Nedavno je u organizaciji Franjevačkoga instituta za kulturu mira iz Splita održan u Majčinome selu u Međugorju trodnevni seminar (12.-14.10.2012.) posvećen ovisnostima o igrama na sreću pod nazivom: IZMEÐU BOLESTI I OSOBNE - DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI. Sudionici ovoga seminara u svojim izlaganjima pokušali su dati odgovore na pitanja koja je u ime organizatora u svome uvodnom izlaganju istaknuo fra Mijo Džolan: „Gdje, kada, zbog čega, igre na sreću poprimaju patološke i neurotično-prisilne oznake te postaju uzročnik osobne patnje, objektivne promjene strukture ličnosti, ugrožavanja i kidanja obiteljskih i društvenih veza, pada u depresiju, kriminalitet, suicid…?“ Među onima koji su svojim izlaganjima dali poseban doprinos ovome seminaru zacijelo su bili naš prof. dr. fra Mile Babić (Ovisnost iz straha od slobode /teološko–filozofska analiza ovisnosti/), prim. mr. sc. Elvira Koić (Kockanje i suicid), potom Zoran Zoričić (Iskustva tretmana osoba sklonih patološkom kockanju), Neven Ricijaš (Kockanje adolescenata u Hrvatskoj).


No, na tome seminaru bilo je jedno izlaganje koje po svome naslovu i svome sadržaju dira u neke sastavnice ovoga društva, za koje nikada ne bismo rekli da ih je moguće dovesti u bilo kakvu svezu s igrama na sreću – ili bolje reći s kockanjem, kartanjem, klađenjem. Riječ je o izlaganju mr. sc. Borisa Kozjaka, vrsnoga znalca „kockarskih vještina“, pod naslovom „Je li kockanje grijeh?- Ili o stavovima vjerskih zajednica u RH o kockanju“.


Ne znam jeste li kada u ovih nekoliko godina, od kada su kladionice postale sastavni dio našega krajobraza, čuli i od kakvoga pratra, svećenika, popa ili pak hodže da se u svojim propovijedima ili hutbama bave kockanjem i kockarima - ljudima koji cijele dane provode u kockarnicama, kladionicama, u prodavaonicama srećaka ili lutrija, zalažući u njima svoju imovinu i svoje obitelji? Ne znam jeste li to, možda, mogli čuti od učitelja, nastavnika, ili pak nas profesora? Zacijelo, rijetki će biti oni koji će na ovo pitanje moći potvrdno odgovoriti. A, budimo iskreni, a zašto bi oni i govorili o tome kada u našemu društvu kockanje zovemo umilnim imenom „igra na sreću“, i u kojemu je mnogo toga podređeno upravo kockanju. Udarni termini na javnim televizijama i radijskim postajama posvećeni su upravo igrama na sreću – kockanju i kockarima. Svi naši kafići urešeni su posebnim uređajima za kockanje i praćenje rezultata sa svjetskih, ali i domaćih kladionica, odnosno športskih terena. S nestrpljenjem se čekaju izvlačenja za loto, bingo i kakvih sve brojeva Hrvatske lutrije ili BH Lutrije koji bi trebali donijeti sreću svakome onome tko igra.


Po razočaranosti mnogih „igrača“ na sreću, nakon odigranih sportskih susreta i raznih izvlačenja, čini se da i ovdje vrijedi staro pravilo: „Mala bara, čudo krokodila!“


Ali, ako bismo pokušali tražiti odgovorna pitanje zašto o tome nitko javno ne govori, ne viče, ne piše, iznenadila bi nas jednostavnost odgovora:„Što me briga za to! Ne kocka mojim parama!“
Ali da ja ne bih previše duljio i razglabao, evo glavnih naglasaka iz Kozjakova izlaganja, koje mi je - kao svome dobrome prijatelju i ahbabu – ustupio da ih objavim na Prometeju, čime će čitatelji Prometeja biti prvi koji imaju mogućnost čitati tek obrađene rezultate njegova istraživanja koje je nedavno proveo u 37 od 44 registrirane vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj. Rezultati su veoma zanimljivi. Ne bi ništa bili drukčiji da je istraživanje provedeno i u Bosni i Hercegovini.


