebna, ali povezana dijela tog društva, tačnije: porodica, profil zajednice i nacionalni profil. U ta tri sastavna dijela kulture se nigdje ne pojavljuju osnovna oruđa za razvoj retorike, što, prirodno, dovodi do nepostojanja retorike u kulturi. Prvo će svaki od ta tri aspekta biti ukratko opisan, nakon čega će ukratko biti pojašnjeno zašto to doprinosi japanskoj inkompatibilnosti sa idejom retorike, nastojeći tokom svega da ne bude izostavljeno nešto važno zbog evidentne kratkoće samoga teksta.


Porodica

Prvi fokus teksta će biti porodica kao najmanja ali i osnovna društvena zajednica u Japanu. Zajedništvo porodice dolazi iz osjećaja dužnosti, a ne ljubavi, kako je to u zapadu običaj. Članovi porodice se ne „vole“, nego imaju porodičnu dužnost jedno prema drugome [2]. A to se produbljuje kroz činjenicu da su japanske porodice bile izrazito patrijarhalno hijerarhijski određene. Postojala su jasno određena pravila hijerarhije u kojima su muškarci bili nadređeni ženama, stariji bili nadređeni mlađima i oni rođeni u kući bili nadređeni onima rođenim izvan kuće. Ta pravila su uvijek svi poštovali i niko ih nikad nije preispitivao jer je propitivanje nečega i argumentativnost koja je u Evropi viđena kao pozitivna, u Japanu smatrana nekulturnom i arogantnom. Ukoliko neko ne bi poštovao ta pravila, bio bi izopćen iz porodice kao i društva općenito. U porodicama Japana su uvijek roditelji djeci „namještali“ ženidbe [3] u svrhu izbjegavanja loših odluka jer se smatralo da su osobe stare 20 ili nekad i 30 godina još uvijek premlade da bi za sebe same odlučivale [4]. U svakoj je porodici, dakle, otac bio glava jer je spol uvijek bio važniji od starosti. Sin je upravo zbog toga morao da uvijek sluša svoga oca, ali je zato svoj bijes mogao da iskali na majci koja bi se ponašala kao da joj je svejedno i tako produbljivala tu hijerarhiju i društvenu stabilnost. Majka bi, pak, uvijek bila nadređena kćerci, dok kćerka ne bi nikome bila nadređena [5]. Individualizam tu ne postoji jer su svi samo jedan točak u hijerarhijskoj mašineriji japanske porodice. Izvor patrijarhata je simbolizam. Otac u porodici simbolički predstavlja cara [6], figuru koja je veoma mitologizirana u Japanu, čak i danas. Takva struktura porodice sa veoma dubokom tradicijom hijerarhije, konformizma i poslušnosti je teško mogla da bude pogodna za razvoj retoričke tradicije.


Društvo

U većini sekundarnih zajednica Japana se može primjetiti ista rigidnost hijerarhijske strukture [7] i formalnost društva prikazane već na primjeru porodice. Primjerice, svaka gradska četvrt u Japanu je imala izbore u kojima je samo određeni broj mogao glasati za odabir vođe, ali je to bila uvijek samo formalnost. [8] Pored toga, javne funkcije su viđene kao nešto neophodno, ali nepoželjno. Zbog toga bi osoba odabrana za te funkcije bila neka povjerljiva osoba, ali ne neko izrazito visokog statusa. Ukoliko je sve to bila obična formalnost i nije donosilo izabranim osobama nikakav prestiž ili društvenu privilegiranost, zašto bi se iko borio za takvu funkciju? Zašto bi iko aktivno stremio ka njoj? Zašto bi, uostalom, iko ikada imao neko javno mišljenje i stajalište za koje bi se zalagao i branio kroz govore ili tekstove? Nadalje, zašto bi onaj ko je izabran za takvu funkciju pokušao da ostane na toj funkciji i da odbrani svoje pravo na nju? Ne bi. Niko se ne bi brinuo za te stvari, borio za te pozicije ili svoje javne stavove. [9] Opće stanje tokom glasanja je bilo stanje apatije gdje se niko ili veoma mali broj bunio protiv odluke iz straha da ne bi bio izopćen iz društva i ismijan [10]. Jasno i otvoreno protivljenje je uvijek bilo podređeno prilagodbi javnom mišljenju cijelog društva upravo zbog te rigidnosti, formalnosti i kolektivizma. Kako je već spomenuto, argumentacija i protivljenje onome što je javno prihvaćeno kao 'istina' je viđeno kao arogantno, za razliku od Zapada gdje je poželjno. To je tako bilo uvijek, čak i u situacijama kada se kroz diskusiju i debatu moglo doći do boljeg rješenja nekog problema od onog koje je određeno [11]. Ali, kako su odluke odlučivane zajedno, morao je postojati način da se nečije mišljenje odabere, nakon što ga neko predstavi. Obično se to radilo kroz jednu vrstu razmjene usluga. Ukoliko jedna osoba obeća da će da glasa za prijedlog neke druge osobe, onda bi ta druga osoba bila dužna prvoj uslugu, obično u formi glasa [12]. To se razlikuje od retorike jer nije uvjeravanje osobe da glasa za prijedlog jer vjeruje u njega, besplatno, nego u jednu ruku tržište glasova. Takvo stanje u društvu onda nije nikako bilo konduktivno za razvoj retorike.

