Jakov Sedlar, hrvatski filmski stvaralac, u svom dokumentarnom filmu (prije bih rekao propagandnom filmu) 'Hrvatska ljubavi moja' kroz pismo djevojci Željki Jurić, koja je kao djevojčica bila svjedokom stradanja u Vukovaru, iznosi svoju verziju hrvatske povijesti i njezinih glavnih protagonista i antagonista. Svojim patetičnim tonom i emocionalno obojenim glasom, gotovo na rubu plača, Sedlar pripovijeda o hrvatskim povijesnim patnjama, o željama za samostalnom Hrvatskom i zločinima nad Hrvatima, uz prikazivanje scena iz rata, srušenih kuća, prognanika, križeva na groblju itd. Nakon što je time postigao efekt sluđivanja i ražalošćivanja gledatelja, taj rasni manipulator i desničarski revizionist kreće u ofenzivu: Franju Tuđmana prikazuje kao čovjeka bez kojega ne bi bilo Hrvatske (a ustvari bi je bilo puno bolje i naprednije da njega nije bilo), Srbe kolektivno prikazuje kao najveće zločince i svakog Srba kao četnika, pa dok film prikazuje jednu srpsku staricu s kruhom, on pripovijeda o tome kako nije Hrvatska smjela izgraditi kuće koje su srušene u Oluji i nakon nje, kako je trebalo suditi svim Srbima a ne samo vojno-političkom vrhu (mislim da samo u njegovoj glavi se može provesti suđenje za nekoliko milijuna ljudi), te dalje priča o hrvatskim izrodima i bjelosvjetskim plaćenicima koji iznose tobož laži o hrvatskim zločinima u ratu, o agresiji na BiH (za to vrijeme vrte se slike Miljenka Jergovića, Vesne Pusić, Borisa Dežulovića...), da bi se ponovno vratio slikama križeva i stradanja kako bi njegova priča o hrvatskim generalima Gotovini & ostalima bila apsorbirana od uplakanog i ojađenog gledatelja kao nekakav prototip svenarodne tragedije i ugroženosti, a njezin pričalac kao vrsta najpoštenijeg domoljuba, koji izgara od ljubavi za Hrvatsku i njezin (hrvatski) narod i koji svojom “istinom“ brani Hrvatsku od Račana i ostalih koji su Haagu navodno dostavili tajne hrvatske dokumente (ako su Tuđman & comp. bili pošteni koliko on priča, što je problem da netko, na primjer Haaški sud, ima uvid u te njihove poštene planove), itd, itsl.
Miješajući istine i laži, prodavajući laž u paketu s istinom i svoje – kroz unaprijed osmišljeni uplakani glas – viđenje povijesti, taj manipulator postiže ono što mu jest prvi i stvarni cilj – progurati laž.


035a28. kolovoza slavi se dan HR Herceg-Bosna, proglašene Republikom na taj dan 1993. godine, a osnovane skoro dvije godine prije u vidu HZ HB. Kao i svake godine, i ove su godine medijski manipulatori, radio, internetski portali i novine, posebno nepodnošljivo bljutavi Večernji list, iznosili svoja viđenja o ovoj nepostojećoj tvorevini (nepostojećoj u realnom svijetu). Sve naravno ide po staroj shemi: najprije prikazivanje nekakve ugroženosti Hrvata, trajne i intenzivne, nepravdi i drugih zala učinjenih prema njima, uz nacionalno-simbolički dekor i zagrijavanje glava do točke usijanja, da bi se potom krenulo u ono što ti manipulatori od početka žele – sebe i druge koji su uništili i uništavaju hrvatski narod u BiH prikazati kao njegove zaštitnike i izbavitelje, mesijanske spasitelje od zlih ovozemaljskih sila koje su držale mač nad njegovom glavom.
Stvarajući svojom patetičnošću i emotivnošću svetu sliku o sebi, kao mučenicima na oltaru nacije, oni osvajaju srca lakovjernih i rastrojenih ljudi, pa im onda uz miješanje istine i laži mogu podvaljivati laži o nužnosti HR HB, o tome kako je ona dobra i poželjna, kako treba vjerovati njezinim protagonistima, a ne 'općenarodnim izdajnicima' koji ju ne prihvaćaju ili ju čak u svojoj 'servilnosti' proglašavaju zločinačkom, kao da ona to nije.
035bPredizborna je kampanja u Republici Hrvatskoj, HDZ bi želio nastaviti svoju diktaturu pa daje sve karte u igrualt kako bi ponovo pridobio povjerenje birača, koje je izgubljeno zbog otkrivenih, dosad neviđenih, lopovluka u hrvatskoj povijesti od strane njezinih ljudi. Jedan od aduta im je antikomunizam, pa u posljednje vrijeme intenziviraju obračun s komunističkom prošlošću (nastranu što su sami oni stvarali tu prošlost), kopaju jame i otkrivaju spomenike žrtvama. Kad ispred tih zločina uklonimo pridjevak komunistički; jer to su ustvari boljševički i staljinistički zločinci smišljeni u vrhušci jugoslavenske Partije i vezati pojam komunizma, jedne plemenite ideje, uz njih bilo bi isto kao kad bismo redukcionistički i neplastično govorili o npr. kršćanskim zločincima Francisku Pizaru ili Francisku Franku; onda je nesporna činjenica da su se ti zločini u jugoslavenskom i drugim boljševičkim sistema dogodili i u to može sumnjati samo još pojedini titoistički romantik.
Ali, kad ih HDZ-ovski prvaci iskažu na svoj patetični način i onda stave sebe kao uzore nekakve borbe za opće dobro i univerzalnu pravdu, koji su štoviše zaslužni za izbavljenje Hrvata iz komunističke “tamnice“, “pakla“ i “mraka“, onda to predstavlja najpodmukliju laž, točnije najperverzniju laž iskazanu na najpodmukliji način. Sve to po utvrđenoj shemi: miješanjem istine i laži, uz kabinetski osmišljenu emotivnost i patetiku, prodati laž pod istinu i stvoriti svetu sliku o sebi.
Nažalost je puno onih koji nasjedaju na ovakve manipulacije ljudi najgore vrste.

 


Franjo Šarčević