Pa, pogledajmo što vjerski službenici u RH misle o odnosu svojih vjerskih zajednica i kockanja.


Na početku, u razradbi ove teme Boris Kozjak polazi od definicije da je „kockanje igra s ulogom u kojoj je ishod posve neizvjestan i ovisi isključivo o slučajnosti, sudbini ili sreći, a koja uključuje i rizik“ i da se „igrom na sreću smatra igra u kojoj se za uplatu određenog iznosa sudionicima pruža mogućnost stjecanja dobitka u novcu, stvarima, uslugama ili pravima, pri čemu dobitak ili gubitak ovisi pretežito o slučaju ili nekom drugom neizvjesnom događaju“. Ne čudi stoga ni njegova tvrdnja da motiva za kockanje ima na pretek, među koje on ubraja 1) nadu o brzoj i lakoj zaradi, 2) nadu o velikom dobitku, 3) nadu o bilo kakvom pa i najmanjem dobitku, 4) zabavu ili razonodu, 5) samoizražavanje ili predstavljanje sebe te 6) sklonost riziku.


No, ne brinite! Nije kockanje samo naša dobra hrvatska ili bosanskohercegovačka „ljubav“. Kockanje su poznavale sve velike civilizacije – staroegipatska, indijska, grčka, rimska. Međutim, kad je riječ o kockanju i o zapadnoeuropskoj kršćanskoj civilizaciji, mi smo Hrvati i u tome posebni. Naime, navodi Kozjak, najstariji pisani dokument u Europi u kojem se spominje hazardna igra, igra s kartama ili igra na sreću potječe s hrvatskoga područja i datira iz 13. stoljeća odnosno točnije od 04. 02. 1272. godine (Miho Barada, Trogirski spomenici, svezak I., 1948). I od tada je prošlo mnogo vremena dok je u Zagrebu organizirana prva lutrija. Bilo je petstotina godina kasnije: 1762. godine. I sve je s kockanjem išlo nekako klimavo i „kilavo“ do prije nekih 20-ak godina, kako u RH tako i u BiH. Naime, utvrđeno je, navodi Kozjak, da „nijedna djelatnost u nas u posljednjih 20 godina nije doživjela tako brzi rast kao igre na sreću, a među njima posebice dva segmenta: 1) klađenje i 2) igre na automatima odnosno na onim „veselim strojevima“ za koje se smatra da u sebi sadrže najveći ovisnički potencijal.“

 

A što o kockanju kažu svete knjige i njihovi navjestitelji?


Kozjak navodi da se u Bibliji na 22 mjesta govori o kockanju, a čak na 161 mjestu o ljubavi prema novcu. Kad je riječ o kockanju, katolici imaju sličan stav prema kockanju kao i prema alkoholu, a to znači da nije štetno sve dok ne počne ugrožavati pojedinca i njegovu obitelj. Rekao bih: ovo je odlično! Kad se napiješ, odspavaj, pa pik-ponovo! Glavno je da glava ne boli!
S druge strane, protestanti smatraju da je kockanje štetno, jer bi pojedinac mogao dobiti na kocki, a to bi bilo loše za njegov karakter. Međutim, židovima njihovo vjersko pravo zabranjuje sudjelovanje u igrama na sreću. Islam kao religija osuđuje kockanje. U islamu je kockanje, navodi Kozjak, eksplicitno označeno kao grijeh, a u islamskome društvu ono je potpuno zabranjeno ili izrazito ograničeno. Tako u Kur’anu časnome kockanje se spominje na tri mjesta – u 2. suri (ajet 219.) i u 5. suri (ajet 93. i 94.).

 

Analiza rezultata istraživanja


Na postavljena pitanja o odnosu vjerskih zajednica i kockanja odgovarali su predstavnici 37 vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Pa, pođimo redom!


