Autori: Robyn Creswell i Bernard Haykel

Izvor: THE NEW YORKER

Jedanaestog listopada 2014. godine, sudeći prema twitter profilima povezanima s Islamskom državom, žena pod imenom Ahlam al-Nasr udala se u vijećnici grada Raqqe u Siriji za Abu Usamu al-Ghariba, rođenog Bečanina, bliskog vodstvu pokreta. ISIL-ovi društveni mediji rijetko objavljuju bračne oglase, no al-Nasr i al-Gharib su moćni džihadski par. Al-Gharib je veteran propagande, izvorno za Al-Qaidu, a sada za ISIL. Njegova mlada književna je zvijezda u usponu, poznatija kao „Pjesnikinja Islamske države“. Njezina prva knjiga stihova „Plamen istine“, objavljena je na internetu prošloga ljeta te se brzo proširila militantnim mrežama. Pjevane recitacije njezinog rada, u acapella izvedbi, u skladu s ISIL-ovom zabranom instrumentalne muzike, lako se mogu pronaći na youtube-u. Knjiga „Plamen istine“ sastavljena je od stosedam poema na arapskom – elegije mudžahedinima, jadikovke zarobljenicima, pobjedničke ode i kratke pjesme koje su izvorno bile kratki twitovi. Gotovo sve pjesme napisane su monorimom – jedna rima za desetke stihova – te klasičnom arapskom metrikom.

ROĐENA S RJEČNIKOM U USTIMA

O Ahlam al-Nasr zna se vrlo malo, no čini se da dolazi iz Damaska te da je u ranim dvadesetim. Njezina majka, nekadašnja profesorica prava, napisala je kako je al-Nasr „rođena s rječnikom u ustima“. Poeziju je počela pisati još kao tinejdžerka, često u znak podrške Palestini. Kada su u proljeće 2011. u Siriji počeli protesti protiv vladavine predsjednika Bashar al-Assada, al-Nasr je stala na stranu demonstranata. Neke njezine pjesme daju naslutiti da je bila svjedokom pucanju režima iz prve ruke što je rezultiralo njihovim radikaliziranjem:

Njihovi metci prosuli su naše mozgove poput

zemljotresa,

i oni jakih kostiju napukli su te se slomili.

Izbušili su nam vratove i rasuli

naše udove –

bilo je k'o na času anatomije!

Prskali su ulicama dok krv je još

tekla

kao bujica kad s oblaka se

obrušava.

Al-Nasr je pobjegla u jednu od zemalja Zaljeva, ali se prošle godine u jesen vratila u Siriju, u Raqqu, koji je defacto glavni grad ISIL-a. Ubrzo postaje neka vrsta dvorske pjesnikinje, ali i službeni propagandist Islamske države. Napisala je pjesme u čast Abu Bakra al-Baghdadija, samoproglašenog kalifa ISIL-a, a u veljači piše esej od trideset stranica braneći odluku vodstva da živog spale jordanskog pilota Moaza al-Kasasbeha. Pišući o svome povratku, al-Nasr opisuje kalifat kao islamski raj, državu čiji su vladari nekorumpirani, a čiji se podanici ponašaju u skladu s religijskim normama. „U kalifatu vidjela sam žene koje nose veo, sve kako se jedni prema drugima odnose kreposno i ljude kako zatvaraju svoje radnje u vrijeme molitve“, piše ona. Pobjede pokreta u Mosulu i zapadnom Iraku bile su svježe u pamćenju militanata. Na gradskim ulicama, „djeca su se igrala s drvenim štapovima praveći se da su oružje kojim će se boriti protiv heretika i nevjernika“. Al-Nasr slavi ISIL-ove pobjede kao novu iračku zoru:

Upitaj Mosul, grad islama, o

lavovima –

borba snažna kojih je pobjedu dala.

Zemlja slave skinula je sa sebe odjeću poniženja

i poraza

a obukla se u sjaj i veličanstvo.

ISIL, Al-Qaida i drugi islamski pokreti proizvode ogromnu količinu stihova. Većina ih se nalazi kružeći na internetu, tajnim medijsko-društvenim profilima i serverima, koji se pojavljuju i nestaju zbunjujućom brzinom, zahvaljujući praćenju i nadzoru te hakiranju.

