Grand Mosque of Paris, izvor fotografije: aliansary.com

Kršćanstvo, islam: dvije imperijalističke religije obje uvjerene da samo one čuvaju istinu, koje su spremne ljude spašavati i protiv njihove volje, mačem, lomačom, inkvizicijskim sudom. Kršćanstvo je, izmoreno četverostoljetnom silovitom opozicijom u Europi, međutim, bilo prisiljeno iz ruku ispustiti dio terena i prihvatiti svjetovni princip, koji je uostalom, zapisan u Evanđeljima. Brojni su zločini koje možemo pripisati Katoličkoj crkvi: da je, za što je optužuje povjesničar Denis de Rougemont, naredila prvi genocid u europskoj povijesti s masakrom nad Albigenzima 1209., što ga je pokrenuo papa Inocent III u ime načela: „Ubijte ih sve, Bog će već prepoznati svoje“; da je s Inkvizicijom izumila institucionalizirano mučenje, državni rasizam sa svojim zahtjevom za „čistoćom krvi“ („pureza de sangre“) Izabele Katoličke u Španjolskoj; te što je svojim frenetičnim antijudaizmom crkva pripremila duhove za zatiranje Židova; što je raspolagala svim teološkim argumentima kojima je mogla osuditi robovlasništvo, pa ipak ga je opravdala, u najmanju ruku tolerirala, kako bi podržala zemaljske interese papinstva sve do početka 19. stoljeća (Trebalo se strpjeti do 1814., kako bi Crkva, u čije ime je progovorio Pio VII., zauzela neprijateljski stav prema trgovini robljem, odnosno sve do 1888. kako bi Leon XIII. tu osudu uobličio u bulu); što je prečesto stajala na stranu neznanja, bezumlja, praznovjerja; što je ubijala, uklanjala, progonila heretike, vještice, pogane i muhamedance, a sve u ime ljubavi i istinske vjere.

Katoličkoj crkvi jednako tako možemo zamjeriti susretljivost Vatikana prema Trećem Reichu u vrijeme kad su toliki njemački katolici životom platili suprotstavljanje Hitlerovom režimu. No, kršćanstvo je barem počelo sređivati račune, provoditi vlastiti aggiornamento što ga je za katolike obilježio 2. Vatikanski koncil (1962. – 1965.). Svečane isprike što ih je zatim papa Ivan Pavao II uputio židovskoj zajednici, Indijancima Latinske Amerike, pravoslavnima, protestantima, Afrikancima s otoka Gorée u Senegalu, priznanje papinskih pogrešaka po pitanju priznanja temeljnih znanstvenih otkrića od Galilejeva vremena, osuda križarskih pohoda, odricanje od prisilne evangelizacije znače krunu tog procesa bez presedana.

I premda njegova povijest u sebi nosi još mrlja, Rim je, baš kao i većina crkava, protestantskih i pravoslavnih, započeo hrabar proces kritičke inventure vlastitih djela kako bi se usuglasio s duhom Novog zavjeta. U Rimu ima džamija, no ima li crkava u Meki, Džedi ili Rijadu? Nije li bolje biti musliman u Parizu ili Düsseldorfu, nego kršćanin u Kairu ili Karachiju? Bilo bi lijepo kada bi se razne europske komunističke partije, grupice lenjinista, trockista, altermondijalista, ekologa na taj način osvrnule na sebe i podvrgle se jednako tvrdokornoj introspekciji. No, uvijek se od kršćanstva i samo od njega očekuje pokajanje (O tome svjedoči nebulozno razmišljanje engleskog novinara Roberta Fiska: „Ne bi li kojim slučajem papa koji je od Židova zatražio oprost trebao oprost zatražiti i od muslimana zbog krvave i katastrofalne invazije na Irak?“ Prisjetimo se, Katolička crkva ne samo da nije izvršila invaziju na Irak, nego se i žestoko zalagala protiv Drugog zaljevskog rata, a u tome je otišla tako daleko da je papa u Italiju primio vrlo sumnjivog Tarika Aziza), jer ono ga je i izmislilo u suvremenim formama. Drugim riječima, Crkva je simultano izdala i prenosila duh Evanđelja. Njezina duga i bolna epopeja silno nalikuje na moralnu i političku avanturu Zapada: neprekidno prilagođavanje stvarnosti načelima, koja su se uvijek iznova kršila, uvijek ih se iznova moralo potvrđivati. Napredak razuma bio je polagan, ali i neprijeporan, premda je dovodio i do užasnih regresija. Uljudnost i dostojanstvo išli su u korak s divljaštvom, najbolje s najgorim. Sloboda odnosi pobjedu, ali dugo nakon što je javno proglašena njezina vladavina i to samo na nekim dijelovima kugle zemaljske. Što god mislili oni što su razočarani napretkom, kolektivno obrazovanje ljudskoga roda, onakvo kakvim ga je u 18. stoljeću osmislio njemački dramaturg Lessing, nije u vjetar bačena riječ. Trebalo je i još uvijek će biti potrebno mnogo strpljivog rada na povijesti, bit će potrebno pobijediti brojne otpore, brojna propadanja u tiraniju, buđenje svijesti.

