O značenju genocida

Genocid je oblik negacije prava na život kolektiviteta. Masivno ili selektivno uništenje stanovnika jednog grada, regije ili države bilo je prisutno još u antici, srednjem vijeku i modernim vremenima. Lista mogućih istorijskih i kontroverznih genocida je velika (ovdje, primjera radi, navodimo: Opsada i osvajanje Jeruzalema kroz Prvi krstaški/križarski pohod (1099), Džingis-kan i Mongolska osvajanja (1190—1400), osvajanje Amerike od španskih konkvistadora (poslije 1492), deportacija Armenaca koje je provela Otomanska imperija (1915—1916), Zločini u NDH (1941—1945), sedam naroda Kavkaza koje je u Drugom svjetskom ratu na Sibir protjerao Staljin (1943—1944)... Prošli vijek je bio vijek utvrđenih („sudski potvrđenih“) i mogućih (bez sudskog epiloga, ali koji provejavaju kroz normativne akte države uz ostvarenje u stvarnosti) genocida. Kao primjeri država u kojima je izveden genocid u ovom vijeku mogu se uzeti Darfur (2003—2008) i Myanmar (2016—danas).

Trenutno značenje termina „genocid“ (koji je relativno nov) je prvi upotrijebio pravnik Raphael Lemkin (1900-1959), Jevrej iz Poljske. Ta, prva definicija genocida, data u njegovoj knjizi „Axis Rule in Occupied Europe“ (1944), glasi: “[…] Pod genocidom mislimo na uništenje nacije ili etničke skupine. [… ] koordinisani plan različitih akcija s ciljem uništavanja bitnih osnova života nacionalnih skupina, s ciljem uništenja samih grupa. […] Genocid je uperen protiv nacionalne skupine kao entiteta. [...] Genocid ima dvije faze: jedna, uništavanje nacionalnog obrasca potlačene skupine; drugi, nametanje nacionalnog obrasca tlačitelja“ [1]. Ovdje vidimo da se Lemkin selektivno fokusirao na planirana masovna ubistva nacionalnih i etničkih grupa. Svjesno je isključio političke grupe, budući da je znao da su u vrijeme pisanja njegovog djela deportacije cijelih zajednica bile opšti politički obrazac u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Deportacije su u tom periodu čak bile kažnjene kao zločin protiv čovječnosti. Poprilično i pod uticajem Lemkinove kampanje, 9. 12. 1948. Generalna skupština Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN) je odobrila i sugerisala za potpisivanje Konvenciju o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida [2]. Konvencija je stupila na snagu 12. 1. 1951., a u članu 2. sadrži koncept genocida:

Član 1

Ugovorne strane potvrđuju da je genocid, bilo da je počinjen u vrijeme mira ili u doba rata, zločin prema međunarodnom pravu koji se obavezuju spriječiti i kazniti.

Član 2

U ovoj Konvenciji genocid znači bilo koje od sljedećih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao npr:

(a) ubijanje članova grupe;

(b) nanošenje teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima grupe;

(c) namjerno postavljanje grupnih uslova života sračunatih da putem njih se dođe do

fizičkog uništenja grupe u cijelosti ili djelimično;

(d) izricanje mjera namijenjenih sprječavanju rađanja unutar grupe;

(e) prisilno premještanje djece iz grupe u drugu grupu.

Član 3

Sljedeća djela biće kažnjiva:

(a) genocid;

(b) urota za počinjenje genocida;

(c) izravno i javno poticanje na počinjenje genocida;

(d) pokušaj genocida;

(e) saučesništvo u genocidu.

Primjećujemo da su političke grupe isključene i iz ove, konvencijske definicije genocida, što su pojedini autori snažno kritikovali [3]. Djela protiv političkih grupa i deportacije međunarodno su krivično procesuirani kao zločini protiv čovječnosti ili, u nekim slučajevima, kao ratni zločini.

Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. 7. 1998. godine (stupio na snagu: 1. 7. 2002.) uključuje isti koncept genocida kao jedan od zločina unutar nadležnosti Suda.


