Pandemije su dio ljudske prošlosti mnogo duže nego što su dio ljudske prošlosti znanje i svijest o tim istim pandemijama. Tek zadnjih desetljeća, gledajući unazad, postajemo svjesni efekata koje su na razvoj ljudske civilizacije ostavile bolesti.

Takozvana crna smrt ili kuga, a zapravo bakterija Yersinia pestis, ubila je tokom stoljeća između 155 i 200 miliona ljudi širom svijeta. Samo u 14. stoljeću od ove bolesti stradalo je između 30% i 60% populacije Europe. Brojke su neprecizne jer nemamo popise stanovnika i statistike već samo okvirne procjene. Ipak se radilo o srednjem vijeku. Ali tragovi pandemije su ostali. Europska kultura se promijenila. Preživjeli su mlađi, renesansna kultura koja je slavila život i ljubav počela je bujati na kontrastu tragedije i tame ranijih desetljeća masovne smrti. Europa nikada više nije bila ista, a s njom ni svijet.

Još jedna pandemija koja je brutalno promijenila našu civilizaciju bila je pandemija malih boginja. Uzrokovana virusom variola vera, ova smrtonosna i užasna bolest pratila je ljudsku civilizaciju od njenih početaka. Virus variole pronađen je i na egipatskim mumijama. Epidemije su širom svijeta stoljećima izbijale odnoseći živote i trajno čineći dio preživjelih osobama sa invaliditetom, ostavljajući iza sebe ožiljke, sljepilo, deformacije, oštećenja različitih tkiva i organa.

Jedini naseljen dio planete zaštićen od variole vere bila je Amerika. Virus nije postojao na ovom kontinentu sve do dolaska Europljana. Kada su Europljani stigli do američkog kontinenta, nesvjesno su sa sobom donijeli i variolu. Starosjedilačko stanovništvo, potpuno bez imuniteta i bez znanja o varioli i prevenciji prenošenja, bilo je uništeno. Variola vera ubila je između 90% i 95% starosjedilačkog stanovništva Amerike.

Nagle epidemije variole potpuno su uništile starosjedilačko društvo. Društvena struktura se raspala. Državne institucije ostale su bez prihoda. Administracija, komunalne usluge, vojska, birokracija i religija više nisu mogle organizirati svoju infrastrukturu. Ogromna carstva postala su lak plijen za europske osvajače. Variola je donijela smrt, propadanje i urušavanje društva.

Međutim, efekti pandemija nisu prestali osvajanjima. Kada je starosjedilačko stanovništvo uništeno variolom, polja i pašnjaci su zapušteni. Nije ih više imao tko obrađivati. Na nekad obrađenoj zemlji počele su nicati šume koje su usisale CO2 iz atmosfere. Planeta se ohladila. Jasna vremenska odrednica nije poznata, ali najhladniji period zabilježen je od oko 1650. do oko 1850. godine.

Temperature su se toliko spustile da se u europskim lukama more počelo smrzavati tokom zime. Na jadranskim otocima u samostanima je zabilježeno kako su zime tako hladne da se vino smrzava u buradima. Osmanlije su napredovale preko zaleđenih rijeka prema centru Europe, vikinške zajednice na Grenlandu su uništene vječnim ledom koji se nije topio ni tokom ljeta, 1658. godine švedska vojska je preko leda ušla u Kopenhagen, a 1795. francuska konjica zauzela je u Den Halderu ledom okovanu nizozemsku flotu.

Kulturološke i društvene posljedice bile su daleko veće od vojnih. U slikarstvu su počeli preovladavati motivi zime, klizanja i leda. U Londonu se na smrznutoj Temzi sve do 1814. održavao zimski sajam. Propadanje poljoprivredne proizvodnje otežalo je život i brutaliziralo europsko društvo koje se počelo boriti za preživljavanje. Europsko društvo je za loše stanje krivilo nadnaravne sile te su započeli progoni vještica i jevreja.

Usljed nestabilnosti izbijali su mnogobrojni ratovi, a seljaštvo je bilo najteže pogođeno. Propadanje usjeva usljed zahlađena destabiliziralo je kinesku Ming dinastiju i dovelo do prevrata. Uslijed borbe i propadanja društvenih struktura od 1618. do 1683. u tranzijici od Ming prema Qing dinastiji, zapušteni su kanali za navodnjavanje polja. Glad u Hangzhou je od 1640. do 1642. ubila oko 50% stanovništva.