Militantske web stranice organiziraju forume na kojima se diskutira o poeziji, donose kupleti o trenutnim događajima, kao i natjecanja pjesnika, koji kao u dvoboju nastoje nadmašiti jedan drugoga u virtuoznim podvizima, sve opremljeno kritičkim aparatom. („Plamen istine“ uključuje fusnote koje objašnjavaju nezgodnu sintaksu i neobične upotrebe rime.)

SREDIŠTE DŽIHADISTIČKE KULTURE

Analitičari uglavnom zanemaruju ove napise, kao da je poezija šarolik, ali u krajnjem slučaju samo nusprodukt džihada. No, to je pogrešno. Nemoguće je razumjeti džihadizam – njegove ciljeve, privlačnost novim članovima, kao i njegovu izdržljivost – a da se ne ispita njegova kultura, koja svoj izražaj nalazi u mnogobrojnim formama, uljučujući himne i dokumentarističke video uratke. No, njezino središte je poezija. Za razliku od video snimaka obezglavljivanja i spaljivanja, koji su napravljeni prvenstveno za stranu upotrebu, poezija nam nudi pogled u pokret onako kako se on obraća samome sebi. U stihovima se nalazi najartikuliraniji izraz fantastičnog života džihada kako ga vide militanti.

„Al-shi'r diwan al-'arab“ kao svoju maksimu ima drevni izričaj: „U poeziji je memorija Arapa“ – arhiva povijesnog iskustva i pregled njihove književnosti. Autoritet stiha nema protivnika u arapskoj kulturi. Najranije pjesme sastavili su pustinjski nomadi stoljećima prije objave Kur'ana. Pjesme su pisane monorimom u šesnaestercu kako bi ih bilo lakše memorizirati. Pjesnici su bili plemenski glasnogovornici, slaveći vrijednosti svoga roda, proklinjući neprijatelje, prizivajući izgubljene ljubavi i oplakujući mrtve, osobito one koji su poginuli u borbi. Kur'an ima vrlo teške riječi za ove predislamske trubadure. „Samo oni koji su zastranili slijede pjesnike“, donosi Sura Pjesnici. „Zar ne vidiš da oni izgubljeni lutaju u svakoj dolini i govore ono što ne čine?“ No, pjesnici nisu mogli biti tako lako otpisani, a Muhamed je smatrao korisnim njihovo uključenje. Nekoliko plemenskih pjesnika obratilo se te su postali njegovim pratiteljima, slaveći ga za života i pišući elegije o njemu poslije smrti. Središte arapske kulture klasičnog perioda – ugrubo, od osmog do trinaestog stoljeća – nalazilo se na kalifatskim dvorovima Damaska, Bagdada i Kordobe. Iako tada većina pjesnika živi daleko od pašnjaka plemenskih pjesnika, te je pisani tekst zamijenio govorne kompozicije, osnovne odlike umjetnosti su nastavljene. Pjesnička metrika je u osnovi ostala nepromijenjena. Ključni žanrovi – pjesme pohvale i krivnje kao i elegije za mrtve – sačuvale su se, a novi modeli izrasli su iz starog materijala. U urbanoj atmosferi dvorova, pjesma o vinu, koja je bila beznačajan element u staroj poeziji, sada je postala punopravni žanr.

Suvremeni arapski pjesnici jednako čitaju i prevode brojne strane stihove, a za mnoge od njih slobodni stih i prozna poezija su norma. No, iako su stari modeli izgubili na snazi, još uvijek je značajan kontinuitet poetskog izričaja. Za učene govornike arapskog, relativno je lako uživati u jeziku klasičnog perioda. I najskromniji prodavač knjiga Kaira ili Damaska skladištit će izdanja srednjovjekovne poezije, a predislamske pjesme spadaju na srednjoškolsko obrazovanje.

