Popperova kritika totalitarnoga mišljenja
Popper oštro zabacuje sve oblike historicizma i čvrsto drži da nema povijesnih neminovnosti niti povijesnih „zakona“, budući povijest ovisi o nama samima, pa se njezin tijek u svakome trenutku može promijeniti ljudskim odlukama
Izvor fotografije: http://ichef.bbci.co.uk/images/ic/1200x675/p01gnds6.jpg
Autor: Reinhard Neck
Karl Popper, „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“
Početkom osamdesetih godina (20. st.) američki investitor mađarskoga porijekla George Soros osnovao je svoj prvi Open Society Institute. Nakon raspada Istočnoga bloka slijedili su u devedesetim godinama daljnji Sorosovi instituti i zaklade osobito u Centralnoj i Istočnoj Europi. Ti su instituti uz pomoć odgovarajućih novčanih sredstava podupirali osnivanja sveučilišta u Budimpešti, Pragu i Varšavi. A već su se sredinom sedamdesetih godina zastupnici triju stranaka Savezne Republike Njemačke izjašnjavali za ideje otvorenoga društva kao smjernice [Leitbilder] u njihovoj politici: savezni kancelar Helmut Schmidt, vođa oporbe Helmut Kohl i zastupnik FDP [= Liberlna demokratska stranka]. A u zemljama Centralne i Istočne Europe već su u doba komunističke vladavine kolali tekstovi o otvorenom društvu u obliku 'samizdata' – dok su istodobno u službenim bibliotekama ovih zemljama takvi rukopisi čuvani pod čvrstim bravama.
Knjiga koja je imala toliki utjecaj na politiku ne samo u Europi jest „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ Karla Poppera. Prvo izdanje koje se pojavilo 1945. na engleskom jeziku pod naslovom „The Open Society and Its Enemies“ odmah je doživjelo puni uspjeh. Već je preko pedeset godina nepretrgnuto u opticaju i u međuvremenu je prevedeno na preko trideset jezika. Ipak taj uspjeh „Otvorenog društva“ nije bio od samog početka predvidiv. Prva verzija dovršena je već 1942. i do 1943. autor je poduzeo daljnje revizije. Bile su potrebne još dvije godine da bi se djelo pojavilo, jer ga brojne nakladničke kuće nisu prihvaćale zbog prevelike opširnosti.
Osim opširnosti knjige, koja se konačno pojavila u dva sveska, na nakladnike je odbojno djelovala činjenica što se autor u prvom svesku detaljno obračunava s Platonom i pri tome se u kritičkom aparatu služi bilješkama koje su prvenstveno pisane za specijaliste starogrčke filozofije. Na drugoj strani, jasan i razumljiv jezik te brizantan politički sadržaj doprinijeli su svoje što je knjiga našla i još uvijek nalazi brojne čitatelje izvan kruga profesionalnih filozofa.
Autor „Otvorenog društva“ Karl Raimund Popper rodio se u Beču 1902. kao sin jednoga laicističko-židovskoga bračnog para i odrastao u građanskim prilikama. Nakon što je prekinuo školovanje, naknadno je položio ispit zrelosti kao eksternist i studirao na bečkom sveučilištu razne predmete, da bi na koncu promovirao kod jezičnog psihologa Karla Bühlera. Uz to je izučio stolarski zanat, studirao crkvenu glazbu i bavio se raznim problemima iz različitih područja, među kojima i filozofijom. Jedno vrijeme između dvaju ratova je radio kao učitelj među teško odgojivom djecom u „crvenom Beču“ i tako stekao dohodak potreban za život, koji mu je omogućio 1930. Ženidbu s Josefinom Henniger, svojom životnom suputnicom sve do njezine smrti 1985. Iz kontakata s bečkim krugom analitičke filozofije nastalo je njegovo glavno djelo „Logik der Forschung“ [Istraživačka logika], objavljeno koncem 1934. To je klasik i možda najznačajnije djelo znanstvene teorije u 20. st. kojim je utemeljena filozofija kritičkoga racionalizma.
U „Otvorenom društvu“ Popper je obradio filozofske temelje totalitarnoga mišljenja počevši od grčkih filozofa Heraklita, Platona i Aristotela, pa preko njemačkoga idealizma do na jednoj strani rasističko-fašističkih autora poput Gobineaua, a na drugoj osobito do Marxa i njegovih pristaša.