Nesvjesno prenošenje jednog patogena u drugi kraj svijeta stvorilo je klimatske promjene, globalnu krizu i kolaps mnogih dijelova društva. Uspješne prevencije i lijeka za variolu veru jednostavno nije bilo. U 18. stoljeću kada je svijest o karanteni i higijeni bila kudikamo veća, variola je svejedno ubijala oko 10% populacije kada bi izbijala epidemija i vijekovima se gotovo ništa nije moglo učiniti.

Spasonosno oružje u borbi protiv variole vere društvo je pronašlo u znanju. Prvu bitku protiv patogena koji su pratili ljude od nastanka civilizacije dobio je engleski doktor Edward Jenner. Iako su pokušaji cijepljenja postojali stotinama godina ranije širom svijeta, on je prvi precizno shvatio kako ljudi koji su preboljeli lakšu bolest poznatu kao kravlje boginje postaju imuni na daleko težu i smrtonosniju infekciju malim boginjama. Jenner je razvio postupak prenošenja kravljih boginjan a ljude i tako cijepljene osobe učinio imunim na male boginje, stvorivši 1796. godine prvu uspješnu vakcinu u povijesti ljudske civilizacije. Danas se Edwar Jenner smatra ocem imunologije, znanosti koja spašava milijarde života.

Sedam godina nakon otkrića vakcine, španjolska kruna poslala je 1803. nevjerojatno uspješnu Balisovu ekspediciju u Ameriku kako bi vakcinisala stanovništvo protiv variole metodom doktora Jennera. Američki kongres usvojio je 1813. godine akt o vakcinaciji. U Nizozemskoj Istočnoj Indiji program cijepljenja je bio u punom zamahu već 1817. godine. Ujedinjeno Kraljevstvo započelo je obaveznu vakcinaciju 1853. godine.

Usprkos širenju vakcinacije sljedećih 150 godina, samo u 1959. godini je 2 miliona ljudi umrlo od variole. Problem je predstavljalo kako proizvesti i dostaviti dovoljno vakcina, pogotovo u siromašnim zemljama. Na inicijativu SSSR-a, Svjetska zdravstvena organizacija započela je 1959. godine proces iskorjenjivanja variole vere. SSSR je u sljedećih 20 godina donirao više od 500 miliona doza cjepiva. Zadnja europska epidemija variole zabilježen je 1972. u Jugoslaviji. Posljednji slučaj zaraze variolom verom izvan laboratorija zabilježen je 1975. u Bangladešu.

Međunarodnom akcijom, uz pomoć vakcina, variola vera potpuno je iskorijenjena iz prirode, a ljudska civilizacija oslobođena je ove užasne bolesti vjerojatno za sva vremena. U čast doktora Edwarda Jennera koji je otkrio vakcinu protiv variole vere, Univerzitet u Oxfordu je 2005. godine nazvao novi institut za imunologiju Jennerov institut.

Iako je variola vera iskorijenjena, mnoge druge bolesti nisu. Koliko patogeni mogu biti opasni, postali smo svjedoci u posljednje dvije godine. Po prvi puta u povijesti smo kao civilizacija svjedočili svjetskoj epidemiji koje smo bili svjesni kao takve. Do danas je virus koji uzrokuje Covid-19 ubio oko 4,5 miliona ljudi širom svijeta, kao 8. najsmrtonosnija pandemija po broju umrlih u povijesti. I to usprkos svim dostignućima suvremene medicine i higijene.

Da smo na rubu pandemije, znanstvena zajednica je bila svjesna već godinama. Baratalo se pojmom „bolest X“, kao naziv za svjetsku pandemiju nepoznatog patogena koja će neizbježno uslijediti, kad tad. Strah od svjetske pandemije utjecao je i na kulturu, sa mnoštvom romana, filmova i video igara o misterioznoj bolesti koja uništava društvo ili pretvara ljude u zombije.