PJESNIK MILIJUNAŠ

Nadalje, stara poezija je izuzezno živa u popularnoj sferi. Jedan od najuspješnijih televizijskih programa Bliskog istoka je „Sha'ir al-Milyoon“ („Pjesnik milijunaš“, ali isto tako i „Narodni pjesnik“), koji je oblikovan prema „Amercan Idol“. Svake sezone, amateri iz čitavog arapskog svijeta recitiraju svoje vlastite stihove pred velikom i respektabilnom publikom u Abu Dhabiju. Pobjednici natjecanja prime i do 1.3 milijuna dolara – više od Nobelove nagrade za književnost, kako promotori show-a vole istaknuti. Prošle godine program je diljem svijeta pratilo sedamdeset milijuna ljudi. Pjesme koje se izvode na „Sha'ir al-Milyoon“ formom i sadržajem visoko su konvencionalne. One evociraju ljepote voljenih i domovine, slave velikodušnost lokalnih lidera, ili lamentiraju nad društvenim bolestima. Prema pravilima natjecanja moraju biti metričke i s rimom, a komentari sudaca često pod povećalo stavljaju tehniku natjecatelja. Show je proizveo zavidan broj književnih zvijezda. Godine 2010. Saudijka Hissa Hilal postala je favorit publike nakon recitiranja pjesme kojom kritizira tvrdolinijaške saudijske klerike. Za vrijeme arapskog proljeća Egipćanin Hisham Algakh nastupio je u spinoff show-u recitirajući nekoliko pjesama dajući podršku demonstrantima na Tahriru. Postao je medijska zvijezda, a nedugo zatim njegove su pjesme recitirane na samom trgu.

Pogledi izraženi u džihadskoj poeziji, naravno, krvožedniji su od bilo čega s „Sha'ir al-Milyoon“: Šijiti, Židovi, Zapadne sile i rivalske skupine nemilosrdno su ocrnjeni te im se prijeti uništenjem. Ipak, prepoznatljivo je da je riječ o podvrsti ove popularne umjetničke vještine. Sentimentalna je – čak ponekad malo kičasta – te je i komunitaristička više nego solitarna. Video snimke džihadskih grupa kako recitiraju pjesme ili kako naizmjence prebacuju refren pjesme naprijed i nazad jednako je lako pronaći kao i snimke na kojima uništavaju neprijateljske tenkove. Poeziju se razumijeva kao društvenu umjetnost više nego kao specijaliziranu profesiju, a oni koji ju prakticiraju uživaju u pokazivanju svoga umijeća.

Možda se čini neobičnim da bi neki od najtraženijih ljudi na svijetu trebali izdvojiti vrijeme za pravljenje pjesama u klasičnoj metrici i monorimi – što je daleko lakše učiniti na arapskom nego na engleskom, ali je ipak nešto što zahtijeva umiješnost. Ovo su samo najočitiji znakovi džihadske posvećenosti formi. Pjesme obiluju aluzijama, pažljivo odabranim terminima i baroknim izrazima. Akrostih, kod kojeg prva slova svakog sljedećeg stiha tvore ime ili frazu, osobito je popularan. Jedna od al-Nasrinih pjesama, izjava o posvećenosti ISIL-u, temlji se na akronimu skupine, Daesh. („Daesh“ je općenito derogativna oznaka, a al-Nasrino prihvaćanje toga, gesta je prkosa.) Evidentno oduševljenje militanata vlastitom virtuoznošću pretvara njihove pjesme u performans. Pjesnici se autoafirmiraju pokazujući se pred nama kao pjesnici – polažući pravo na posebni autoritet koji dolazi sa statusom poezije u arapskoj kulturi. Ipak, iza šepurenja snažna su strahovanja: svi džihadisti izabrali su odvajanje od šireg društva, uključujući od vlastitih obitelji i svojih religijskih zajednica. Ovo je često težak izbor s trajnim posljedicama. Predstavljajući se pjesnicima, kulturnim čimbenicima s dubokom ukorijenjenošću u arapskoj islamskoj tradiciji, militanti pokušavaju umiriti svoje strahove od nepripadanja. Napad, u svibnju 2011, na postrojenje Abbottabad u Pakistanu, tijekom kojega je ubijen Osama bin Laden, između ostaloga je otkrio postojanje korespondencije. U pismu od 6. kolovoza 2010. bin Laden traži od glavnog poručnika da predloži nekoga za vođenje „velike operacije u Americi“. Već u sljedećoj rečenici traži: „Ako s tobom ima braće koji znaju oko poetske metrike, molim da me se informira, i ako imaš bilo kakvih knjiga o znanosti klasične prozodije, molim te, pošalji mi ih.“

PJESNIK BIN LADEN

Od svih džihadskih pjesnika bin Laden je najslavniji, a on se ponosio svojim poznavanjem umijeća. Ime njegovog prvog kampa u Afganistanu, al-Ma'sada („Lavlji brlog“) inspiriran je rečenicom Ka'b bin Malika, jednog od poganskih plemenskih pjesnika koji se obratio i postao Prorokov pratitelj. Velik dio bin Ladenove karizme činila je njegova vještina klasičnoga govorništva.