Nacionalni karakter

Najkomplikovaniji od svih primjera je nacionalni karakter Japana. Ipak, bez obzira na to, iznenađujuće je sa koliko malim brojem riječi se može prikazati nacionalni karakter jedne zemlje kroz nekih 1500 godina. Naravno, za to je uglavnom zaslužna sistemska nepromjenjivost tog karaktera kroz sve te godine, zbog iznimne tradicionalnosti i akcentuacije na poslušnosti i neargumentativnosti. Prije svega, kroz cijelu poznatu historiju klasičnog Japana javljaju se 4 društvene klase, a to su ratnik (administrator), zemljoradnik (seljak), prost čovjek (zanatlija) i trgovac [13]. Tu je onaj prvi najvažniji a posljednji najmanje važan u društvu. Nadalje, hijerarhijska rigidnost je i tu prisutna jer mijenjanje klasa skoro da nije postojalo. Jedna osoba bi kroz snalažljivost mogla postati najuspješnija osoba u svojoj klasi, ali i dalje bi ostala u toj klasi, kao što bi u ciglenom zidu jedna cigla bila na višem a druga na nižem mjestu, ali bi sve i dalje bile obične cigle [14]. To niko nije preispitivao ili pokušavao da se izmigolji iz svoje klase retorikom jer nikome nije smetalo da budu dijelom te klase kojoj su pripadali. Naime, svi su smatrali da su nastali od Cara i tako nastavili božansku krvnu liniju [15]. Zbog te božanske krvne linije su se vidjeli superiornima u svakom slučaju, naspram ostalih naroda, pa nisu imali problem da budu uvijek u toj klasi. Ne davati argumente, ne preispitivati, biti ponizan i poštovati sve je bilo veoma poželjno, dok je iskrenost bila nepoželjna [16]. To je dovelo do mnogo indirektnosti i sugestije u govoru, kao i u umjetnosti Japana. Ukoliko bi se neko pobunio protiv toga, našao bi se u posebnoj klasi kojoj bi pripadao samo on ili ona, samotna i nepoželjna klasa kojoj pripadaju oni koji su se obeščastili. Jedini način da se riješi te obeščašćenosti je da se osoba pomiri sa njom i onda počini seppuku, što je ceremonijalno samoubistvo (harakiri) [17]. Takav nacionalni identitet ide protivno razvoju retorike. Religija i umjetnost takođe idu protiv retorike. Religija Japana je bila mješavina budizma, religije većine građana i šintoizma kao oficijelne religije zemlje, prožeta nacionalnom mitologijom oko Cara [18]. S jedne strane postoji meditativni zen budizam koji je iznimno pasivan i s druge strane postoji iznimno aktivni, nacionalistički i militantni šintoizam. Upravo takav sklad je doveo do toga da se niko nikada ne svađa i do toga da je revolucija na nivou cijele zemlje uveliko nepostojana [19]. Umjetnost je sastavljena od dva glavna koncepta: yugen i sabi. Yugen predstavlja nešto što je slično evropskom simbolizmu. Treba da se prikaže nešto daleko i misteriozno tako da se ne kaže direktno šta je i kako je, nego da ga se imitira [20]. Sabi predstavlja ideal rafinirane jednostavnosti, suzdržanosti i sugestije koja je direktno inspirisala evropski realizam i impresionizam [21]. Ukoliko se uz sabi stavi zen budizam, jasno se vidi da je u japanskoj umjetnosti cilj kontemplativnost a ne kontroverznost. [22] Ta indirektnost, sugestivnost i nedostatak spontanosti dovode do nedostatka retorike. Indirektnost stoji u suprotnošću sa retorikom zato što se ne može jasno reći ono što se misli, nego se mora okolišati, a to ide protivno zapadnjačkom argumentativnom stilu koji je pogodan za retoriku. Ruku pod ruku sa tim ide i sugestivnost koja je, također, jedna forma okolišanja i ide protiv jasnoće argumenata retorike. Naposljetku, spontani sastanci koji se smatraju opasnima za stabilnost društva su samim tim i nepoželjni, ali neophodni za razvoj retorike. U visoko formalizovanim sastancima sa već davno određenim pravilima i akcentom na ne-argumentativnosti, kombinovanim sa submisivnošću pojedinaca i potrebom da se povinuju tim pravilima, retorička diskusija o nečemu je nemoguća. Još jedan veoma važan, ako ne i najvažniji razlog manjka retorike je i sam japanski jezik, kako u govoru, tako i u pismu. Počnimo, dakle, od pisma. Japansko pismo se polagano razvija od V ili VI stoljeća kada preuzimaju znakove iz Kine - Kanji [23]. Ti znakovi nisu veoma dobro odgovarali jeziku, pa su se na njih nadodali i dodatni japanski silabariji – hiragana i katakana. To je dovelo do veoma komplikovanog sistema pisanja jezika što dovodi do problema u učenju i samim time onemogućava osnovnoškolskoj djeci da čitaju novine i tako učestvuju u javnom životu demokratije Japana [24]. Takav sistem pisanja je teško pogodan za razvoj retorike. Pored tog, pisanog, dijela, postoji i govorni dio jezika. Japanski je jezik isuviše neprecizan [25], naspram jezika koji su gajili retoriku, i to dovodi do neophodne ne-racionalističke prirode jezika. Zajedno sa tim, Japanci akcenat postavljaju na emocionalnosti, a ne na logičnosti i racionalnosti [26]. To se produbljuje tako što Japanci uopće nemaju neke aristotelijanske, eksperimentativne ili bilo kakve druge logičke sisteme. Ta logička nedosljednost, zajedno sa akcentom na emocionalnom i nepreciznošću jezika dovodi do nemogućnosti uvjeravanja u nešto kroz logiku i logičke argumente što samo osporava neophodnost retorike u tom društvu. To sve dovodi do toga da japanski jezik izbjegava komplikovanje i univerzalne ideje, kao i objašanjavanje istih [27]. Međuljudski odnosi su prisilno jednostavni i formalni, kao i sam jezik. Ukratko, ako išta izričito onemogućava retoričku tradiciju u Japanu, to je onda japanski jezik kroz sve svoje aspekte. [28]