Razmišljajući i pripremajući se za „bolest X“, današnje društvo više nije tako nemoćno kako je bilo nemoćno društvo nekada. Danas smo naoružani ne samo znanjem jednog pojedinca kakav je bio doktor Jenner, već kompletnom akademskom infrastrukturom, moćnim akademskim znanjem i organizacijom. Znanje koje danas posjedujemo više nije individualno, s jednim genijalnim pojedincem koji zna dovoljno. Današnje znanje je ogromno i rezultat je mreže specijalista koji su vješti u svojoj oblasti, a svi zajedno proizvode rezultat koji je potreban.

Kada je započela pandemija, slučaj je htio da upravo Jenner institut bude taj koji će voditi bitku s vremenom u razvoju vakcine, pokušavajući spasiti što više života. Iako su se epidemije novim virusima već pojavljivale s vremena na vrijeme, Covid-19 bio je prva globalna pandemija novim patogenom protiv kojeg ne postoji vakcina - „bolest X“.

Iako smo se kao civilizacija donekle spremali, Covid-19 nas je zatekao nespremne. Kriza je bila pred vratima. Broj oboljelih se povećavao, širom svijeta proglašavane su karantene, život i ekonomija su patili, granice se zatvarale, izlasci iz domova zabranjivali, a tisuće i tisuće ljudi su umirale svakog dana širom planete.

Sretna okolnost bila je profesorica Sarah Gilbert, članica tima Svjetske zdravstvene organizacije za pripremu borbe protiv „bolesti X“ koja je radila na Jenner institutu na revolucionarnom istraživanju u polju vakcina. Čim je počela pandemija Covida-19, profesorica Gilbert se pridružila timu za proizvodnju vakcine protiv ove bolesti. Istraživanje je presudno podržao Wafic Said, sirijsko-kanadsko-saudijski biznismen. Upravo je njegova višemilionska donacija omogućila timu Jenner instituta da angažira profesoricu Gilbert na projektu izrade vakcine.

Za razliku od Edwarda Jennera koji je imao sreće i vještine pa uspio samo prenijeti patogen kravljih boginja na čovjeka i tako stvoriti vakcinu, Jenner institut imao je daleko teži zadatak u borbi protiv Covida-19. Bilo je potrebno brzo razviti učinkovitu i sigurnu, a jeftinu vakcinu, novom tehnologijom, protiv novog i neistraženog patogena.

Počela je utrka s vremenom. Za razvoj vakcine više nije bilo dovoljno samo promatrati, kako je to činio doktor Jenner. Višemjesečni naporan rad na vakcini u Jenner institutu počeo je odmah po pojavi bolesti u Kini. Za spasiti živote bilo je potrebno razviti sigurnu vakcinu brže nego ikad, u rekordnom roku. Jednostavno nije bilo vremena za gubljenje.

Iako je Jenner institut posjedovao znanje, to ipak nije bilo dovoljno. Tim Jenner instituta morao je razviti potpuno novu vakcinu, testirati je, proizvesti i distribuirati. Za takav poduhvat bilo je potrebno daleko više od znanja o virologiji i imunologiji. Bez obzira na svo znanje i sposobnosti, s takvim izazovom institut se ranije nikada nije suočio. A nije bilo ni vremena za gubljenje jer su od Covida-19 patili milioni ljudi i zdravstveni sistemi su se slamali pod teretom pandemije. Iako je okupljao vodeće stručnjake, važnost projekta i ono potrebno za njegovu realizaciju daleko su nadmašili kapacitete Jenner instituta.

Timu s instituta Jenner bili su neophodni kapaciteti Univerziteta u Oxfordu, menadžment, kontakti, kapital i postrojenja za proizvodnju. Za voditi ogroman projekt s toliko različitih struka, u tako kratkom vremenu i pod pritiskom, a da nitko ne odustane i ne „sagori“ od posla, ogroman je izazov. Logistika, menadžment, statistika, pravo, organizacija i raspolaganje ljudskim resursima u tom slučaju važni su gotovo koliko i imunologija.

Ovakav projekt bio bi nemoguć bez već postojeće akademske infrastrukture, eksperata iskusnih u radu na projektima, koji iza sebe imaju čitav tim menadžera, statističara, pravnika i upravitelja sposobnih voditi, organizirati i podržati veliki tim istraživača.