Karl Popper se prvotno sam smatrao marksistom, a kratko vrijeme dapače i komunistom. Bio je povezan s kulturom i političkim ciljevima austrijske socijaldemokracije u Beču između dvaju svjetskih ratova. Nasilni završetak demokratsko-socijalističkoga eksperimenta „crvenoga Beča“ i uspostava „staleške države“ (nazvane i „austrofašizmom“) te uspon nacionalsocijalizma u Njemačkoj zamračili su mu budućnost. Zbog toga je 1937. prihvatio mjesto docenta za filozofiju na Canterbury University College u Christchurchu na Novom Zelandu, gdje je zajedno sa svojom suprugom ostao do 1945. U tome razdoblju Popper je pisao svoja socijalno filozofska i političko-filozofska djela. Prema jednoj njegovoj vlastitoj izjavi, 13. ožujka 1938, dakle na dan „priključenja“ [Anschluss] njegove domovine Austrije nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, donio je odluku da napiše knjigu o i protiv fašizma i sličnih političkih sustava.
Svoje djelo „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ Popper je više puta označio kao vlastiti doprinos Drugom svjetskom ratu, iako se ono pojavilo tek koncem rata. Popper je toliko prezirao vinovnike totalitarizma Hitlera i Staljina da ih u svojoj knjizi nije poimence ni spomenuo, ali je svakome čitatelju jasno da je glavna oštrica usmjerena protiv s ovima dvama imenima povezanim sustavima nacionalsocijalizma (i općenitije fašizma) i staljinizma (i općenitije totalitarnog komunizma). U „Otvorenom društvu“ Popper je obradio filozofske temelje totalitarnoga mišljenja počevši od grčkih filozofa Heraklita, Platona i Aristotela, pa preko njemačkoga idealizma do na jednoj strani rasističko-fašističkih autora poput [Josepha Arthura de] Gobineaua [1816-1882], a na drugoj osobito do Marxa i njegovih pristaša. Svoje dotično djelo je Popper smatrao i jednom vrstom samokritike, budući je, po vlastitom priznanju, nekoć i sam zastupao marksističke teze.
Već je prije „Otvorenoga društva“ Popper napisao više članaka koje je kasnije proširio i složio u knjigu „Bijeda historicizma“ [The Poverty of Historicism, 1957]. Obračun s historicizmom – naziv potječe od njega – je ishodište Popperova „Otvorenoga društva“. Pod historicizmom Popper razumijeva ideju da se povijest odvija zakonomjerno do te mjere da ju je moguće ne samo znanstveno analizirati, nego i pretkazivati kamo i kojemu „konačnom stanju“ ona vodi. Varijantama historicizma Popper smatra i religiozne predodžbe, kao na primjer predodžbu o „izabranom narodu“, zatim fašističke ideologije, posebno one povezane s rasističkom naukom, te marksističku eshatologiju koja bi imala voditi u besklasno društvo.
Popper oštro zabacuje sve oblike historicizma i čvrsto drži da nema povijesnih neminovnosti niti povijesnih „zakona“, budući povijest ovisi o nama samima, pa se njezin tijek u svakome trenutku može promijeniti ljudskim odlukama. Povijesna pretkazivanja nemaju znanstvenoga karaktera i jasno se razlikuju od znanstvenih pretkazivanja u prirodnim i socijalnim znanostima. Pri tome se Popper okreće protiv metafizike povijesti, koju susrećemo već kod grčkih filozofa, posebno kod Platona.
Na primjeru analize Platonovih spisa, kojega on smatra jednim od najgenijalnijih filozofa svih vremena, Popper suprotstavlja zatvoreno društvo otvorenome društvu. Zatvoreno društvo karakterizira naivni monizam; to društvo izjednačuje normativne zakone (kao što su pravila ponašanja te političke i socijalne institucije) s prirodnim zakonima. Nasuprot tome, značajka otvorenoga društva je kritički dualizam između činjenica i odluka. U otvorenome društvu ljudi mijenjaju norme, čime njihova vlastita odgovornost još više raste. Tu se Popper osobito suprotstavlja „naturalističkom pogrešnom zaključku“ Davida Humea [1711-1766] i drugih, prema kojima se normativni iskazi daju izvesti iz činjenica.