Utvrđeni genocid u Bosni i Hercegovini i njegovo poricanje

„Dejtonski“ sporazum je imao dva osnovna cilja: zaustavljanje oružanih sukoba i dugoročnu stabilizaciju prilika u Bosni i Hercegovini i regiji. Da bi se ti ciljevi postigli, potpisima su morali biti legalizirani rezultati etničkog čišćenja i genocida. Međunarodni sud pravde u Haagu je 26. 2. 2007. donio presudu u postupku po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore (koje su u trenutku podnošenja tužbe bile članice SR Jugoslavije) za agresiju i genocid, kojom je proglasio krivom Srbiju, jer nije iskoristila svoj neupitni uticaj da spriječi genocid počinjen u Srebrenici i da kazni počinioce genocida (između ostalog, sarađujući sa Haškim sudom [4]). Srbija je odgovorna, po ovoj presudi, jer je prekršila privremene naloge Međunarodnog suda pravde iz aprila i septembra 1993., po kojima je bila dužna da preduzme sve mjere, u skladu sa svojim ovlaštenjima, da spriječi počinjenje genocida. Sud je ocijenio da su akti zločina počinjeni sa namjerom da se bosanski Muslimani, u cijelosti ili djelimično, unište. Znači, dokazan je fizički element genocida u BiH, ali ne i psihički – genocidna namjera (izuzev u Srebrenici). Profesor Ivo Josipović sa Pravnog fakulteta u Zagrebu je ovom prilikom ocijenio da je Sud u presudi protiv Srbije zauzeo vrlo konzervativan pristup „oslonivši se na pravnu tradiciju koja vrlo usko shvata pojam genocida, dakle, na jedan pravni okvir kojim očito nisu obuhvaćeni mnogi zločini počinjeni na prostoru Bosne i Hercegovine“. Međunarodni sud pravde je međunarodni pravosudni organ kojeg karakteriše konzervativizam i tradicionalizam. Pred ovim sudom je izuzetno teško dokazati genocid prema standardima koje je uspostavila Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je donijela OUN zbog zločina holokausta, zločina kod kojeg genocidna namjera nije bila upitna i koju je bilo lako dokazati zbog velikog broja pisanih tragova. Ipak, činjenica da je genocid dokazan samo u Srebrenici, ne znači da se nije dogodio i u ostalim dijelovima BiH, već samo da nije dokazan.

Sociološki, genocid se dogodio i na drugim područjima BiH, i on proizilazi iz samih zločinačkih akata [5]. Tipičan primjer za nepresuđeni genocid bi bila zla sudbina Srba u zločinačkoj marionetskoj tvorevini „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, te kontinuitet postupanja prema istom narodu u prvim godinama post-Jugoslovenske Hrvatske, a koji je kulminaciju dobio u „Oluji“ (sjetimo se rečenica tadašnjeg predsjednika Hrvatske sa sastanka hrvatskog vojnog i političkog vrha na Brijunima uoči vojne operacije „Oluja“ da Srbima treba „zadati takve udarce da praktično nestanu“ te da im treba „tobože jamčiti građanska prava“[6]). U svakom slučaju, masovna kršenja ljudskih prava počinjena za vrijeme oružanih sukoba u BiH, isključivo na etničkoj osnovi, su dobila kakvu-takvu pravnu sankciju [7].

Prvu presudu za genocid u Srebrenici Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) donio je 2001. u predmetu protiv Radislava Krstića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske, koji je kažnjen u drugostepenom postupku za "učestvovanje i pomaganje u genocidu", a kazna mu je smanjena sa 46 na 35 godina zatvora. Ukupno je od strane međunarodnih sudova te sudova u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj za zločine počinjene u Srebrenici osuđeno više od 50 lica i izrečeno više od 700 godina zatvora. Prema podacima Memorijalnog centra Srebrenica [8], od dvadeset presuda MKSJ-a za zločine počinjene u Srebrenici, sedam uključuje i presude za zločin genocida. Prema istom izvoru, Sud BiH donio je 25 presuda za zločine počinjene u Srebrenici, od čega je trinaest za zločin genocida. Takođe, u Republici Srbiji doneseno je pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući presude za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. Posljednju presudu za genocid u Srebrenici donio je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MMKS). Osuđen je ratni general vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, što je inače i peta doživotna kazna zatvora izrečena pred ovim međunarodnim forumom za genocid u Srebrenici. Dvije godine ranije je i politički lider Republike Srpske iz ratnog perioda osuđen za zločine u Bosni i Hercegovine, uključujući i genocid.