Bez samo jedne karike u tom lancu, projekt bi propao ili bi se u nedogled odužio. A to bi u uslovima pandemija značilo smrt miliona ljudi koji bi ostali bez vakcine. Od ničega okupiti tim i formirati laboratorije i pogone bilo bi nemoguće u tako kratkom roku. Covid-19 pokazao je važnost postojanja akademske infrastrukture koja može podržati istraživanje i razvoj.

Nakon početka istraživanja, tim s Jenner instituta je odmah dobio podršku svog matičnog Oxfordskog univerziteta preko kojeg se kasnije povezao sa farmaceutskim kompanijama i britanskim javnim zdravstvenim sustavom. U projekt istraživanja vakcine novac su uložile američke kompanije specijalizirane za riskantna ulaganja. Podršku su pružili britanska vlada, akademska zajednica, Europska unija, različite kompanije, fondacije i nevladine organizacije.

Na projektu vakcine radilo je više desetina ljudi. Srž je činio tim od 22 eksperta s Oxforda i Jenner instituta različitih polja koja čak naizgled i ne izgledaju povezano. Bilo je potrebno organizirati mrežu znanstvenika, kompanija i institucija. Radilo se o timu krajnje različitih korijena, podrijetla, struka, svjetonazora. Na projektu su se udružili žene i muškarci iz cijelog svijeta, kao zaposlenici i suradnici Oxforda i Jenner instituta. Formirana je Oxford grupa za vakcine. Zajedničko im je bilo nastojanje da se hitno proizvede vakcina koja će spasiti miliune života.

Ujedinili su se eksperti za imunologiju, vakcinaciju, virologiju, tehnologiju proizvodnje, menadžment, statistiku, organizaciju i testiranja. U timu su radili profesori, doktori znanosti, inženjeri, istraživači i studenti. Specijalisti različitih struka, vještina i znanja.

Prvi slučaj infekcije koronavirusom zabilježen je u decembru 2019. godine. Već u februaru Jenner institut je osmislio vakcinu i od italijanskog proizvođača Advent Srl naručio prvih probnih 1,000 doza vakcina za potrebe testiranja. Time je Jenner institut ispunio svoju akademsku obavezu i pružio potrebno znanje. Ali se Oxfordski univerzitet nije zadržao na tome već se u pokušaju što bržeg početka cijepljenja upustio u pitanje testiranja i distribucije vakcine. Ugroženo je bilo pitanje javnog zdravlja na svjetskoj razini.

Oxfordski univerzitet je isprva planirao donirati patente za proizvodnju vakcine svim proizvođačima koji su ih htjeli. Međutim, na nagovor Melinda and Bill Gates fondacije, univerzitet je u maju 2020. najavio kako će prodati prava odgovarajućem proizvođaču. Univerzitet se jednostavno mogao povući i sve prepustiti tržištu i sreći, ali nije. Oxford je nastavio voditi proces do kraja, uz pomoć svojih eksperata i autoriteta.

U slučaju podjele patenta postojao je rizik od kaosa u mreži proizvodnje i distribucije te prodaje vakcina. Vjerovalo se kako će jedna velika kompanija uspješnije voditi proces proizvodnje i distribucije vakcina. Tu je u priču ušla europska farmaceutska kompanija AstraZeneca koja je obećala proizvoditi i distribuirati vakcine po proizvodnoj cijeni, bez zarade. Oxfordski univerzitet je na poticaj britanske vlade izabrao europsku AstraZenecu za partnera, umjesto u vakcinama iskusnije američke kompanije Merck&Co.

Menadžment Oxfordskog univerziteta se jednostavno našao u poziciji u kojoj nije trebao biti, da odlučuje o pitanjima javnog zdravlja, diplomatskih odnosa, imunizacije i ekonomije na globalnom planu. Na svojim plećima imali su sudbinu miliona ljudi. Prvi su stigli do testiranja jeftine i sigurne vakcine i morali su odlučiti što dalje s tom vakcinom. Odlučili su kako su odlučili, izloženi pritiscima i politike i javnosti. Definitivno nisu izabrali najlakšu i najgoru opciju prodaje patenta i povlačenja iz cijelog poduhvata čime bi se izgubilo dragocjeno vrijeme. Cijelom projektu bili su potrebni kadrovi i autoritet Oxfordskog univerziteta.

