Uroci

Još u prastaro doba bilo je rašireno vjerovanje da postoje ljudi zlog oka čiji je pogled dovoljan da nekome donese zlo, da ga urekne i tako mu donese bolest, nesreću i smrt. Spominje se to vjerovanje još kod Babilonaca. Kod Egipćana se također vjerovalo u djelovanje zlog oka, iz kojih razloga je na faraonovoj kruni bila istaknuta kobra, kako bi onoga koji pogleda u faraona odvratilo da gleda u nju a ne u njegovo lice i tako spriječilo da netko urekne vladara.

Nije djelovanje zlog oka vezano samo uz zle ljude; netko može – vjerovalo se – biti u suštini sasvim dobar, ali ipak oko sebe sije zlo. To se najčešće pripisivalo ljudima koji imaju sraštene obrve, rasječene usne, koji su bez prsta ili razroki. Što bi netko dulje gledao u drugoga, to bi pojačavalo učinak zlog oka. Posebno je opasno nekoga hvaliti i diviti mu se, jer ga se tako može ureći pa će mu se sve to što hvališ preokrenuti u suprotno. (A nekoga hvališ, smatralo se tada, zato što mu zavidiš!) S vremenom su se u govor uvele zaštitne primjedbe, pa bi se tako uz pohvalu nekome obavezno dodalo: da te ne ureknem, ne bilo ti uroka, mašala! (tj. kako Bog hoće), i slično, ili bi se kucnulo o stol ili kakvo drugo drvo da se odvrati zlo, tj. spriječi urok.

Donedavno je bio običaj da se lice mladenke prije vjenčanja pokriva neprozirnim velom, a danas je – i to rjeđe – običaj da joj se lice pokrije prozirnim velom. To vuče svoje porijeklo u vjerovanju da su djevojke pred vjenčanje jako osjetljive na djelovanje zlog oka pa je taj veo bio zaštitom od uroka (kao kobra na Tutankamonovoj kruni). Uz mladenke, posebno su se od zlih pogleda čuvala djeca, porodilje i druge “osjetljive kategorije“.

Hamajlije

Ljudi su “morali“ osmišljati neki način da se obrane od uroka, kletvi, čaranja i bajanja. To su činili na više načina. Na primjer, boležljivoj djeci bi roditelji nadijevali “strašna“ imena, kao što su Vuk (turski Kurt), Grdan i sl., kako bi odvratili uroke i druge zle sile ili bi ih dok su novorođenčad krili od tuđih pogleda. Za zaštitu od uroka i baksusa (onih koji pronose zlo) običavalo se pljunuti u stranu. To se vidi i danas često: kad se priča o nekome pokudno, ostao je kod mnogih kao relikt običaj da se s ritualnom ljutitošću pljune u stranu.

Ali najčešći način zaštite od uroka i drugih “zala“ bile su hamajlije. Hamajlija je arapska riječ koja označava predmet koji štiti od zla a donosi dobro. To je bilo neki običan kamen, komad metala, drveta, biljka ili neki sitan ostatak životinjskog tijela, bilo ljudska rukotvorina. U prvom slučaju, hamajlije djeluju svojom prirodnom moći, dok druge postaju sposobne da štite od zla a donose dobro tek nakon posvete od strane vjerskog lica, tj. dobijaju moć od svojeg vjerskog značenja. (Katolici i pravoslavci će se sjetiti odmah svete vode i svete soli, a pisac ovih redova je imao priliku slušati jednog sveštenika kako naučno dokazuje da posveta vode i soli mijenja njihova kemijska svojstva.)

Zanimljivo je da su se križ i polumjesec sa zvijezdom dugo prije kršćanstva i islama i neovisno o njima upotrebljavali kao hamajlije. Arapska plemena su prije Muhameda upotrebljavala polumjesec i zvijezdu kao svoj sveti simbol i na mnogim drugim mjestima koja nije dotakao islam taj motiv je jako čest (i na ovim prostorima u raznim značenjima). Isto tako, Kolumbo i drugi otkrivači Amerike pronašli su križ kod tamošnjih urođenika koji nisu vjerovatno nikada dotada ni čuli za kršćanstvo.

Zapisi

Za zapise se može reći da predstavljaju pisane hamajlije. Od davnina su se ljudi utjecali uzornim ljudima, onima koje su smatrali bližima gospodaru neba i zemlja, da im napišu kakve čarobne riječi koje će ih očuvati od zla ili im popraviti stanje nabolje (najčešće se to radilo zbog nevolje). Kasnije su s pojavom kršćanstva i islama sadržajima zapisa postali određeni citati iz Biblije odnosno Kurana. Za kršćanske vjernike zapise su – obično na papiru – pisali svećenici, sasvim iznimno svjetovnjaci, a analogno je važilo za muslimanske vjernike. Pri tome se moralo strogo paziti da svatko traži zapis od svoje vjere, što ipak mnogi nisu poštovali, pa je u mješovitim sredinama poput Bosne bilo puno slučajeva da neki kršćani više vjeruju hodžinim, a muslimani fratrovim zapisima. Crkva je s velikom sumnjom gledala na muslimanske zapise (pretpostavljam da je takav stav morao biti i s druge strane), a s vremenom su se pojavile sumnje i na katoličke zapise. Tako je kod katolika ovo praznovjerje polako iščezlo (u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je godine 1936. svećenicima zabranjeno izdavanje zapisa, uz kaznu isključenja iz svećeničke službe), dok se kod nekih muslimana, uglavnom u ruralnijim sredinama, održalo i do danas. Mnogi ljudi u Bosni, i kršćani i muslimani, i ako ne vjeruju raznim urocima, gatanjima, zapisima i slično, ne smiju da se zafrkavaju na tu temu, jer „tko zna“.

Spomenut ću i par komičnih primjera u vezi sa zapisima. Fra Alojzije Ćosić (umro 1998) kao bogoslov je naučio čitati arapsko pismo, kojim su neki muslimani pisali nekad i svoj vlastiti jezik i tiskali niz časopisa. Jednom zgodom donio mu je jedan katolički seljak zapis koji je dobio od hodže, kad mu je bila oboljela krava. Želio je da čuje što u njemu piše. Fra Alojzije mu je pročitao taj zapis: “Krava budi zdrava ako nećeš a ti krepaj“. Drugi zapis, ruglo od zapisa, napravljen u Aleksincu, sadržavao je samo četrdeset puta ponovljeno ime seljaka koji je kupio zapis.*

Meni je poznat slučaj jednog pokojnog ramskog fratra, veseljaka po naravi, koji je jednoj muslimanki koja je tražila zapis za ozdravljenje krave napisao na jednom stranom jeziku: “Nek si zdravo kravo, a i ako nećeš meni je pravo“.

Osvrt

Možda će se mnogi kao i ja upitati: Kako je moguće da netko u XXI stoljeću - vremenu kad su znanstvenici protumačili porijeklo zvijezda i planeta, sunčevu aktivnost i mjesečev utjecaj na Zemlju, porijeklo vrstu i evoluciju čovjeka, prodrijeli u ljudski genom i otkrili desetke subatomskih čestica, itd. - vjeruje u sve ovo?! Odgovor ili pokušaj odgovora zaslužuje zaseban članak.

* Ovdje sam citirao članak fra Ignacija Gavrana Svijet zapisa, objavljen u Svjetlu riječi, 2003, br. 239, a isti se nalazi i u knjizi Putovi i putokazi (IV), Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2003, str. 222-228. Taj članak podloga je i za cijeli ovaj naš članak i dijelovi su citirani ili parafrazirani na više mjesta.

Prometej.ba/FŠ/2011