Jedna od bin Ladenovih najemblematičnijih pjesama napisana je kasnih devedestih, negdje nakon njegovog povratka u Afganistan, 1996. Riječ je o pjesmi u dva dijela, duga četrdesetčetiri reda: u prvoj polovici progovara glas njegovog sina Hamze; u drugoj polovici je očev odgovor. Brojni džihadski pjesnici koriste obrazac djeteta govornika; osigurava im figuru nevinosti i istinoljubivosti. Hamza počinje pitajući oca zašto im je život pun tegoba i zašto nikad ne ostaju na jednom mjestu. Retorika i raspoloženje uvodnog dijela posuđeni su iz predislamskog žanra „rahil“, u kojemu pjesnik oslikava težinu svoga putovanja, žaleći se na samoću i opasnosti te uspoređujući svoju sudbinu s nizom pustinjskih životinja:

Oče, putovah dugo

pustinjama i gradovima.

Dugo je trajalo putovanje, Oče,

dolinama i planinama,

Tako dugo da zaboravih svoje pleme, svoje

rođake, ljudski rod čak.

Hamza nastavlja prisjećanje na odiseju bin Ladena i njegove obitelji: na njihov progon iz Saudijske Arabije, boravak u Sudanu i protjerivanje, te, na koncu, njihov dolazak u Afganistan, „gdje ljudi hrabriji su od najhrabrijih“.Usprkos tome, čak ni ovdje, militanti ne nalaze mira, jer Amerika „šalje oluju raketa poput kiše“ (referenca na udare krstarećih raketa u operaciji Infinite Reach, 1998). Hamza zavrašava tražeći očinsku mudrost.

Bin Ladenov odgovor koristi istu metriku i rimu kao u retcima koji su pripali njegovom sinu, dajući pjesmi ne samo dašak formalnosti nego i intimnosti. Bin Laden kazuje Hamzi da ne misli kako će život biti išta lakši: „Žao mi je, moj sine, ne vidim ispred ništa doli teškog, strmog puta, / Godine migracije i putovanja.“ Napominje Hamzu da žive u svijetu gdje je patnja nevinih, osobito nevinih muslimana, zanemarena a „djecu kolju kao stoku.“ Sami muslimani, međutim, navikli su na poniženje, „narod koji je okamenio“. Najstroži retci usmjereni su prema nemoći arapskih režima. „Cionisti ubiju našu braću a Arapi održe konferenciju“, ruga se bin Laden. „Zašto ne šalju trupe da zaštite malene?“

Bin Laden prihvaća Hamiznu tužbalicu, ali također objašnjava da su tegobe i egzil nužni. Nije to samo zbog sveprisutne nepravde nego, značajnije, stoga što su nedaće znak izabranja. Središte većine džihadskih pokreta čini uvjerenje da oni čine posljednju jezgru autentičnih muslimana, prethodnicu koju se u tradiciji naziva „al-ghuraba“ – „stranci“. To je također ime ISIL-ove medijske podružnice i naziv popularne džihadske himne. Metafora svoj izvor ima u hadisu koji je posebno važan militantima: „Islam je počeo kao stranac, i vratit će se onako kako je počeo, kao stranac. Blaženi su stranci.“ Islam je počeo kao stanac u smislu da su Muhamedovi prvi sljedbenici u Meki bili progonjeni od strane gradskih nevjernika, period tegoba koji je na koncu dove do bijega u Medinu. Za džihadiste, egzil u stranu zemlju dokaz je da su oni stranci iz proroštva. Zapravo, džihadisti smatraju da su u egzilu čak i kada žive u nominalno muslimanskoj zemlji, a njihovo isključenje od strane mainstream vjernika samo potvrđuje njihov osjećaj da su u pravu.