Čini se da su ove dvije navedene presude bile pojačale trend negiranja genocida u Srebrenicu od strane političkih elita u Republici Srpskoj, koji se, posebno od presude Mladiću manifestovao i u njegovom veličanju, između ostalog, i kroz crtanje murala u određenim jedinicama lokalne samouprave u Republici Srpskoj. Ranije se desilo da se negiranje genocida manifestovalo i kroz njegovo institucionalizovanje, kroz brojne poteze funkcionera iz Republike Srpske (ploča osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću na studentskom domu u Palama, odbijanje Narodne skupštine RS da oduzme odlikovanja ratnim zločincima…). Sve je ovo bio povod da Visoki predstavnik Valentin Inzko 23. 7. 2021., samo dva dana nakon što je tzv. Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine, koju je predvodio Izraelac Gideon Greif, objavila izvještaj u kojem se relativizuje počinjeni genocid, donese Odluku kojom se vrše izmjene i dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje negiranje genocida i drugih ratnih zločina. Isti dan je BIRN zabilježio više od 70 objava u kojima se na Twitteru negira genocid [9]. Broj se u slijedećim danima smanjivao, da bi 1. 8. iznosio samo četiri [10]. Istovremeno je smanjen i broj izjava zvaničnika kojima se negira genocid u Srebrenici. Milorad Dodik, koji je do tada od svih političara iz Republike Srpske, najviše puta negirao genocid, od trenutka stupanja na snagu izmjena i dopuna KZ BiH, to nije učinio ni jednom (posljednji put, po mojoj evidenciji, je to uradio na dan objave Inzkove odluke na web stranici OHR-a). Treba napomenuti da političke elite koje su sprovodile negacionizam nisu nikada sporile da se zločin desio, nego samo pravnu kvalifikaciju zločina.


Poricanje genocida i sloboda izražavanja

Prema mnogima, negiranje genocida je posljednja faza genocida. Prema Smithu, Markusenu i Liftonu, „poricanje doprinosi genocidu barem na dva načina. Prije svega, genocid ne prestaje s posljednjom ljudskom žrtvom: poricanje nastavlja proces ... poricanje može povećati rizik budućeg izbijanja genocidnog ubijanja”[11]. Poricanje se može izvesti na razne načine – odbijanjem istorijskih činjenica, razmatranjem stepena zločina („nije ubijeno toliko i toliko ljudi“, negiranjem namjere ili planiranja, da je to bilo u samoodbrani, radi reciprociteta, itd.) Termin „negacionizam“ je prvi skovao Henry Roussou, francuski istoričar. Prema njemu se negiranje odnosi i na poricanje i minimiranje svih genocida i democida, a ne više samo na poricanje, grubo obezvređivanje ili relativiranje holokausta. Holokaust nad Jevrejima, te genocid nad Armencima i genocid nad Bošnjacima, su najviše negirani od svih genocida, te su u evropskim državama i predmet sudskog procesuiranja.

Evropski sud za ljudska prava u svojoj sudskoj praksi je odlučivao o poricanju holokausta. Dvije su vodeće presude - Lehideux i Isorni protiv Francuske i Garaudy protiv Francuske. Posljednja važna odluka je u slučaju Pastörs protiv Njemačke (od 2019). Odredbe Okvirne odluke Vijeća Evropske unije o borbi protiv rasizma i ksenofobije, koja je stupila na snagu 6. 12. 2008. godine, omogućavaju državama članicama Evropske unije da ograniče obim nacionalnih odredbi koje kriminaliziraju negiranje genocida. Sve države članice Evropske unije su pod obavezom da kriminalizuju poricanje genocida kada je izvedeno ili na način da inicira nasilje ili mržnju, ili na način koji će vjerovatno uznemiriti javni red ili koji je prijeteći, pogrdan ili uvredljiv. Značajni dokumentu su i Smjernica EU za suzbijanje rasizma i neprijateljstva prema strancima od 2007, koja obavezuje članice EU da predvide javno toleriranje, poricanje ili masovnu trivijalizaciju zločina genocida kao krivično djelo. Članom 6 Dopunskog protokola uz konvenciju o kompjuterskom kriminalu Vijeća Evrope predviđeno je da svaka članica donosi potrebne zakonske mjere kako bi nacionalnim krivičnim zakonom inkriminisala širenje materijala putem kompjuterskih sistema kojima se osporava, grubo obezvređuje, odobrava ili opravdava genocid.

