Pablo Picasso, Guernica

„Karakteristično je za sve kulture da one grade veštački svet, svet koji je čovek stvorio i koji se uzdiže iznad prirodnog sveta u kome živi. Ali čovek može da ostvari sebe jedino ako je u stalnom kontaktu sa osnovnim elementima svoje egzistencije, ako može da doživi zanos ljubavi i solidarnosti, kao i tragediju svoje usamljenosti i fragmentarnog karaktera svoga postojanja“ – Erich Fromm, Zdravo društvo.


Silvio Berlusconi, Emmanuel Macron, Donald Trump, Recep Tayyip Erdoğan, Mauricio Macrio, Andrej Babiš...Svi su bili ili još uvijek jesu politički lideri koji državu žele pretvoriti u firmu, da bi svojoj funkciji pripisali menadžersku ulogu. Politički angažman pomenutih i mnogih drugih nepomenutih političara koji dolaze iz preduzetničke sfere ili su joj veoma blizu evidentan je znak doba u kojem i sama država postaje firma. Ovu tezu objašnjava Pjer Muso iz Instituta za napredna istraživanja u Nantu.

U tekstu koji je objavio francuski mjesečnik Le Monde Diplomatique, 3. maja 2019. godine, Muso citira sociologa i politikologa Colina Croucha: „Radi se o napretku postdemokratije koji podrazumeva sve veću političku moć u rukama preduzeća.“ Navodeći primjere političkih lidera koji su na najodgovornije funkcije u državi došli iz preduzetničke sfere, autor zaključuje – u pitanju je proces decentralizacije politike, negacija i neutralizacija države. Uz to Muso citira Davida Rockefellera (1999): „Poslednjih godina u velikom delu sveta možemo primetiti tendenciju ka demokratiji i tržišnoj ekonomiji. Ona smanjuje ulogu vlada, na šta poslovni ljudi gledaju s odobravanjem (...) Međutim, druga strana novčića je što će neko morati da zauzme mesto vlada, a biznis mi deluje kao logičan entitet da to učini“.

Otud, Muso konstatuje: repolitizaciju politike moguće je sprovesti proširivanjem građanskih prava u samo preduzeće. U tom slučaju, radni kolektivi, radne grupe, aktivi i(li) sindikati bili bi u mogućnosti povoljnije štititi ljudska i građanska prava, civilne slobode.


Isključivanje mase iz političke sfere

Uspon države-firme i preduzeća-političkog tijela, međutim, isuviše je korpokratski da ne bi mogao biti zamaskiran birokratskim ekscesom. Najaktuelniji primjer je štrajk u novosadskoj Pošti: jednodnevna obustava rada vodila je dvodnevnom pregovoru izvršne vlasti i uprave preduzeća. Rezultat tog pregovora je odluka da radnice i radnici neće biti suspendovani ili kažnjeni zbog obustave rada. Drugim riječima, malo ko je mogao očekivati da će zahtjev za zaštitu radnica i radnika od kažnjavanja zbog obustave rada biti shvaćen kao osnovni motiv štrajka.

To nije jedini i usamljen primjer proširivanja građanskih prava u samo preduzeće. Tako se može okvalifikovati i višednevni protest u zgradi rektorata beogradskog Univerziteta. Poništavanjem plagiranog doktorata Siniše Malog, ministra finansija u Vladi Republike Srbije, Univerzitet u Beogradu dao je legitimitet tom činu. Bila je to jasna poruka da građanke i građani mogu preuzeti ulogu aktivnih donosilaca odluka. Istina, pitanje je da li bi rezultat bio jednako pozitivan da je svrha protesta bila zahtjev za besplatno obrazovanje, suprotstavljanje obrazovanju po mjeri potreba tržišta rada ili neki drugi zahtjev koji vlast nije spremna ispuniti. Makar na strani onih koji od vlasti nešto zahtijevaju bili upravo najbitniji donosioci političkih odluka, kao u slučaju beogradskog prajda.

Uspostavljanje despotističkog i feudalističkog oblika vladavine podstiče se krriminalizacijom solidarnosti, blaćenjem i difamacijom političkih neistomišljenika, progonima, prijetnjama i zastrašivanjem. U grupu vidljivih posljedica tog regionalnog, religijskog i folklornog usitnjavanja kulturne svijesti možemo svrstati i opšti utisak o kolektivnoj zbunjenosti, bespomoćnosti. Otud osjećanje beznađa, straha i nespokojstva - kao očekivan ishod stabilokratskog klerikalizma, a ne neočekivana nuspojava. Prevashodno zbog tog što stabilokratski režim unaprijed računa na otuđenje, kao i na rutiniranost i suzbijanje svjesnog suočavanja sa osnovnim problemima ljudske egzistencije.