Civilizacijski proces od jednog zatvorenog društva do otvorenog društva karakterizira, prema Popperu, upravo zahtjev za preuzimanjem odgovornosti od svakoga pojedinoga člana društva
Filozofskoj suprotstavljenosti između zatvorenoga i otvorenoga društva korespondira sociološki, prema Popperu, na jednoj strani plemensko društvo sa svojim autoritetom činjeničnoga i tradicionalnoga, što je svojstvo zatvorenoga društva, dok u otvorenome društvu čovjek biva oslobođen od vladavine autoriteta i predrasude, jer tu postoji mogućnost razumske kritike postojećih institucija i preuzimanja odgovornosti. Veza s historicizmom sastoji se u tome što njegovi zastupnici postuliraju nepromjenljivo važenje institucionalnih i normativnih uvjeta, dok su u otvorenome društvu, prema Popperu, od značenja socijalne tehnologije, što znači da se političkim mjerama mogu mijenjati institucionalni okviri i uvoditi poboljšanja.
Civilizacijski proces od jednog zatvorenog društva do otvorenog društva karakterizira, prema Popperu, upravo zahtjev za preuzimanjem odgovornosti od svakoga pojedinoga člana društva. To na jednoj strani otvara velike šanse s obzirom na mogućnosti poboljšanja društvenih uvjeta, a na drugoj strani unosi nesigurnosti i statusnu nejasnoću među mnoge ljude pogođene tom promjenom.
U prvom svesku Popper ocrtava filozofske temelje teorije zatvorenoga društva na primjeru Platonovih djela. Za Poppera je stožerna točka Platonove filozofije Platonova nauka o idejama i njegov metodički esencijalizam. Zadatak filozofije je upoznati „istinsku narav“, „bit“ stvari. Platon zastupa stajalište da se istinska, i time ujedno prava narav ili bit političke zajednice – države – nalazi u prvobitnom obliku plemenskoga društva, pa svaka društvena promjena znači udaljavanje od toga stanja i vodi u društveni regres. Dosljedno tome Platonov je cilj „okamenjena država“, pri čemu kao moralni kriterij imaj prednost interesi države pred svim drugim mogućim interesima. U ovakvoj interpretaciji Platonova teorija se može smatrati jednom od prvih organicističkih teorija države, koje su kasnije u različitim oblicima bile zastupane u srednjem vijeku i osobito u doba romantike. Ali su se analogije između države i ljudskoga organizma na koncu konca pokazale pogrešnim.
Za Platona se pravednost ne ostvaruje ako se jednako postupa prema svim građanima države, nego, prema Popperovoj interpretaciji, Platon zastupa totalitarni pojam pravednosti,tj. da pravednost biva ostvarena kada vladalac vlada, radnik radi, a rob kuluči. Tu prevladavajuću nejednakost u plemenskom društvu Platon smatra normativnim uzorom; ne podsjeća li to na izreku „svakome njegovo“ koja je, kako je poznato, bila postavljena i na ulazu jednoga nacionalsocijalističkoga koncentracionog logora. Osim toga Popper kod Platona razotkriva ne samo klasno društvo, nego i rasističke i militarističke značajke Platonove „idealne“ države.
Prema Popperu, jedan od razloga Platonova totalitarizma leži u brkanju individualizma s egoizmom, kojemu Platon kao uzor suprotstavlja kolektivizam, i time previđa da se u stvarnosti kolektivizam i egoizam međusobno ne isključuju, nego je suprotnost egoizmu altruizam, koji u sebi sadrži individualističku komponentu. Popper misli da Platon do takvih shvaćanja dolazi jer mrzi individuum i slobodu i time se suprotstavlja idealima grčkoga zlatnog doba, koji su ujedno i ideali prosvjetiteljstva, a to su: pravednost, jednakost, ljudskost, mir i sloboda.