Jedinstven pristup za kriminalizovanje poricanja genocida u evropskim državama ne postoji [12]. Postoje države koje imaju dobru regulativu zabrane poricanja genocida, ali se pravdi ne privode uspješno negatori genocida [13]. Ono što jeste bitno je da zakoni budu jasni i da odgovaraju međunarodnim standardima ljudskih prava, kako bi se spriječile zloupotrebe procesuiranja. Tako se nešto desilo u Ruandi, s obzirom na njihove propise o zabrani negiranja genocida (donesene od 2003-2008) te odluke Vrhovnog suda ove države od 2012, koji je jasno naveo da je element namjere ključan da se neko proglasi krivim za krivično djelo. 16 evropskih država i Izrael imaju zakone protiv negiranja holokausta. Mnoge države imaju šire zakone koje kriminaliziju negiranje genocida. Pokušaji opravdavanja genocida su takođe kažnjivi u nekim evropskim državama. Poricanje genocida je bilo nezakonito u Španiji dok Ustavni sud ove države nije utvrdio da su riječi “poriče ili” neustavne. Kao rezultat toga, u Španiji je dozvoljeno poricati holokaust, ali je opravdavanje holokausta i drugih genocida krivično djelo kažnjivo zatvorom. Druga država u kojoj se postavilo pitanje ustavnosti kažnjavanja za negiranje genocida je Francuska, pa je ono i proglašeno neustavnim, zbog slobode mišljenja. Zabrana poricanja genocida danas postoji u posebnom franucskom zakonu.


Negacionizam kao govor mržnje u Bosni i Hercegovini

U BiH u sva četiri krivična zakona postoje krivična djela koja spadaju pod pojam govora mržnje, iako ni jedno ne nosi takav naziv. Ono što od svih krivičnih djela najviše odgovara sadržaju pojma govora mržnje je Krivično djelo „izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti“ koje sadrže državni krivični zakon, Krivični zakon FBiH i zakon Brčko distrikta, odnosno „Javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje“, koje sadrži Krivični zakon RS . Različit je pristup evropskih država regulisanju podsticanja na nasilje i mržnju. U brojnim evropskim državama nije akcenat na namjeri poticanja na mržnju. Tako npr. u Danskoj i Švedskoj je bitan objektivni (stvarni sadržaj poruke), a ne subjektivni (šta je htio) aspekt sadržaja, tj. nije bitno je li određeno lice imalo namjeru da uznemiri ljude, potiče na mržnju i nasilje, širi netrpeljivost... nego da je govor mržnje bio takav da to objektivno može proizvesti. Jedna odredba u BiH je sadržavala zabranu negacije genocida, ali nije imala primjenu u tužilačkoj i sudskoj praksi. Član 163. KZ FBiH („Izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti“ (među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji)) u stavu 5. sadrži odredbu: „Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“ Malo je vjerovatno da bi neko mogao biti osuđen za negiranje primjenom ove odredbe jer biće djela nije propisano. Za lakše procesuiranje od ove odredbe treba poseban zakon (izmjene / dopune postojećeg KZ F BiH) u kojem će se opisati biće djela, a u KZ propisati blanketne dispozicije koja će uputiti na taj zakon.