Na pitanje postavljeno predstavnicima vjerskih zajednica (dakle svima) je li prema nauku njihove vjerske zajednice kockanje grijeh samo 7 ispitanika (18,9%) odgovorilo je da je to „veliki grijeh“. Da je to „samo grijeh“ odgovorilo je 22 (59,5%), no njih 7 ili 18,9% smatrali su da je to „grijeh samo onda ako se osoba kocka prekomjerno i ako to negativno utječe na njezin život i život obitelji“.


Međutim, na pitanje na koji način vjerske zajednice iznose svoje stavove o tome je li (ili nije) kockanje grijeh, njih 21 (56,8%) su odgovorili da to čine kroz bogoslužje, 9 (24,3%) putem tiska, 2 (5,4%) u okviru posebnog dokumenta, 16 (43,2%) putem vjerske poduke dok ih 13 (35,1%) to čini na skupovima koje redovito ili povremeno organizira njihova vjerska zajednica
Na pitanje znaju li predstavnici vjerskih zajednica da među članovima njihove vjerske zajednice ima osoba sklonih kockanju, potvrdno je odgovorilo njih 8 (ili 21,7%), niječno je odgovorilo 13 (ili 35,1%), dok ih nešto manje od polovice - 16 (ili 43,2%) - uopće ne zna ima li u njihovoj vjerskoj zajednici kockara.


Istina, na pitanje bi li članu svoje vjerske zajednice preporučili da uđe u brak s osobom za koju se pouzdano zna da se bavi kockanjem, nitko nije odgovorio potvrdno. Njih 34 ili 91,9% odgovorilo je niječno, dok je bez odgovora ostalo 3 (8,1%). Međutim, ako je netko od bračnih partnera (muž ili žena) patološki kockar koji svojim ponašanjem uništava egzistenciju cijele obitelji, čak 16 predstavnika vjerskih zajednica, među kojima zacijelo i predstavnik Katoličke crkve, odgovorili su niječno na pitanje bi li to bio valjan razlog za razvod braka (jer, kršćanski brak je „uprti pa do smrti“, svejedno što će „glava kuće“ sve propiti i profućkati), dok je njih 18 (ili 46,6%) odgovorilo potvrdno. Tri predstavnika (ili 8,1%) nisu odgovorili na to pitanje.


Zanimljivi su bili i odgovori na pitanje smatraju li predstavnici vjerskih zajednica da kockanje svakoga čovjeka u konačnici odvodi od Boga. Potvrdno je odgovorilo njih 27 (ili 73%), niječno njih 8 ili 21,6%, dok na to pitanje nisu odgovorila dvojica ili 5,4%. No, ovdje je važan Kozjakov zaključak: „Zanimljivo je da su pozitivan stav o tome da kockanje svakog čovjeka u konačnici odvodi od Boga bez izuzetka poduprle sve kršćanske crkve reformacijske baštine (njih 12) i sve nekršćanske zajednice (njih 7).“ Koliko se ja razumijem u klasifikaciju vjerskih zajednica, među ovima nema Katoličke crkve.


Na pitanje jesu li sportsko klađenje, kockanje i igre na sreću “pošten izvor prihoda”, potvrdno je odgovorilo njih 4 ili 10,8%, niječno 31 ili 83,8%. Od ovih koji su niječno odgovorili samo je jedan predstavnik vjerskih zajednica (ili 2,7%) zanijekao Kozjakovu tvrdnju „da se dio novca ostvaren priređivanjem igara na sreću (kockanjem i klađenjem) u Republici Hrvatskoj dodjeljuje i vjerskim humanitarnim, odnosno karitativnim ustanovama, ustvrđujući da to nije točno i da je to podvala vjerskim zajednicama. Ali ako je to točno, onda njih 14 (37,8%) smatra da s time treba prestati, jer s “prljavim” novcem ne treba činiti dobročinstva, njih 7 ili 18,9% drži da je to u konačnici i dobro, jer na taj način sav novac neće pripasti kockarima, dok njih 4 ili 10,8% smatra da je to odlično rješenje, jer s tim novcem treba pomoći sirotinji. Zanimljivo je da njih 11 ili 29,7% nisu uopće odgovorili na to pitanje.