Struktura bin Ladenove pjesme uvodi u dramu naslijeđa. Bin Laden zavješta političku dužnost i etičku dispoziciju. Prenošenje kulturalnih odredbi kroz generacije stalna je neugoda za džihadiste. Militanti su okruženi neprijateljima – Arapske države, rivalni islamisti, daleke Zapadne sile – i u stalnom su bijegu. Hamza pita: „Kamo možemo pobjeći, oče, i kada ćemo ostati na jednom mjestu?“ Sama činjenica da je toliko toga od džihadističke kulture online, radije nego utjelovljeno u materijalne stvari, dodatno otežava održavanje kontinuiteta tradicije. Posljedično, džihadisti, poput mnogih drugih raspršenih zajednica, opsjednuti su čuvanjem svojih postignuća za budućnost. Infrastruktura njihovih online arhiva – poput one Abua Muhammada al-Maqdisija „Minbar al-Tawheed wal-Jihad“, repozitorij religijskih mišljenja, manifesta i poezije – začudno je sofisticirana. Nije slučajno elegija najčešća vrsta džihadističke poezije: poeme palim ratnicima (uključujući bombaše samoubojice) ujedno je i prisjećanje značajnih događaja i davanje militantima zajedničkog kalendara. Za džihadiste, djela mučeništva građevni su blokovi zajedničke povijesti. Sam bin Laden recitirao je elegiju za devednaest otimača zrakoplova 11. rujna: „Prihvaćajući smrt, vitezovi slave nađoše spokoj./ Ščepaše tornjeve rukama bijesa rascijepivši ih poput munje.“

ODBACIVANJE NACIONALNIH DRŽAVA

U centru džihadističke političke misli nalazi se odbacivanje koncepta nacionalne države. Karta velikog dijela modernog Bliskog istoka, koju su načinili Britanija i Francuska na koncu Prvog svjetskog rata, izvor je neprestane gorčine. Jedan od ISIL-ovih najupečatljivijih snimaka pokazuje kako džihadisti uništavaju granicu između Iraka i Sirije, crtu koja je uspostavljena neslavnim Syke-Picot sporazumom iz 1916. Drugi snimci pokazuju paljenje putovnica i nacionalnih identifikacijskih dokumenata. „Sveti ratnici“ svoj dom nalaze jedino u neuspjelim državama, poput Afganistana – ili, sada, istočne Sirije – tako da džihadistička poezija promulgira novu političku geografiju. Ova geografija odbacuje granice koje su postavile strane sile te je, umjesto toga, organizirana oko mjesta gdje su se muslimani borili i patili. Poema Ahlam al-Nasre iscrtava ovu kartu tako da kombinira džihadističku politiku s vizionarskim kozmopolitizmom:

Moja domovina zemlja je istine,

sinovi islama moja su braća...

Ne volim Arape s juga

ništa više od Arapa sa sjevera.

Moja braćo u Indiji, vi ste moja braća,

kao i vi, moja braćo na Balkanu,

U Ahwazu i Aqsi,

u Arabiji i Čečeniji.

Krene li Palestina zapomagati,

ili Afganistan zazove,

Učini li se nepravda Kosovu,

ili Assamu ili Pattaniju pak,

Moje srce upinje se,

žudeći da pomogne onima u nevolji.

Razlike među njima nema,

to je nauk islama.

Gdje su mnogi jedno tijelo,

to je naše sretno vjerovanje...

Jezikom i bojom kože različiti smo,

no krvna žila nam je ista.

Ahwaz je arapsko ime za južnu provinciju u Iraku gdje su se arapski suniti dugo vremena žalili da ih se progoni. Pattani je tajlandska provincija s muslimanskom većinom koja je u pobuni još od šezdesetih godina, a u zadnje vrijeme sve više postaje islamističkom. Al-Nasrina empatija za muslimane iz dalekih mjesta centralna je odlika njezine poetike. Između desetaka elgeija iz „Plamena istine“, jedna je za istaknutog čečenskog džihadista, a druga za kuvajtskog filantropa. Ovi momenti internacionalne ekstaze zajednički su džihadskom stihu. Pjesnici ushićeno prelaze u svojoj mašti granice koje su neprohodne u stvarnosti.