Suština dopune KZ BiH je u slijedećoj odredbi (čl. 145a, iza stavke (1)): „Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. kolovoza 1945. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a to bude usmjereno protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina". U slijedećim stavovima su propisani teži oblici. Tako, ako neko “…krivično djelo iz stava (1) do (3) ovog člana izvrši tako da javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale, kazniće se kaznom zatvora od najmanje jedne godine”. A ako neko krivično djelo iz stava (1) do (3) ovog člana počini na način kojim se može poremetiti javni red i mir ili je prijeteće, zlostavljajuće ili uvredljivo, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine. Budući da su ratni zločinci u prošlosti bivali odlikovani, te da su javnim ustanovama davana imena po njima, Visoki predstavnik je normirao u stavu 6. navedenog člana „dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što su ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin”, gdje je propisana ista kazna kao u prethodnom stavu. Nakon stupanja na snagu ovog zakona pojavile su se određene pravne dileme, koje su pokušali razjasniti određeni pravni i drugi eksperti. Na autore dobrih analiza, te ispravna pravna pitanja koja će se javiti kao epilog donošenja ovih izmjena i dopuna, mogu ukazati na one od strane kolega Zarija Seizovića [14], Lejle Gačanice [15] i Samira Forića [16].


Entitetski zakon o neprihvatanju odluke OHR-a/dopune KZ RS-a

Kao odgovor na izmjene i dopune KZ BiH, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila dva prijedloga zakona. To su: Zakon o neprimjenjivanju odluke visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka, koja se donosi na Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, te Zakon o dopuni Krivičnog zakonika RS-a. Oba zakona stupaju na snagu dan nakon dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske.

Uz stav da je Odluku o izmjeni i dopuni KZ BiH Valentin Inzko donio na osnovu ovlaštenja koja mu pripadaju, ukazujem i na odredbu člana III/3.b) Ustava BiH, koja obavezuje entitete da stave van snage sve ustavne i zakonske odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom i odlukama institucija BiH, što je potvrđeno i u jurisdikciji Ustavnog suda BiH [17]. Prema ovome je čak i odluka određenog ministarstva BiH u hijerarhiji pravnih akata u BiH iznad zakona Republike Srpske. Za diskusiju je da li je ova odredba/koliziona norma znači već sad hijerarhijsku nadređenost državnog pravnog akta/akta ili tek kad ga ustavno verificira Parlamentarna skupština BiH. Napominjem da su predmetne izmjene i dopune objavljene u Službenom glasniku BiH. Sljedeći komentar se odnosi na samo “neprimjenjivanje izmjene i dopuna KZ BiH od strane Republike Srpske”. Postavlja se pitanje koja je suština samog ovog propisa kada ionako (pravosudne i policijske) institucije RS-a ne bi ni primjenjivale KZ BiH nego je to isključiva nadležnost državnih pravosudnih institucija (Sud BiH, Tužilaštvo BiH) i SIPA-e. Treće pitanje kod “Zakona o neprimjenjivanju…” je šta tačno znači “odbijanje asistencije MUP-a RS-a”, kada se zna kako se procedura privođenja od strane SIPA-e izvodi, odnosno kako se pozivanje za davanje izjave vrši. SIPA zasigurno neće kontaktirati osumnjičenog i zamoliti ga da bude u stanu/kući radi privođenja. A ako se bude davala izjava u Tužilastvu BiH u svojstvu osumnjičenog, ta osoba zasigurno sa sobom neće voditi pripadnike MUP-a RS-a. Dodatno, svi osumnjičeni će biti u sistemu graničnih policija evropskih država, te će biti hapšeni čim pređu entitetsku granicu.

Kod Zakona o dopuni Krivičnog zakona RS je nejasno šta znači “izlaganje poruzi, preziru ili grubom omalovažavanju Republike Srpske” (što će praksa iskonstruisati), te postoji bojazan da bi se ova odredba mogla koristiti protiv političkih neistomišljenika i kritičara aktuelne vlasti. Mišljenja sam da je bilo suvišno propisivati iskaz o “Srbima kao agresorskom ili genocidnom narodu” i Republici Srpskoj kao “agresorskoj ili genocidnoj tvorevini”, kada se sve to moglo već procesuirati na osnovu odredaba koje regulišu govor mržnje, a u KZ-u su (između ostalog i Republike Srpske), ali i u drugim su propisima.

Iz ovih razloga, ova dva prijedloga zakona djeluju kao jeftini politički trik (paralela se može napraviti sa svojevremenim prijećenim referendumom o pravosudnim institucijama na nivou BiH, te stupanjem na snagu Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi RS-a početkom prošle decenije, a koje je “isposlovalo” tzv. Strukturisani dijalog o pravosuđu). Budući da će, prema najavama, biti postavljeno pitanje ustavnosti, biće zanimljivo kakav će stav zauzeti ustavno sudstvo.