Taj proces preispitivanja još treba provesti u islamu koji živi u uvjerenju da je posljednja, dakle jedina autentična, objavljena religija koja raspolaže Knjigom što ju je Bog izravno diktirao svome Proroku. Islam ne želi biti baštinik vjeroispovijesti koje su mu prethodile, već onaj koji dolazi nakon njih i zauvijek ih poništava. Dan kada njegovo najviše vodstvo bude priznalo agresivan i osvajački karakter svoje vjere, kad zatraže oprost za svete ratove pokrenute u ime Kurana, za nečasna djela počinjena nad nevjernicima, otpadnicima, bezbožnicima, ženama... bit će to dan napretka, dan kad će se raspršiti legitimne sumnje brojnih naroda vezane uz monoteizam koji prinosi žrtve. Kritika islama, koja daleko od toga da je reakcionarna, predstavlja zapravo napredan stav u trenutku kada milijuni muslimana, liberalnih ili sklonih reformaciji, samo žele u miru prakticirati svoju vjeru i ne slušati diktate doktrinaraca i bradonja. U zaborav prognati barbarske običaje poput kamenovanja, tjeranja žene, poligamije, ženskog obrezivanja, prosijati Kuran kroz sito hermeneutičkog razuma, ukloniti sumnjive stihove o Židovima, kršćanima, homoseksualcima, pozive na ubojstvo otpadnika od vjere ili nevjernika, usuditi se ponovno krenuti putovima renesanse koja se rodila unutar muslimanskih elita, pokraj 19. stoljeća, na Bliskome istoku, takvo je ogromno teološko, političko i filozofsko gradilište koje se otvara.

Taj su posao na sebe već preuzeli brojni intelektualci, profesori, arapsko-muslimanski vjerski vođe (u Francuskoj su to Fetih Benslam, Malek Chebel, Latifa Ben Manosur, Mohammed Arkoun, Abdelwahab Meddeb, Fadela Amara), a neki zbog toga i vlastiti život dovode u opasnost, osobito kad je riječ o ženama koje su se pobunile zbog svoga položaja (ovdje ću navesti samo najistaknutije: Amerikanka sirijskog podrijetla Wafa Sultan, Kanađanka pakistanskog podrijetla Irshad Manji, bangladeška književnica Taslima Nasreen, njemačka odvjetnica turskoga podrijetla Seyran Ates, nizozemska parlamentarna zastupnica somalskog podrijetla Ayaan Ali Hirsi). Bilo bi vrijeme da stvorimo veliku mrežu pomoći namijenjenu svim pobunjenicima islamskoga svijeta, svim umjerenima, nevjernicima, slobodoumnicima, ateistima, šizmaticima, kao što smo nekoć pružali potporu disidentima iz Istočne Europe. No, problem s umjerenima je upravo u tome što su... umjereni, što nikada ne prelaze na razinu radikalnih! Ako Europa unutar svojih granica želi izgraditi svjetovni islam, morala bi podržati te oprečne glasove, pružiti im financijsku, moralnu i političku potporu, pozvati ih k sebi i zaštititi. Danas ne postoji ništa što bi bilo svetije i ozbiljnije od toga, što bi u većoj mjeri zahtijevalo slogu budućih generacija. No, samoubilački nesvjestan, naš kontinent pada ničice pred tim Božjim luđacima i ušutkava slobodne mislioce ili se ne obazire na njih.