Odustajanje od poklanjanja patenta i izbor AstraZenece koja nije imala iskustva s vakcinama nisu bili najsretniji izbor i dalo bi se mnogo toga reći o moralnosti takvog poduhvata prodaje patenta razvijenog grantovima javnog novca. Međutim, ostaje činjenica kako je je Jenner institut već u februaru 2020, za samo 3 mjeseca od početka pandemije imao spremnu vakcinu. Problem je predstavljalo kako testirati tu vakcinu, vidjeti da li je sigurna i učinkovita, proizvesti je i dostaviti. Za to kapaciteti Jenner instituta i Oxfordskog univerziteta jednostavno nisu bili dovoljni. Neophodan je bio partner iz farmaceutskog biznisa, iskusan u proizvodnji, pregovaranju i distribuciji.

Nakon laboratorijskog testiranja u prvoj fazi i testiranja na manjem broju ljudi u drugoj fazi, u junu 2020. započela je treća masovna faza testiranja vakcine uz pomoć američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti. AstraZeneca je sklopila ugovor o podršci sa američkom kompanijom IQVIA kako bi dodatno ubrzala testiranja. Do kraja augusta trajalo je testiranje na svjetskoj razini sa više desetaka tisuća učesnika kako bi se ustanovilo da li je vakcina sigurna i učinkovita.

Testiranje je bilo prekinuto od 8. do 13. septembra 2020. godine kada se u Velikoj Britaniji na grupi ispitanika pojavila sumnja u povećan rizik od nuspojava. Treća faza ispitivanja nastavljena je tek nakon što su Oxford, AstraZeneca i britanski državni regulatori zaključili kako je sigurno nastaviti s ispitivanjima.

Nakon gotovo godinu dana testiranja, 8. decembra 2020. godine Oxfordski univerzitet i AstraZeneca objavili su kako su proizveli vakcinu koja u potpunosti sprječava teške slučajeve Covida-19, a ne predstavlja veći rizik od same infekcije Covidom-19 i košta 4 dolara po dozi. Tim Jenner instituta, uz podršku svog matičnog Oxfordskog univerziteta, kompanije AstraZeneca i različitih institucija i organizacija je uspio. Svijet je dobio prvu testiranu vakcinu protiv Covida-19. Bitka protiv vremena je dobijena.

Pobjeda je bila tim veća jer je vakcina stvorena u Jenner institutu bila rezultat rada znanstvene zajednice, a ne kompanije. Cijena je bila i ostala niska jer nije bilo potrebno isplaćivati bonuse, brinuti se o profitu kompanije, patentima, dionicama i zaradama. Akademska zajednica dala je ono najbolje od sebe u najkritičnijem trenutku, sa željom da pomogne, a ne da zaradi. Učesnici istraživanja radili su za svoju plaću, a ne za profit od prodaje vakcine. Stvorili su vakcinu od 4 dolara. Stvorena je prva sigurna i učinkovita vakcina u rekordnom roku.

U pandemijskom kaosu i pokušaju proizvodnje i dostave Oxford-AstraZeneca vakcine bilo je učinjeno mnogo grešaka, pogrešnih koraka i dato mnogo pogrešnih izjava kako od strane AstraZenece tako i od strane političara i regulatora. Europska medicinska agencija (EMA) preventivno je proglasila vakcinu nesigurnom 3. marta 2021. godine zbog mogućnosti pojave rijetke komplikacije krvnih ugrušaka, što je privremeno zaustavilo cijepljenje u Europskoj uniji. Nakon mjesec dana detaljnih analiza EMA je ustanovila kako je vakcina sigurna za upotrebu procijenivši kako je rizik od krvnih ugrušaka izazvanih vakcinom manji od rizika krvnih ugrušaka koje izaziva sam Covid-19. Cijepljenje Oxford-AstraZeneca vakcinom nastavljeno je do danas širom Europe i svijeta.

Proizvodnja vakcine je kasnila, kao i otprema. Nedostajalo je sirovina i kapaciteta, a uslijedila je i pravna bitka AstraZenece s Europskom komisijom zbog nepoštivanja preuzetih obaveza o isporuci vakcine. Nedostatak vakcina nisu mogli nadoknaditi ni svi europski proizvodni kapaciteti u kombinaciji sa najvećim svjetskim pogonom za proizvodnju vakcina - Indijskim institutom za serume. Javnost je bila krajnje osjetljiva na pitanje vakcine, a AstraZeneca nije bila dorasla zadatku koji je preuzela. Kompanija jednostavno nije imala kapacitete i menadžerske sposobnosti za opskrbiti cijelu Europu i svijet brojem vakcina koji je bio potreban.