Zaključak

S jedne strane postoji veliki manjak kritičnosti i manjak oruđa za razvoj retorike u japanskoj strukturi porodice, društvenoj i političkoj strukturi, društvenim klasama, pravilima lijepog ponašanja, religije, umjetnosti i jezika. S druge strane postoji velika akcentuacija kulturnog i finog ponašanja, podređenosti, mirnoće, konformizma i ne-racionalnih tendencija. To nije dalo kulturi Japana mnogo materijala za razvoj retoričke tradicije.

Autor: Faris Bukvić

(11.8.2017.)

Reference:

1. “In Search of a Japanese Rhetoric: an alternative view”, tekstu pristupljeno 15. marta 2017, http://www.wichert.org/icrhetja.htm

2. John L. Morrison, “The absence of a rhetorical tradition in Japanese culture”, Western Speech 36:2 (1972): 89-102

3. “The Mindset of Japanese Arguments. How Japanese people argue differently”, tekstu pristupljeno 14. marta 2017, https://www.tofugu.com/japanese/japanese-argument-structure/

[1] “In Search of a Japanese Rhetoric: an alternative view” http://www.wichert.org/icrhetja.htm

[2]John L. Morrison, “The absence of a rhetorical tradition in Japanese culture”, Western Speech 36:2 (1972): 91

[3]Ibid: 92

[4]Ibid

[5]Ibid: 91

[6]Ibid, 93

[7]Ibid: 93

[8]Ibid

[9]Ibid: 94

[10]Ibid

[11]Ibid: 93

[12] “In Search of a Japanese Rhetoric: an alternative view” http://www.wichert.org/icrhetja.htm

[13]John L. Morrison, “The absence of a rhetorical tradition in Japanese culture”, Western Speech 36:2 (1972): 95

[14]Ibid

[15]Ibid

[16]Ibid

[17]Ibid: 96

[18]Ibid: 97

[19]Ibid

[20]Ibid

[21]Ibid: 98

[22]Ibid

[23]Ibid: 100

[24]Ibid

[25]Ibid

[26]Ibid

[27]Ibid: 101

[28]Ibid

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.