Lažni prijepor o islamofobiji

Kako bi onemogućili svako negodovanje, integristi su tijekom 70-ih skovali pojam islamofobije koji je trebao imati jednaku težinu kao i pojam ksenofobija: taj se semantički štit prvo koristio protiv američke feministice Kate Millet, čiji grijeh je bio u tome što je iranske žene pozivala da skinu čadore, a zatim i protiv engleskog pisca indijskoga podrijetla, Salmana Rushdieja, i to devedesetih, u vrijeme objavljivanja njegovih Sotonskih stihova. To je spretan izum jer se njime postiglo da islam postane nedodirljiv pod prijetnjom rasizma. Budući da smo već pola stoljeća hranjeni poštovanjem prema različitostima, pozvani smo da nama nepoznate religije ne procjenjujemo služeći se svojim zapadnjačkim kriterijima. Kulturni relativizam nam nalaže da ono što nazivamo našim vrijednostima gledamo kao na obične predrasude, vjerovanja jednog izdvojenog plemena koje se zove Zapad. Prorokova se vjera tako zaogrće kaputom odbačenoga kako bi izbjegla i najmanji napad. Ona, čini se, zaboravlja nevjerojatnu žestinu antiklerikalne borbe u Francuskoj i Europi, koja je često graničila s najgorim barbarstvom: crkve, hramovi i samostani spaljeni i sravnjeni sa zemljom, predmeti kulta pokradeni ili okaljani, konfiskacija crkvenih dobara, svećenici i biskupi obješeni ili giljotirani, redovnice silovane.

Divljaštvo tih reakcija bilo je slika divljaštva što su ih nekoć Crkve toliko stoljeća provodile nad populacijama kojima su gospodarile. Bila je to borba krajnjeg sektaštva s obje strane, no upravo nas je ona oslobodila tutorstva svećenstva, te Rim i različite protestantizme prisilila na bolnu reviziju vlastite ambicije da određuju društveni poredak, da upravljaju dušama i savjestima. U Francuskoj, zemlji antiklerikalne tradicije, svaki dan možemo ismijavati judeo-kršćanstvo, rugati se Papi, Dalaj-Lami, Isusa i proroke prikazivati u svim mogućim, i najopscenijim pozama, no islamu se ne smijemo smijati ako ne želimo biti optuženi za diskriminaciju. Kako to da samo jedna jedina religija može izbjeći opće ozračje ismijavanja i ironije, kao što je običaj s ostalima? Pridodajmo tomu kako židovski i kršćanski integrizmi nisu ništa manje groteskni, te da svakako zabrinjava činjenica da se aktualna republikanska administracija u Sjedinjenim Državama dodvorava najmračnijoj i najorganiziranijoj vjerskoj desnici. Ali osim što ne bacaju bombe na sve četiri strane svijeta, ovi fundamentalizmi ostaju manjina unutar vlastite vjeroispovijesti, gdje ih liberali i tradicionalisti uspijevaju obuzdati.