Izvor fotografije. www.abc.es
U svojim kasnim djelima „Država“ i „Zakoni“ Platon slijedi tu svoju nauku o totalitarnoj državi. On naime u središte svojih razmišljanja stavlja pitanje „tko treba vladati“ i na to pitanje odgovara u smislu principa o „vođi“, prema kojemu političke vođe društva trebaju biti izabrani iz klase vođa, začeti i rođeni u posebnim rodilištima [gezüchtet] i za svoju zadaću specijalno odgojeni. Dakle, vladati trebaju filozofi-kraljevi koji su, prema Platonu, eksperti za dobro i mudrost. Popper ironizira tu platonsku predodžbu naslućujući da je Platon samoga sebe smatrao jednim od potencijalnih filozofa-kraljeva i na taj način dao oduška odgovarajućim maštanjima o svemoći. Popper tome suprotstavlja stajalište (vjerojatno) povijesnoga Sokrata, koji je u filozofu gledao kritičkoga mislioca a ne eksperta koji navodno sve bolje zna, i Platonu predbacuje izdaju Sokrata. Platonovu predodžbu o društvu kojim vladaju filozofi-kraljevi Popper smatra perfekcionističkom utopijom koja počiva na krivoj teoriji o neograničenu suverenitetu. Pravo pitanje, prema Popperu, nije „tko treba vladati?“, nego „kako možemo izgraditi političke institucije da na vlast ne mognu doći loši i nesposobni vladari i nanositi ogromne štete?“.
Kao institucionalna posljedica proizlazi zahtjev za podjelom vlasti, za „cheks and balances“ kako su se razvili osobito u anglosaksonskoj tradiciji demokracije, koju Popper vidi ostvarenu već u atenskoj demokraciji. Popper citira Periklovu izjavu kako je, doduše, malo takvih koji su u stanju formulirati i ostvariti jedan politički koncept, ali su ga svi u stanju prosuđivati. U toj izjavi Popper vidi temelje demokratske države u jednom otvorenom društvu. U takvu društvu se kroz razumnu kritiku i raspravljanje otvara mogućnost javnog i općeg sudjelovanja u političkom procesu.
Demokracija ne znači da većina ima uvijek pravo, nego je za nju bitna mogućnost promjene vlade kroz izbore bez nasilja i prolijevanja krvi. Nasuprot utopijskim predodžbama Popper se zauzima za „piecemeal social enginnering“, tj. za socijalnu tehniku malih koraka. Tu se političke promjene ostvaruju na pojedinim preglednim područjima u obliku eksperimenta, pri čemu nisu isključene ni pogreške, pa se onda prihvaća ono što je uspjelo a odbacuje ono što nije uspjelo. Ta Popperova predodžba vrlo je jasno povezana s njegovom znanstvenom teorijom, u kojoj u znanstvenom procesu ključnu ulogu igra kritika i zabacivanje hipoteza koje se pokažu neispravnim [falsifizierte Hypothesen]. To se može nazvati političkom filozofijom kritičkoga racionalizma.
U drugom svesku „Otvorenoga društva“ Popper se kritički obračunava s Hegelom i Marxom. Hegelu posvećuje samo jedno poglavlje u kojemu on toga filozofa njemačkoga idealizma oštro kritizira i ruga se praznini i besmislici mnogobrojnih Hegelovih izričaja. Marxa obrađuje mnogo opširnije i prosuđuje mnogo blaže. Karlu Marxu kao jednom od osnivača sociologije Popper pripisuje veliko značenje za razumijevanje društvenih procesa. Priznaje mu da je slijedio velike humanističke ciljeve, pa se u „Otvorenom društvu“ u izvjesnim točkama priključuje Marxovoj kritici 'laisser-faire' kapitalizma 19. stoljeća. Ni historijski materijalizam Popper još ne smatra dosljednim izrazom historicizma, zbog čega stanovite Marxove izjave očito ne uzima sasvim ozbiljno. Tek kod Marxovih sljedbenika i epigona Engelsa i Lenjina Popper identificira jednu vrstu historicističkoga ekonomizma.
Ali Popper kritizira Marxovo shvaćanje države, osobito smatra utopijskom Marxovu predodžbu o besklasnom društvu. Posebno su vrijedne čitanja Popperove kritičke primjedbe o marksističkim pretkazivanjima i ekonomskim teorijama, npr. o teoriji konjunktura, o teoriji koncentracije, teoriji osiromašenja i o „zakonu“ opadanja profita, kao i o dugoročnim pretkazivanjima sloma kapitalističkoga društva i radničkoj revoluciji te „dovršenju povijesti“ u socijalističkom besklasnom društvu. Isto tako Popper kritizira i Lenjinovu teoriju imperijalizma i totalitarni razvoj Sovjetskoga Saveza te podbačaj komunističkih (i socijaldemokratskih) partija nasuprot fašizmu.