„Ako je ova vlast ikada kod građana negovala kakvo osećanje, tada je to nesumnjivo brižljivo dozirano i kroz dugi niz godina podsticano osećanje nespokojstva“ – napisao je Slobodan Beljanski u lidu Traktata o pravnoj nesigurnosti, objavljenom 3. jula 1995. godine u nedjeljniku „Vreme“. Prema mišljenju Beljanskog, osjećanje nespokojstva je bezopasnije jer ne izaziva pobune kakve katkad donosi afekt straha i manje ozloglašeno, jer ne kvari klimavu reputaciju države koja ne krši upadljivo ljudska prava.

Onemogućavanje slobodnog organizovanja, izražavanja, mišljenja i djelovanja, otuđenje, izoliranost – to su, između ostalog, razlozi zbog kojih je masa isključena iz političke sfere. Nedostatak prostora i vremena u kojem čovjekov privatni i društveni život mogu biti jedno te isto takođe narušava koheziju u zajednici i solidarnost. Ipak, tamo gdje je država srasla sa klerom u jedno preduzeće, negacija i neutralizacija države izaziva se još i odbranom sekularizovanog teološkog konstrukta države (Svemogući Bog = Svemogući Zakonodavac), što za posljedicu ima reaktiviranje klasnih sukoba.

Da bismo jasnije sagledali tu pojavu, prisjetimo se 25.12.2018. godine. Kada je Policija Republike Srpske grubom upotrebom sile uklonila okupljene na Trgu Krajine (Davidovom trgu), grupa „Pravda za Davida“ uputila se prema Hramu Hrista Spasitelja. Umjesto sveštenika koji bi pozvao na molitvu, u porti hrama dočekala ih je opet policija. Tog 25. decembra, „Pravda za Davida“ nije stala – kako je primijetio drug Boris Potočnik – ni pred banjalučku katedralu Svetog Bonaventure, niti pred Ferhadiju. Danima poslije toga okupljali su se u nadi da će sveta matera crkva stati na stranu lojalnih vjernika, ugnjetenih i obespravljenih građana koji traže smjene u vrhu policije i razrješenje nestanka i umorstva Davida Dragičevića.

Poziv na molitvu nije stigao, kao ni otvorena podrška crkva. Sinod Srspke pravoslavne crkve o tom se nije javno izjasnio. Umjesto toga – jedanaest mjeseci kasnije – Srpska pravoslavna crva odlikovala je Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova, ordenom Svetog kralja Milutina, za zasluge na izgradnji hrama Svetog arhangela Mihaila u kompleksu Centra za obuku Ministarstva unutrašnjih poslova RS u Zalužanima, nadomak Banjaluke. Kao da Dragan Lukač – shvatili ste – bogomolju gradi iz svog, a ne iz džepa ugnjetenih i obespravljenih građana koje ta ista policija progoni i maltretira.

Prema mišjenju Conche Martin, feministinje i mirovne aktivistkinje iz Španije, usađivanje straha, zavisti, sumnjičavosti u odnosu na druge i nepovjerenja imaju ulogu osnaživanja sistema vrijednosti koje poslušnost izdižu iznad kritičkog duha, što je osnovno oruđe militarizma i militarizacije. Sudeći prema stavu koji Hannah Arendt obrazlaže u knjizi „Izvori totalitarizma“, apsolutna poslušnost je vrijednost koju propagira slijepi konformizam buržoaskog društva, kao skicu čovjeka koji bi pristajao novom tipu države koja se bazira na legitimnosti vlasti, a ne prava. Sigurnost je zajemčena zakonom koji je direktna emanacija monopola državne vlasti (a nije ga uspostavio čovek prema ljudskim standardima onoga šta je dobro a šta pogrešno). I kako u očima pojedinca koji živi pod njim taj zakon proističe direktno iz apsolutne vlasti, on predstavlja apsolutnu potrebu“ – piše Arendt.

Uzmimo u obzir kontekst u kojem je Margaret Thatcher čovjeka izjednačila sa kovačem svoje sreće, nećemo uvidjeti bitna odstupanja od paradigme kojom je legimitet prava ustuknuo pred legitimitetom vlasti. U tekstu koji je 2012. godine objavio britanski Guardian, kulturolog Mark Fisher navodi mišljenje terapeuta Davida Smaila: stav Margaret Thatcher („Ne postoji takva stvar kao što je društvo, samo individualci i njihove porodice“) pronalazi jedan neprimjetan eho u gotovo svim pristupima terapiji za liječenje depresije. Ideju da sa eksperperskom pomoći terapeuta ili savjetnika pojedinac može promijeniti svijet za koji je odgovoran, prema konačnoj analizi, Smail naziva magičnim voluntarizmom. Prema mišljenju Marka Fishera, depresija je tek sjenka preduzetničke kulture, ono što se desi kad se magični voluntarizam konfrontira limitiranim mogućnostima/prilikama.