Zanimljive odgovore predstavnici vjerskih zajednica dali su na Kozjakovo pitanje koje je glasilo: “Ako prema nauku Vaše vjerske zajednice 'kockanje samo po sebi nije grijeh', smatrate li prihvatljivim da bi Vaša vjerska zajednica trebala organizirati neku vrstu igre na sreću (tzv. “crkveni bingo”), kao npr. Reformirana crkva u Švicarskoj, da bi u današnje vrijeme privukla više vjernika?“. Samo je jedan predstavnik potvrdno odgovorio na to pitanje, dok njih 27 ili 73,0% smatra da „vjerska zajednica ne smije imati nikakva posla s igrama na sreću“, 27 ili 73,0% smatra da vjerska zajednica mora s ljudima izravno komunicirati. Međutim, samo njih četvorica ili 10,8% o tome nisu uopće razmišljali, a njih petorica ili 13,5% na to pitanje nisu odgovorili.


Ako je sve to tako, njih 16 (43,2%) smatraju da igre na sreću trebalo zabraniti pa i one koje se javno propagiraju. I to odmah „kako bismo sačuvali našu mladež i obitelji“. Njih 12 (32,4%), međutim, drži da igre na sreću ne bi trebalo zabraniti, jer je kockanje zabava i osobni izbor, a njih 9 (29,3%) nije uopće odgovorilo na to pitanje.


Naravno, nitko od ispitivanih predstavnika vjerskih zajednica nije u cijelosti zadovoljan načinom promoviranja kockanja i klađenja u našim medijima (na televiziji, radiju, tisku i internetu), pa njih 35 ili 84,6% smatra da bi u medijima trebalo biti više emisija, posebice edukativnog karaktera, o kockanju i njegovim negativnim posljedicama po osobu, obitelj i društvo?


No, ono što je kolegu Kozjaka posebno iznenadilo, bila je spoznaja da su samo tri predstavnika vjerskih zajednica potvrdno odgovorili na pitanje jesu li znali „da u Republici Hrvatskoj oko 70% stanovništva sudjeluje u igrama na sreću – kockanju i klađenju – te da u RH trenutno ima oko 200.000 do 250.000 problematičnih kockara (onih koji su u zoni prekomjernog, rizičnog kockanja) i oko 50.000 patoloških kockara (ovisnika o kockanju?“ , dok je njih 34 ili 91,9% zanijekalo da zna za ovu činjenicu.


Također, njih 30 ili 81,1% nikada nije čulo za organizaciju KLOK (Klub ovisnika o kocki) ili GOK (Grupe ovisnika o kockanju), dok ih je sedam ili 18,9% priznali da su im te organizacije poznate.

 

I što reći na kraju?


Ako ovakve odgovore nude predstavnici vjerskih zajednica, što bismo mogli očekivati od običnih kockarskih smrtnika? Samo sljedeći odgovor: KOCKAM, PIJEM PUŠIM… A, ŠTO PRATAR NA TO KAŽE? – NIŠTA! ŠTA GA BRIGA!


Stoga, kockari i dalje mogu ćuliti za šankom, buljiti u televizor s rezultatima ili cupkati ispred aparata za kockanje. Sigurni mogu biti – rijetki će biti oni vjerski službenici koji će s oltara ili na neki drugi način upozoriti ne samo mlade, nego i one već prave umne i tjelesne „metuzaleme“ da kockanje razara osobu, obitelj, a time i cijelo društvo. Svi bismo trebali učiniti i (pro)naći prikladnije načine (za)rada i preživljavanja.


Ipak, sve zavisi od toga – je li nam do ičega od gore navedenoga uopće stalo? ■

 

| Ivan Markešić/Prometej.ba/31.10.2012. |