AstraZeneca se našla na udaru regulatora i javnosti, postavši žrtvom svog pokušaja da pomogne i bez profita proizvede i distribuira vakcine, a pritom i sebi otvori vrata posla s vakcinama u narednom periodu. Sve ovo ipak više svjedoči o krizi i borbi s vremenom u kojima se društvo našlo u borbi za vakcinu nego o lošim namjerama. Jednostavno nismo bili po vještini, organizaciji i kapacitetima spremni za pandemiju. Improviziralo se, griješilo se, ali se na kraju uspjelo. Svijet je dobio vakcinu i imunizacija je u toku širom planete.

Danas je Oxford-AstraZeneca vakcina oslonac svjetske borbe protiv pandemije Covida-19 kao sigurna, učinkovita, laka za distribuciju i jeftina vakcina koja se proizvodi širom svijeta. Posebno je to važno za nerazvijene zemlje koje ne mogu priuštiti 20 do 50 dolara za Pfizer ili Moderna vakcinu po jednoj dozi i gdje je izazov osigurati potrebno hlađenje za ove vakcine. Od do danas isporučenih 5 milijardi doza vakcina, 3 milijarde su Oxford-AstraZeneca vakcine razvijene u Jenner institutu. Učinkovite, sigurne, jeftine i lake za dostavljanje.

Tim Jenner instituta razvio je Oxford-AstraZeneca vakcinu u rekordnom roku i spasio milione života. Pokazao je moć akademskog znanja, akademske infrastrukture i organizacije. Pobijedio je u utrci s vremenom i Covid-19 i kompanije koje su se utrkivale u razvoju vakcine zbog profita. Uz pomoć znanja Jenner instituta, organizacije Oxfordskog univerziteta, europskih istraživačkih i proizvodnih kapaciteta, američkog kapitala i svjetskog znanja, utrka s vremenom je dobijena. Danas je imunizacija u toku i Covid-19 neće biti prijetnja ljudskoj civilizaciji kakva su bili yersinia pestis ili variola vera.

Pristupačna vakcina je danas tu zahvaljujući Jenner institutu koji ime nosi baš po ocu prve vakcine, Edwardu Jenneru, institutu koji je imao znanja, vještine, kapaciteta i novca na vrijeme okupiti tim. Tim Jenner instituta po svom uspjehu nadmašio je ime svog osnivača i vječno zadužio čovječanstvo, pritom ne postavši milijarderi. Jednostavno su kao dio akademske zajednice profesionalno odradili svoj dio posla.

Imena i titule heroja koji su razvili Oxford-AstraZeneca vakcinu:

Oto Velicka, viši menadžer objekata i postrojenja
Sandy Douglas, voditelj istraživačke grupe
Hannah Robinson, menadžerica kliničkih projekata
Federica Cappuccini, viša postdoktorska znanstvenica
Matthew Snape, izvanredni profesor pedijatrije i vakcinologije
Alex Spencer, viša imunologinja i upraviteljica rada s insektima
Parvinder Aley, direktorica operacija
Andrew Pollard, direktor Oxford grupe za vakcine
Adrian Hill, direktor Jenner instituta
Grace Li, nadzornica kliničkih istraživanja
Sarah Gilbert, profesorica vakcinologije
Merryn Voysey, glavna statističarka
Sandra Belij-Rammerstorferm, postdoktorska znanstvenica
Amy Flaxman, viša znanstvenica
Charles Parkins, menadžer postrojenja
Cath Green OBE, voditeljica kliničkih postrojenja za bioproizvodnju
Pedro Folegatti, klinički istraživač
Daniel Jankins, klinički istraživač
Eleanor Berrie, zaposlenica kliničkog postrojenja za bioproizvodnju
Mustapha Bittaye, postdoktorski istraživač
Maheshi Ramasamy, viša klinička istraživačica

Dino Šakanović, Prometej.ba