Čovjek kao puki instrument

Rekavši da ne postoji takva stvar kao što je društvo Margaret Thatcher nije saopštila ništa novo, nečuveno i nepoznato. Naprotiv, tek je uprostila i pojednostavila sintetičnu istinu koja je i do tada bila vladajuća – paradigmu o kojoj su pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka iscrpno pisali, između ostalih, Erich Fromm i Herbert Marcuse. Da bi objasnila kako društvo ne postoji, Thatcher je društvo, a time i pojedinca svela na stvar.

„Ukoliko čovjek doživljava sebe kao stvar koja treba da bude uspješno iskorištena na tržištu, on ne doživljava sebe kao aktivno biće, kao nosioca ljudskih moći. On je otuđen od ovih moći. Njegov je cilj da sebe uspješno proda na tržištu. Njegova svijest o svome ja ne proizlazi iz aktivnosti pojedinca koji voli i misli, već iz njegove društvenoekonomske uloge“ – piše Fromm u „Zdravom društvu“ (1955). S obzirom da ispunjava izvjesne funkcije društvenog sistema, čovjekovo osjećanje zavisi od njegovog uspjeha: može li se prodati povoljno, može li stvoriti od sebe više nego sa čim je počeo, da li je njegov život uspio. Razmatrajući specifične oblike otuđenja, Fromm konstatuje da čovjek koji sebe doživljava kao stvar ima sliku sebe kao apstrakcije otuđene od svoje stvarne prirode.

Podvojenost javnog i privatnog života, prema mišljenju Fromma, tek je posljedica podvojenosti političke zajednice i političke države. Prema mišljenju autora, to može prestati jedino ako čovjek povrati svoje društvene sile, odnosno u slučaju da njegov društveni život nije nešto pridodato njegovom privatnom životu, nego su njegov društveni i privatni život jedno te isto. Alternativa je slučaj koji Fromm takođe razmatra: „Izolovan i usamljen, što je velikim dijelom posljedica podvojenosti zajednice i političke države, čovjek se potčinjava državi, kao otjelotvorenju sopstvenih društvenih osjećanja, koja on obožava kao sile otuđene od njega, izvan i iznad čovjeka“ – piše Fromm u „Zdravom društvu“ (1955).

Razmatrajući paradigmu o čovjeku kao tržišnom akteru i čovjekovoj djelatnosti kao tržišnoj, Herbert Marcuse u djelu „Čovjek jedne dimenzije“ (1964) primjećuje da je reduciranje čovjeka na status stvari uvod u ropstvo kakvo se ne može nametnuti ni raspodjelom teškog rada, niti poslušnošću. „U formi mnogih sloboda i konfora, s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom, biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. Novo, bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu, te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije, zamračujući razliku krive i istinite svijesti“.

Takvo društvo završava, prema Marcuseu, u zatvorenom krugu u kome samo sebe širi i perpetuira u vlastitom unaprijed utvrđenom cilju - gonjeno porastom potreba koje ono stvara i istovremeno zadržava unutar sebe. Prema mišljenju tog pripadnika Frankfurtske škole mišljenja, činjenica da se odluke o životu i smrti, o ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole, ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole, za razliku od fizičke (glad, lična ovisnost, snaga), ni promjena u karakteru teškog rada, ni asimiliranje različitih grupa zanimanja, a niti izjednačenje u sferi konzumacije.


Kriza identiteta pod maskom javne bezbjednosti

Potraga za mjestom i vremenom u kome čovjekov društveni i privatni život mogu biti jedno te isto, naposljetku, u kojima se može doživjeti zanos ljubavi i solidarnosti, nije kompenzacija za pripadnosti naciji, državi, crkvi, firmi ili drugim užim interesnim grupama koje predstavljaju sile otuđene od čovjeka. Naprotiv, ta potraga vodi pacifikaciji egzistencije i jačanju kohezije šire društvene zajednice, i nudi jedan od odgovora na pitanje koje postavlja David Ransiman u knjizi „Kraj demokratije“: „Ako demokratske države ne mogu da isporuče zajedničko dobro, hoće li individualno poštovanje za demokratiju biti dovoljno za njen opstanak?“.