ISIL-ov kalifat, još nepriznat od bilo koje druge države, svijet je fantazije s neprestano promjenjivim granicama u kojemu je sve moguće, uključujući ponovno osvajanje starih slava. U ožujki 2014. Kraljevina Bahrain izdala je dekret kojim se svim borcima u Siriji ostavlja rok od dva tjedna da se vrate kući ili će u protivnom ostati bez državljanstva. Turki al-Bin'ali, istaknuti ISIL-ov ideolog i nekadašnji podanik Bahraina, odgovorio je „Odricanjem od nacionalnosti“, kratkom pjesmom kojom se ruga rojalistima te ismijava sama ideja nacionalne države. „Recite im da smo njihovu nacionalnost stavili pod pete, baš kao i njihove kraljevske dekrete“, piše on. Za džihadiste nove granice ih zovu: „Zar stvarno mislite da bismo se vratili, kad smo ovdje u Siriji, zemlji epskih bitki i predstraži rata?“

„Predstraža“ iz al-Bin'alijevog stiha (arapski „ribat“) bili su garnizoni na granici između srednjovjekovnih Islamskih država i njihovih susjeda – katoličke Španjolske i pravoslavnog Bizanta. Ne postoji, međutim, više stvarni „ribat“. Termin je samo arhaični ukras – baš kao i monorima i klasična metrika. Džihadska kultura je postavljena na takvim anakronizmima. Propagandni video snimci pokazuju militante kako jašu konje s mačem u rucu, sa zastavom ispisanom kaligrafijom, sve modelirano prema najranijim muslimanskim osvajačima. Džihadska poezija prepušta se sličnim fantazijama. Muhammad al-Zuhayri, jordanski inženjer kojega je web pseudonim „Pjesnik Al-Quaide“, prenosi vojni ugođaj u poemi posvećenoj Abu Mus'abu al-Zarqawiju, prvom vođi al-Quaide u Iraku. Retci su upućeni neimenovanoj ženi:

Probudi nas na pjesmu mačeva,

a kad kavalkada krene reci

zbogom.

Rzanje konja ispunja pustinju,

uzdižući naše duše noseći ih

naprijed.

Viteški ponos uspaljuje se na taj zvuk,

dok poniženje preplavljuje naše neprijatelje.

ROMANTIČNI DŽIHADIZAM

Džihadska kultura je romantičarska. Obećava avanturu i uvjerava da su kodeksi srednjovjekovnog junaštva i viteštva još uvijek relevantni. Kako su se odrekli svoje nacionalnosti, militanti moraju stvoriti svoj vlastiti identitet. Predani su u uvjeravanju samih sebe da njihov identitet zapravo nije nov nego iznimno star. Džihadski vitezovi stiliziraju se kao da su jedini pravi muslimani, i, dok jurišaju na vjetrenjače, romansa izgleda funkcionira. Novi članovi ISIL-a ne zamišljaju kako idu u prašnjavo granično područje između dviju država u raspadu, nego u kalifat s milenijskom poviješću.

Svatko tko pročita mnogo džihadske poezije vrlo brzo će uvidjeti da sadržava dosta teologije. Religijska doktrina temeljno je vezivno tkivo kulture, a mnogi džihadski teolozi pišu pjesme. Baš kao što se pjesnici smatraju uskrisiteljima autentičnog pjesničkog naslijeđa, tako i teolozi vjeruju da otkrivaju i oživljavaju istinske principe svoje vjere. Kao teolozi, džihadisti su uglavnom samouki. Čitaju kanonske tekstove (koje je lako naći na internetu) te nerado prihvaćaju interpretacije kleričkog mainstreama, kojeg optužuju za skrivanje istine zbog priklonjenosti političkim despotima. Džihadisti doslovno shvaćaju tekst te obećavaju izbrisati stoljeća izučavanja, a vjernike dovesti u doticaj s autentičnim učenjima svoje religije. Mnogi elementi ovog scenarija nalikuju onome protestantske reformacije: masovno opismenjavanje, demokratizacija svećeničkog autoriteta i metodološko doslovno tumačenje. Pod ovim okolnostima, bilo tko bi mogao zakucati ove teze na vrata džamije.

Od brojnih principa koje militanti pokušavaju povratiti od klerika je i sam princip džihada. Oružana borba odavno je prihvaćena u islamskoj tradiciji, no malo kad je stavljena u samo središte muslimanskog identiteta: u dvadesetom stoljeću većina pravnika smatra ga samo reliktom. Džihadisti misle da je taj stav izdajnički te da je doveo islamski svijet do pada. Smatraju da je vođenje džihada središte muslimanskog identiteta – etička obveza i politička nužnost. Jedan od najuvjerljivijih izraza ovoga viđenja su pjesme.

