Termin intelektualac potiče od kasnolatinskog intellectualis, od latinskog intellectus - poimanje, razum, um i označava osobu koja se ističe umnim sposobostima, obrazovanjem, sposobnosti promišljanja. Intelektualac označava društvenu kategoriju koja se u XVI stoljeću nazivala humanist, a u XVIII stoljeću filozof.

Potrebno je na samom početku reći kako se prvi put upotrijebio termin intelektualac u javnom govoru. Bilo je to 1898. u Francuskoj kada je bio aktuelan politički skandal u historiji zapamćen kao Afera Dreyfus. Alfred Dreyfus je francuski časnik jevrejskog porijekla. 1894. godine tajne službe su otkrile špijunažu i to u vidu tajnih dokumenata koje je neki časnik namjeravao prodati Nijemcima. Istraga je pokazala da trag vodi do Vrhovnog stožera francuske vojske a nesreća Dreyfusova je bilo to što je bio jedini Židov tu. Pravih dokaza protiv njega nije bilo pa su na sudu izneseni izmišljeni koji su za osuđivanje Jevreja u antisemitskoj atmosferi bili dovoljni. Dobio je kaznu doživotnog zatvora na jednom od otoka pred obalom Francuske Gvajane gdje su vlasti iz Francuske deportovale političke protivnike od XVIII do XX stoljeća. Na sreću, njegov advokat je sve ispričao Emilu Zoli koji je napisao otvoreno pismo predsjedniku republike Felixu Faureu, naslovljeno „Optužujem“ i objavljeno 13. januara 1898, u kojem je zahtijevao da se slučaj ponovo istraži. Ovim činom Zola se upleo u poznatu aferu. Uz njega su stali mnogi francuski pisci i naučnici, jedan od njih je i Marcel Proust, pa je ispod protesta naslovljenog “Manifeste des intellectuels” bilo preko stotinu potpisa. Slučaj se nakon burnih događaja riješio, Dreyfus je nakon 6 godina oslobođen krivice, zatim opet optužen na 10 godina zatvora da bi konačno 1906. bila urađena ponovna revizija procesa na kojoj je Dreyfus potpuno rehabilitiran, promaknut u bojnika te odlikovan Redom Legije časti. Pukovnik Henry je priznao da je krivotvorio dokaze a nakon toga izvršio samoubistvo, Zola je 23. februara 1898. bio osuđen za klevetu na godinu dana zatvora zbog čega se sklonio u Englesku.

Mnogo knjiga i radova je objavljeno koje su ponudile odgovor na pitanje ko su intelektualci i koja je njihova uloga pa su tako nastale i različite klasifikacije. Ovdje ćemo govoriti o javnom intelektualcu, kako ga je nazvao Ralf Dahrendorf, njemačko-britanski sociolog, filozof i političar. Po njemu, javni intelektualci su oni koji smatraju da im je posao učestvovati u javnim diskursima svoga vremena, određivati tematiku i utjecati na smjer kretanja. Dakle, javni intelektualci su oni koji su angažirani i reaguju u vrijeme društvenih promjena.

Na osnovu različitih izvora a i iz vlastite sredine možemo zaključiti da fakultetska diploma, društveni položaj i profesija ne čine intelektualca. S druge strane, neke od osobina koje ga zaista čine jesu logičko mišljenje, stvaralačka intuicija, kritičnost, oštroumnost, hrabrost. Osobina intelektualca je i da promiče vrijednosti, ono što danas nazivamo ljudskim pravima. Njegovo stvaralaštvo ogleda se upravo u tome da kroz stvaranje novih dobara i vrijednosti pokreće društvene promjene. Neka od polja zanimanja intelektualca trebala bi biti: svjetonazor, problemi čovjekove egzistencije i djelovanja, civilizacija, etička odgovornost za ljudski rod, moral, problemi javnog života, kritički odnos prema društvenoj stvarnosti (Ž. Bezić).

Intelektualci u društvu trebaju predstavljati određeni vid idejnih vođa. Njihova bliskost s naukom, kako je to bilo kroz historiju, treba im služiti za donošenje ispravnih stavova koje bi prezentirali javnosti i objašnjavali im aktuelna socijalna dešavanja. Međutim, sve ovo moguće je samo ako iz njihovih stavova ne zjape politički, nacionalistički i uskogrudni narativi i ako kod puka razviju povjerenje. Slobodan Jovanović u knjizi “Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera” govori o poluintelektualcu, odnosno čoveku koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. (...) On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. Sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Kaže i da je poluintelektualac bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: 1. Da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca prestane da slabi; 2. Da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju da spreči pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.