Imajući u vidu rast ekstremne desnice, ksenofobije, klerikalizma i suverenizma u Evropskoj uniji koji se osjetno vidi na rezultatima izbora odnosno u parlamentima Njemačke, Španije, Švedske i Velike Britanije, pesimista i skeptik reći će da je ta spasonosna i oslobodilačka borba unaprijed osuđena na propast. I jedan i drugi ustvrdiće da je takva ideja utopijska jer ne postoji druga istina koja je tako široko rasprostranjena kao ideja da je svako tržišni akter i da je svaka djelatnost tržišna. No, ta paradigma raspala se onog časa kada je intenzivan priliv ljudi neevropskog porijekla ta ista kolijevka civilizacije označila kao migrantsku krizu. Birajući da umjesto neslućenih prilika i mogućnosti koju daju znanja, vještine i sposobnosti ljudi koji dolaze posmatra njihovu naciju, religiju i rasu i označi ih kao problematične/nepoželjne/neadekvatne, Evropska unija je produbila vlastitu krizu identiteta.

Tako je principu demokratije i tržišne ekonomije (slobodi kretanja ljudi i transporta robe), suprotstavljen populistički model vladavine, u punom svjetlu profanosti svoje suverenističke, despotističke i klerikalne doktrine. No, daleko od toga da je takvo stanje stvari ostalo bez adekvatnog odgovora.

Analiza Komuci, feministkinja i mirovna aktivistkinja, smatra da je krivac za za generisanje suverenističkog i populističkog preokreta u republikanskoj istoriji Kraljevine Italije Matteo Salvini, ministar unutrašnjih poslova. Namećući sebe kao vođu, kao najmoćnijeg čovjeka u Italiji, Salvini je pribjegavao religijskim simbolima: koristio je krst, krunice, molio se Gospi. Svom glasačkom tijelu predstavio se kao nacionalista i antievropljanin, krčeći put neofašističkim i neonacističkim grupacijama u Italiji. Dajući im prostor i omogućujući da propagiraju svoje ideje, Salvini je doveo u pitanje osnovna načela ustava i najavio obrt ka autoritarizmu.

„Salvini je želeo da zavede kontrolu nad celokupnim društvom. Pokušao je da disciplinuje žene u Italiji, da ograniči pravo na njihovo samoopredjeljenje. To je takozvana ideja bezbjednosti. Očekivalo se i očekuje se da ministar unutrašnjih poslova uravnoteži neke strahove, a on je ljude plašio. Kolektivni narativ je bio da smo mi u opasnosti sa svih strana. Opasnost su migranti, delinkventi, izbjeglice, Romi. Pri tome je stopa delinkvencije u Italiji jako opala posljednjih godina. Prošle godine smo imali za 14% manje ubistava, 16% manje otmica i 11% manje krađa. Ali uprkos tome, usvojen je zakon o legitimnoj odbrani, po kom je potpuno legitimno da se koristi oružje svuda, i u privatnom i u javnom prostoru. Upotreba oružja u svojoj kući je opravdana, iako upotreba oružja utiče izrazito na ljudske odnose. Time je izrazito porasla agresivnost. Salvini koristi društvene mreže obilato i stalno. On je imao 43 stalna atašea za štampu. Preko svih svojih ljudi, koristio je na nečuven način, mačistički rečnik, koji nismo nikada ranije doživeli u istoriji Italije“ – rekla je Komuci u septembru 2019. godine na sastanku mreže feministkinja i mirovnih aktivistkinja Evrope u organizaciji Žena u crnom.

U stvaranju takve medijske slike, Salvini je koristio bezbjednosne politike čiji je cilj da migrante i izbjeglice predstave kao napad na bjelački identitet. „Stopa ili broj izbjeglica koje dolaze u Italiju od 2017. godine je drastično opao. Te godine je došlo 60.000, sljedeće 20.000, a sada je 5.000 došlo preko Mediterana. Prema mišljenju Komuci, to smanjivanje se može objasniti ugovorima koje je Italija sklopila sa Libijom. Dali su ogromna finansijska sredstva Libiji i vojne brodove i oružje, a zauzvrat tražili da libijska strana sagradi i zadrži sve izbjeglice u takozvanim prihvatnim centrima. To su za nas konc logori u kojima su zatočeni žene, djeca, i muškarci. Primjenjuje se tortura, fizičko nasilje, a visoka je i stopa silovanja“ – smatra Komuci, upozoravajući da je sam Salvini stvorio imidž da je jedino Italija ta koja prihvata izbjeglice te da je Italija žrtva invazije.

Mirovna aktivistkinja Luisa Morgantini upozorava: „Nemojmo da zaboravimo da je Salvini pao i nije više na vlasti u Italiji. To je zahvaljujući našem otporu. On je pao zbog manije veličine. Mislio je da je osvojio cijeli narod u Italiji i da govori u ime 60 miliona Italijana, da je on sam moć. Zato je pao. On je izvršio harakiri. Nije očekivao da će narod da ustane protiv njega. Mnogo je ministara bilo protiv njega. Premijer mu je rekao napolje: imao je toliko dostojanstva“.

Autor: Ljupko Mišeljić, Prometej.ba