Govoriti o islamofobiji znači na najgori mogući način brkati jednu religiju, specifičan sustav vjerovanja, s vjernicima koji je prihvaćaju. Napadanje islama tako bi trebalo biti isto što i vrijeđanje muslimana, svaki napad na kršćanstvo vrijeđanje kršćana. No protiviti se slijepom pokoravanju, odbacivati ideje koje smatramo lažnima ili opasnima u samom je temelju intelektualnog života. Treba li, dakle, govoriti i o antikapitalističkom, antiliberalnom, antisocijalističkom ili antimarksističkom rasizmu? Trebamo li na stol položiti i nekakvu „kršćanofobiju“? Savršeno si možemo uzeti za pravo da pljujemo po svim religijama, da ih smatramo lažljivima, nazadnima i zaglupljujućima, sve dok se ne dokaže suprotno. Ili bismo možda trebali opet uvesti bogohulni delikt, kao što je tijekom zime 2006. tražila Organizacija islamske konferencije koja je pred UN-om iznijela prijedlog zabrane klevetanja proroka i uvođenja strogih ograničenja slobode govora kada je riječ o vjerskim simbolima? (Voltaireova drama Prorok Muhamed, siloviti udar na licemjerje i fanatizam, koja je napisana 1741., u današnjoj se Europi više ne može igrati zbog islamskih cenzora. Njezino je izvođenje moguće samo uz policijsku zaštitu.)

Izum pojma islamofobija višestruko je funkcionalan: on niječe stvarnost islamističke ofanzive u Europi da bi je se bolje opravdalo, no prvenstveno je tu kako bi ušutkao muslimane koji se usude kritizirati vlastitu vjeroispovijest, protive se integrizmu, pozivaju na reformu obiteljskoga kodeksa, na jednakost među spolovima, traže pravo na apostazu (Jednog afganistanskog državljanina, gospodina Abdula Rahmana, koji se nakon boravka u Njemačkoj obratio na kršćanstvo, vlastita je obitelj prijavila kao otpadnika od vjere, te je osuđen na smrt. Nakon dugotrajne međunarodne kampanje u koju su se uključili ljudi sa svih strana svijeta, sudovi su ga pomilovali i proglasili ludim (27. ožujak 2006.), a zatim je protjeran iz svoje zemlje). Treba, dakle, žigosati sve mlade žene koje se žele osloboditi vela i bez srama, gologlave hodati ulicom, gromom ošinuti sve Francuze, Nijemce, Engleze magrebskog, turskog ili afričkog podrijetla koji prije svega zahtijevaju pravo na ravnodušnost prema religiji, pravo da ne vjeruju u Boga, pravo da se ne moraju automatski osjećati kao muslimani samo zato što potječu iz Maroka, Alžira, Malija ili Pakistana. Te otpadnike, izdajice treba izložiti progonu članova njihove vjere, uprijeti prstom u njih, ušutkati ih, reći da su natopljeni kolonijalnom ideologijom, kako bi se zapriječila svaka nada u promjenu u zemlji islama (Tomu se svesrdno posvetio francuski univerzitarac, Vincent Geisser, koji je u djelu La Nouvelle islamophobie objavio pravu listu otpadnika od vjere i izdajnika islama na kojemu se nalaze novinari, imami, političari, gotovo svi podrijetlom iz sjeverne Afrike. Evo posla dostojnog političkog komesara iz Staljinova vremena!), sve uz blagoslov „stručnjaka“ dostojno akreditiranih kod medija i javnih vlasti.