On naglašava da su pravna država i čuvanje slobodnoga tržišta pretpostavke od najvećega značenja za tržišno gospodarstvo i da je za to potrebno povjerenje koje je moguće ostvariti samo u jednom otvorenome društvu
Popperova kritika Marxa i marksizma nije u svemu nova i originalna, ali je uvijek dobro promišljena i na poseban način interesantna zbog kompaktne povezanosti s predodžbama o zatvorenom društvu i filozofskim temeljima toga društva. I tu Popper politički suprotstavlja mjree „piecemeal social engeering“-a revolucionarnim ideologijama komunizma, ističe mogućnost reforme kapitalizma stabilizacijskom i socijalnom politikom i pri tome se oslanja na socijaldemokratski revizionizam Eduarda Bernsteina [1850-1932] te keynesiansku ekonomsku teoriju.
Budući je „Otvoreno društvo“ napisano u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, u njemu je oštrica okrenuta protiv nacionalsocijalizma, pa Popper kritizira marksizam samo kao jednu od mnogih zabluda u borbi za izgradnju jednoga boljeg svijeta. Sve utopijske predodžbe koje pokušavaju ostvariti raj na zemlji, veli Popper, svršavaju paklom na zemlji. U „Otvorenom društvu“ Popper drži marksizam još jednom prihvatljivom demokratskom varijantom, pa ga se u izvjesnom smislu može smatrati socijaldemokratskim teoretičarom. Budući da se pojavila 1945, kada je antikomunizam hladnoga rata već počeo utjecati na političku diskusiju, knjiga je prihvaćena u poratno vremenu prvenstveno kao oružje protiv komunizma.
K tome se dogodilo da je Popper pod Hayekovim utjecajem, čiju je knjigu „Road to Serfdom“ [Put u ropstvo] pročitao u svibnju 1944. u rukopisnom obliku, modificirao je svoje političko stajalište u pravcu pojačanoga liberalizma a nešto kasnije pokazao i konzervativne tendencije. Tek preko [Friedricha Augusta von] Hayeka [1899-1992], prema vlastitom priznanju, Popper je uvidio da socijalizam vodi izravno u totalitarizam. Ipak treba napomenuti da Popper, usprkos prihvaćanju Hayekovih predodžbi, u „Otvorenom društvu“ nije proveo nikakve bitne modifikacije.
Razumljivo je što je Popperovo djelo zbog njegovih djelomično provokativnih teza i oštrih napada na svete stupove filozofije (Platon i Hegel) te politike (Marx) naišlo na otpore. Pitanje, da li Popperova interpretacija pogađa Platonove intencije, vjerojatno je za nefilozofe od malenog interesa. Isto je tako nedostatak sveobuhvatnog pojma totalitarizma za znanost važno pitanje, ali ne i za politiku. Ali se politički učinak spisa o otvorenom društvu jedva može precijeniti. Popper sam ne smatra da je njegovo „Otvoreno društvo“ u strogom smislu znanstveno djelo; ali je on u njemu sustavno ukazao na mogući duhovni kontinuitet korijena totalitarizma.
U predgovoru zadnjega izdanja „Otvorenoga društva“ iz 1992. koje je Popper osobno redigirao, autor svraća pozornost na najvažnije poruke svoje filozofije posebno novim demokracijama u Istočnoj Europi i Rusiji. On naglašava da su pravna država i čuvanje slobodnoga tržišta pretpostavke od najvećega značenja za tržišno gospodarstvo i da je za to potrebno povjerenje koje je moguće ostvariti samo u jednom otvorenome društvu.
Ova je poruka u godinama diktature u Centralnoj i Istočnoj Europi kao i u drugim diktatorskim sustavima mnogim ljudima otvorila političku perspektivu. I danas u doba aktualne ugroženosti demokratskoga slobodnotržišnog društva od terorizma, religioznoga fundamentalizma i totalitarnih političkih pokreta ona može bitno doprinijet razumijevanju onih snaga koje se neprijateljski odnose prema otvorenom društvu, ali i uputiti na ona politička sredstva kojima se otvoreno društvo može osigurati i dalje izgraditi.
S njemačkog preveo Srećko M. Džaja