PISMO ČANGRIZALU

Jedna od njih je „Pismo čangrizalu“ 'Isa Sa'd Al 'Awshana, objavljena 2004. u „Antologiji slave“, zbirci pjesama saudijskih militanata koji su pokušavali dovesti međunarodni džihad u Kraljevstvo, napadajući mjesne zapadne mete i naftna postrojenja. Režim je na kraju ugušio ove napade. (Preživjeli članovi skupine pobjegli su u Jemen, gdje su se pojavili kao Al-Qaida arapskog poluotoka.) 'Awshan, džihadistički propagator i urednik časopisa, nalazio se na listi Kraljevstva najtraženijih ljudi te je ubijen u Riyadhu.

'Awshano započinje svoju pjesmu napominjući kako su ga, nakon što je izišao na lisit najtraženijih ljudi, „neka njegova braća i prijatelji ukorili želeći mu da nije krenuo tim putom – putom džihada i borbe protiv nevjernika – budući da je prepun poteškoća“.

Ukor je još jedna figura stare poezije. U predislamskoj lirici, dok je govornik tipično predstavljen kao ljubavnik, borac, domaćin neoprezne velikodušnosti, onaj koji kori glas je zajedničkog superega, podsjećajući pjesnika na njegove plemenske dužnosti. Učenjak András Hámori piše: „Njegova je zadaća da spriječi protagonista u njegovom junačkom podvigu.“ U 'Awshanovoj pjesmi, ukoritelji su pobožni muslimani koji su uvjereni u legitimnost džihada ali su zabrinuti da militanti svoje zajednice dovode u opasnost. 'Awshan pojašnjava kako je svoje pismo napisao „da razjasni put koji je odabrao i razloge zbog kojih ga slijedi“. Pjesma koja slijedi apologija je džihada. Počinje ovako:

Dopustite da pojasnim svaku skrivenu istinu,

i uklonim nejasnoće kod onoga koji

pita.

Pustite me da kažem svijetu i onome što je

ponad njega, Poslušajte:

govorim istinu i ne zamuckujem.

Dobu podložnosti nevjerniku došao je

kraj

onome koji nam daje piti čašu gorčine.

U ovom vremenu neistinoljubivosti, da kažem:

za novcem ne žudim, niti za životom

ugode,

Nego za Božjim oproštenjem i njegovom

milošću.

Jer Boga se bojim, a ne bande

kriminalaca.

Pitate me kud idem

kud sam pošao revno

i hitro,

Pitate, zabrinuti za mene, 'Je li to

put pravednosti, cesta

dobra?

Je li to Prorokov put?'

Džihadska poezija često oslovljava čangrizavce, prigovaratelje, koji savjetuju oprez te implicitno daju svoj blagoslov statusu quo. Govore jezikom mirnih klerika i roditeljskog autoriteta. U drugoj pjesmi, mučenik se obraća svojoj majci s onu stranu smrti, govoreći joj da ne plače za njim i ne propituje njegov sud. „Svoju krv sam ostavio iza sebbe, majko“, piše, „trag koji vodi u raj“. Prigovaratelji imaju nekoliko svrha. Omogućavaju pjesniku da pokaže svoje znanje književne tradicije te da stvori željeni arhaični ugođaj. Također, funkcioniraju kao korska pozadina protiv koje pjesnik može pokazati svoje usamljeničko herojsko držanje, a propitivanjem smislenosti džihada, prigovaratelj dopušta govorniku da svoju vrlinu učini jasnom.

Javno ispovijedanje poput ovoga temeljno je za džihadsku etiku. Kada je ostatak svijeta protiv tebe, a tvoji su-vjernici su odveć plašljivi da govore istinu, izjašnjavanje za džihadista – prisežući na vjernost Emiru Al-Qaide, ili recimo, kalifu ISIL-a – test je hrabrosti. „Pismo“ prepuno je glagola otkrivanja i deklariranja. Nakon osude američke invazije Iraka 2003, 'Awshan piše:

Objavih da neću više odmora

Dok naše strijele ne pokose neprijatelja.

Uzeh svoju strojnicu

mudžahedinskom odlučnošću

i krenuh na svoj put

strastvena srca.

Želim samo jedno od dvoga:

mučeništvo,

ili oslobođenje od despotske moći.