Svjedoci smo planetarnog, umjetnog stvaranja novoga delikta mišljenja koji je analogan onome što se nekoć u Sovjetskome Savezu događalo neprijateljima naroda. Riječ je o hajci na lokalnog reformatora koji želi „laicizirati“ pravosuđe i obrazovanje, ali i pokušaju da se začepi gubica svakome tko govori suprotno, o premještanju pitanja s intelektualnog ili teološkog na kazneno područje; svako bi protivljenje, ruganje ili ogluha moglo postati razlogom za gonjenje. Ukratko, miješa se antimuslimanski rasizam – kao što je na primjer napad na mjesto kulta – što je pod nadležnošću sudova, i slobodno preispitivanje doktrine. Koliko je diskriminacija uperena protiv onih čija krivnja počiva u činjenici da su ono što jesu, crnci, Arapi, Židovi, žuti, bijeli, toliko se diskusija odnosi na vjerske članke, na objavljene istine, sporne točke uvijek podložne tumačenjima, preoblikovanjima, budući da su i same proizvodi određene povijesti. Islam je, osobito nakon kemalističke revolucije u Turskoj, podijeljena kuća; ranjena je to kuća koju sjećanje na izgubljenu veličinu ispunjava tugom, ali i mržnjom, zlopamćenjem. Integristi bi htjeli da ta rana što prije zaraste i to tako što krivnju za rane pripisuju križarima, nevjernicima, cionistima, dok bi reformisti željeli još jače ovoriti tu ranu, priznati je kako bi izazvali vitalni impuls (13. svibnja 2006. otvarajući na Baliju samit za bolji razvoj muslimanskoga svijeta, indonezijski predsjednik Susilo Bambang Yudhoyono je, nakon što je podsjetio da su muslimani bili prvi mondijalizatori, sa žalošću zaključio kako među nacijama koje su na različitim razinama prihvatile islam „nema niti jedna koja bi po bilo kojem kriteriju mogla biti svrstana među razvijene. Sve su u zaostatku po pitanju znanja, financija i tehnologije (...) Svijet islam povezuje sa zaostalošću. To nas ljuti, no ipak je činjenica da smo zaostali. Ovisimo o drugima kada su u pitanju sve naše vitalne potrebe (...) Ništa u našoj religiji ne govori da ne možemo biti razvijeni“).

Ono što pompozno nazivamo „arapsko-muslimanskim poniženjem“ nije možda ništa drugo nego alergija na različitost, ojađeni zaključak da dobar dio svijeta ne slijedi Prorokova učenja, ne mari za njih kao ni za lanjski snijeg, te stoga mora biti kažnjen. Možemo shvatiti nepriliku pobožnog muslimana (ili kršćanina) u svijetu koji uopće nije pobožan, njegovu nelagodu pred plakatima koji vrijeđaju stid, pred slobodom govora, stavom, pred raspravom koja je tako daleko od dogmi jedine Knjige. Za nekog tko se smatra jedinim posjednikom Istine, ti običaji i parole su uvreda uperena protiv Boga. Pa ipak, bolje je potisnuti Istinu i uvrijediti Boga, nego masakrirati ljude i silom ih indoktrinirati. Možemo smatrati da je zapadni stil života protivan pristojnosti, kritizirati ga, rugati mu se, okrenuti mu leđa. Ipak, takav kakav jest, u svoj svojoj nesavršenosti, on je nezamjenjiv i čini se kako je u konačnici bolji od onog što mu je prethodilo. Nećemo žene ponovno zatvoriti u kuhinju, glave im zastrti velom, produljiti njihove suknje, pozatvarati homoseksualce, zabraniti alkohol, ograničiti slobodu govora, cenzurirati kino, kazalište, književnost, kodificirati toleranciju kako ne bismo pokvarili sitničavo raspoloženje nekolicine bogomoljaca. Nikada Voltaireova izreka: „Zgazimo nedostojno“ (odnosno fanatizam i praznovjerje) nije bila aktualnija. Islam je dio europskog i francuskog krajolika, te stoga ima pravo na slobodu kulta, na dostojna mjesta molitve i na poštovanje. Pod uvjetom da i on sam poštuje svjetovna i republikanska pravila, da ne zahtijeva ekstrateritorijalni status, posebna prava, ukidanje bazena i tjelesnog odgoja za žene, odvojeno školovanje, najrazličitije privilegije i ustupke. Najbolje što mu možemo poželjeti, a što je u interesu svih, nije ni „fobija“, ni „filija“, nego dobronamjerna ravnodušnost na tržištu duhovnosti otvorenom svim vjerovanjima. Blaženi skeptici i nevjernici uspiju li ohladiti smrtonosnu gorljivost vjere!

Ulomak iz eseja Pascala Brucknera Tiranija kajanja: Esej o zapadnjačkom mazohizmu; Algoritam, Zagreb, 2009, str. 47-54

Prevela: Ivana Šojat-Kuči

Esej je objavljen 2006. pod originalnim naslovom La tyrannie de la pénitence: Essai sur le masochisme occidental