Znamo svi da naše društvo u kome su ratne naracije još prisutne, u kome je jako puno siromaštva i odakle se svakodnevno iseljavaju i cijele porodice, definitivno treba hitne promjene. Dok se iseljavaju i mladi i stari, država na osnovu Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, nezaposlenom osobom ne smatra one, između ostalih, koji ostvaruju prihod po bilo kom osnovu, i one koji aktivno traže posao, osim ako su im mjesečni prihodi ispod 25% prosječne plate što u našim prilikama iznosi 214,75 KM. To u realnom životu znači da oni koji od honorarnih poslova, dakle sa najčešće nesigurnim vremenom angažmana i nedefinisanom visinom honorara, preživljavaju, trebaju i da plaćaju privatne zdravstvene usluge (sve to dok Zavod zdravstvenog osiguranja ne vraća uplaćeni novac onima koji ga nisu iskoristili). Svježi primjeri su i prijedlog Vlade Kantona Sarajevo koja je predložila izmjene Zakona o visokom obrazovanju na osnovu nikakve analize stanja i potreba te odluka Skupštine i nadležnog ministarstva Srednjobosanskog kantona o podjeli srednjoškolskog obrazovanja u Jajcu unatoč jasnom stavu učenika da tu podjelu ne žele. Rijetki su dani u kojima Dnevnici na tv-kanalima nemaju prilog sa nekog protesta radnika koji traže neisplaćene zarađene plate. Uz sve to, državni aparat ljudskom umu čini se beskonačan pa svakome ko se usudi nešto izgoniti do kraja preostaje samo da se osjeti kao Kafkin Josef K. Međutim, sve ovo dešava se onako usputno, ležerno, uglavnom samo kao vijest u medijima.

Pored tako velikog broja univerzitetskih profesora/ica i različitih udruženja, rijetki su oni među njima koji se oglase povodom ovih konkretnih građanskih problema. Nekoliko njih javno je kritikovalo nastojanja vlasti iz Jajca i javnosti obznanilo skrivene ciljeve predloženog Nacrta zakona visokog obrazovanja. Obje kritike imale su nekih rezultata; slučaj Jajce dobio je, doduše, samo odgođenu sprovedbu, a usvajanje Nacrta je odgođeno uz obećanje da će se analizirati priloženi amandmani. Uz to, situacija na Univerzitetu u Tuzli je, najblaže rečeno, sramna čak i za naše društvo, ali i kritike na nju bile su malobrojne.

Postavlja se pitanje gdje su u svemu tome intelektualci, ima li ih uopće? Ima naravno, samo je sporno gdje se čuju njihovi glasovi. Fra Drago Bojić u nekoliko navrata u posljednje vrijeme kritikovao je intelektualce; u jednom tekstu govorio je o režimskim intelektualcima i svim nacionalističkim intelektualcima na ovim prostorima koji zloupotrebljavaju akademske titule i obrazovne institucije (univerzitete) kako bi se dodvorili i služili svojim gospodarima i njihovim ideologijama. Ovdje fra Bojić kritikuje nacionalističke ideologije uz čiju tamu stoje i intelektualci, a kaže i da su intelektualci majstori prevare, sve mogu opravdati i svemu pa i najvećem zlu dati svrhovitost. Njihov izopačeni um zamjenjuje premise, uzroke i posljedice, pravi logičke i etičke vratolomije, izvrće argumente i navodi druge prije svega neprosvijećene, lako zavodljive i kolektivno omađijane mase na pogrešne zaključke.

Za kraj bismo istakli važnost pozicije koja svemu što intelektualci urade ili izjave daje na važnosti. Kao što se ono što profesor/ica u učionici kaže uzima kao Istina koja se najčešće i ne provjerava, sličan odjek imaju shvatanja i ideje intelektualaca koje se plasiraju u javnost. Uloga intelektualaca ne treba biti samo kritika vladajućih nacionalističkih naracija nego prosvjećivanje onih koji na izborima biraju te iste naracije. 26. marta ove godine brojni srbijanski ali i regionalni mediji objavili su tekst o potpisnicima/ama Proglasa podrške predsjedničkom kandidatu Aleksandru Vučiću. Većina medija naslovili su ove tekstove u smislu: saznajte ko su intelektualci koji podržavaju Vučića. Ako kliknete na njih, vidjet ćete da je među potpisnicima veći broj drugih javnih ličnosti; međutim, mediji znaju da će težini vijesti više doprinjeti ako istaknu kako intelektualci podržavaju Vučićevu kandidaturu, odnosno garantuju da je baš on pravi izbor za napredak Srbije nego što bi to bilo kada bi naslovili: pročitajte koje folk zvijezde podržavaju Vučića. „Nedeljnik“ kaže kako potpisnici navode da svojim imenom, znanjem i rezultatima stoje uz Vučićevu kandidaturu, spremni da se sa njim bore za bolju Srbiju. Među potpisnicima je više akademika, rektora, dekana i profesora s univerzitetâ. Zamislite samo kakva autonomija visokog obrazovanja čeka fakultete s kojih oni dolaze i kako u ušima prosječnog građanina/ke zvuči kandidatura čovjeka kojeg podržavaju dekani, profesori, akademici i rektori.

Kao što rekoh, ovu vijest objavili su brojni mediji. S druge strane, u BiH i regionu dešava se nešto što je za svaku pohvalu, ali mediji ne bruje o tome. I u ovu priču su uključeni intelektualci, ali drugačiji i na drugi način. Oni se ne slažu sa jezičkim nacionalizmom i sastavili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo preko 200 intelektualaca/ki različitih nacionalnosti među kojima su: Boris Dežulović, Nenad Veličković, Snježana Kordić, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Enver Kazaz, Filip David, Viktor Ivančić, Nerzuk Ćurak.

Sve ovo govori i o medijima i njihovoj ulozi da podsjete intelektualce na njihovu dozu odgovornosti prema društvu ali i da, onda kada oni djeluju, to predstave na pravi način. Na kraju krajeva, da li bismo se svi mi sigurnije osjećali ako bismo znali da među nama ima neki Zola koji neće unaprijed odvagati posljedice koje bi ga mogle zadesiti ako bi javno istupio zahtijevajući ostvarenja prava radnika koji protestvuju?

(Lejla Reko, Prometej.ba)