POEZIJA KAO MANIFEST I SVJEDOČANSTVO

Poezija je za džihadiste manifest, ili svjedočanstvo. Nema hvale za suptilnost. Pjesnikova je zadaća da otvoreno i jasno stane u obranu svoje vjere protiv svih sumnjivaca, domaćih i stranih. On mora reći istinu koju njegovi starješine žele sakriti. Jedna druga pjesma iz „Antologije slave“ počinje klasičnim savjetom: „Tišina! Riječi su za heroje/ a djela su njegove riječi.“ Okružen skepticima, džihadski pjesnik vidi sebe kao viteza riječi, što će reći, mučenika u nastanku.

Nakon što je Ahlam al-Nasr stigla prošle godine u Raqqu, dobila je kao zvijezda tureneju ISIL-om. Napisala je dugački prozni tekst o onome što je vidjela, upućen njezinim „sestrama“ a proširen ISIL-ovim medijskim podružnicama. Hodajući ulicama Raqqe primjećuje tezge pune svježeg voća te da muškarci hrabre jedan drugog da slijede prorokov primjer i prestanu pušiti. Dopušteno joj je da kuha za militante, što joj pričinjava veliku radost:“Sve je moralo biti čisto i prekrasno. Stalno sam u sebi ponavljala: 'Ovu hranu će jesti mudžahedini, ove tanjure će koristiti mudžahedini!'“ Također je dovedena do trgovine oružjem, u kojoj uči kako rastaviti i sastaviti američke i ruske pištolje. „Sve se to dogodilo u Siriji, sestre moje, i pred mojim očima!“, piše ona.

Al-Nasr gleda na kalifat kao na islamsku utopiju, ne samo zato što se u njoj muslimani ponašaju onako kako bi trebali, nego i zato što je to mjesto novih početaka. Za većinu promatrača Raqqa je, pod ISIL-om, mjesto rigidnog totalitarnog društva, no za al-Nasr i druge regrute ona je granica koja se neprestano mijenja i pregovara – ne samo politička granica nego i granica vlastitih identiteta. Al-Nasrina uloga neobično je javna za jednu ženu u džihadističkom pokretu, no time ISIL šalje poruku stavljajući ženu na čelo propagandnog rata. Stvorena je i ženska policija za moral, tajanstvena skupina al-Khansa postrojbi, koja osigurava pravilnu deportaciju u gradove pod ISIL-ovom kontrolom. Iako ISIL-ovi medijski nastupi u govoru o ženama zazivaju seksualno ropstvo, činjenica je da nijedna druga islamistička grupa nije tako uspješna u privlačenju žena. U posljednjem broju „Dabiqa“ – ISIL-ovog časopisa za englesko govorno područje – novinarka ohrabruje žene da emigriraju u „zemlje Islamske države“ čak ako bi to značilo putovati bez muškog pratitelja, šokantan proboj tradicionalnog islamskog zakona. Može biti da je ovo samo cinični trik – mamac za odbjegle. No, to je u suglasju s džihadističkim napadima na roditeljski autoritet i s naglašavanjem individualnog opunomoćenja, uključujući moć žena vjernica da se odreknu svojih obitelji koje ne smatraju autentično muslimanskim.

Radikalna novost ISIL-ovog društva tvori neobičnu kontratočku samosvjesnoj arhaičnoj kulturi – opsjednutost čistoćom, sa zakopanim religijskim istinama, a i s klasičnim književnim formama. Al'Khansa je bila pjesnikinja predislamske ere koja je prešla na islam te postala Prorokova pratiteljica, a njezine elegije njezinim vezama s muškarcima kamen su temeljac žanra.

Stoga, ime sugerira da se radi o instituciji s dubokim korjenjem u prošlosti, a ipak se nikad ranije nije čula za takve brigade u povijesti islama, niti u arapskom svijetu postoji išta slično tomu. Militanti, naravno, ne vide nikakve kontradikcije. Svoj kalifat vide kao čisto uskrisivanje prošlosti. U svome dnevniku iz Raqqe, Ahlam al-Nasr opisuje ISIL-ov glavni grad kao mjesto svakodnevnih čuda, grad u kojem vjernici mogu biti nanovo rođeni u staroj, autentičnoj vjeri. „U kalifatu“, piše ona, „mnogo je toga što nismo nikada iskusili osim u našim povijesnim knjigama.“

S engleskog preveo Hrvoje Vranješ