Za nadati se da će političke elite u Republici Srpskoj shvatiti kako se isključiti iz svih navedenih (filozofsko) pravnih aporija. Potvrđivanjem izmjena i dopuna KZ BiH u Parlamentarnoj skupštini bi se političari iz RS-a mogli predstaviti kao moralni, te bi se izbacili argumenti onima koji odgovornost za genocid stavljaju na cijeli jedan narod, što nije i ne može biti istina. Takođe ni komentarisanje pravosnažnih sudskih presuda u kojima je utvrđen genocid, u smislu negiranja, ne može biti predmet slobode izražavanja ili stavova teorije i akademskog rada. Bilo bi daleko bolje da su drugi elementi tranzicijske pravde umanjili negiranje genocida u javnom prostoru nego što je to uradila prijetnja sankcijom.

Autor: dr. Davor Trlin

(Centar za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH i Internacionalni univerzitet Burch u Sarajevu)

Prometej.ba

[1] Raphael Lemkin, Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation, Analysis of Goverment, Proposals for Redress, Carnegie Endowment for International Peace, Washington, 1944, p. 79.

[2] UN Resolution 260 A (III).

[3] Leo Kuper, Genocide: Its Political Use in the Twentieth Century, Yale University Press, New Haven, 1981, p. 39.; Leo Kuper, The Prevention of Genocide, Yale University Press, New Haven, 1985.

[4] „Ova „osuda“, sama po sebi, iako na prvi pogled ne izgleda toliko značajna, vrlo je teška po svojoj prirodi, jer je, prvi put, presudom najviše međunarodne sudske instance, utvrđena odgovornost jedne države u vezi sa krivičnim djelom genocida.“ Zarije Seizović, „Naličje „svjetske pravde“ – presuda Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, Društvena istraživanja, Časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj 1, Zenica, 2007., str. 28.

[5] Koncentracioni logori u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini nisu ništa drugo nego metod genocida.

[6] https://www.index.hr/vijesti/clanak/tudjman-treba-... (očitanje 4. 8. 2021.) . Transkripti se mogu preslušati na slijedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=ELcS6CxzEVM (očitanje 4. 8. 2021.).

[7] Iako Srbiji nije dosuđena obaveza naknade štete žrtvama genocida u Srebrenici (moguće zbog političkih implikacija).

[8] https://www.aa.com.tr/ba/balkan/genocid-i-drugi-zlo%C4%8Dini-u-srebrenici-kroz-presude-i-sudske-postupke/2300919 (očitanje 4. 8. 2021.).

[9] https://ba.voanews.com/a/smanjeno-negiranje-genocida-u-medijima-i-na-twitteru-nakon-inzkove-odluke/5988888.html (očitanje: 4. 8. 2021.)

[10] https://ba.voanews.com/a/smanjeno-negiranje-genocida-u-medijima-i-na-twitteru-nakon-inzkove-odluke/5988888.html (očitanje 4. 8. 2021.)

[11] Roger Smith, Eric Markusen and Robert Jay Lifton, “Professional Ethics and the Denial of the Armenian Genocide”, u: Richard Hovassinian (Ed.), Remembrance and Denial: The Case of the Armenian Genocide, Wayne State University Press, Detroit, MI, 1999, p. 287 (citirao Jones, 355).

[12] Barbara Herceg Pakšić (2017.), „Tvorba novih standarda u slučajevima teških oblika govora mržnje: negiranje genocida pred Europskim sudom za ljudska prava“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 67(2), 229-253, str. 237.

[13] Michael J. Bazyler (2006.), Holocaust denial laws and other legislation criminalizing promotion of nazism. Yad Vashem International Institute for Holocaust Studies, str. 1. bilj. 9. Preuzeto s http://www.ihgjlm.com/wp-content/uploads/2016/01/... Holocaust-Denial-Laws.pdf (očitanje 4.8. 2021.).

[14] “Za kraj navešćemo samo dva hipotetička primjera primjene nametnutih zakonskih rješenja. Prvi bi bio primjer nekog skupa demobilisanih boraca koji tvrde da je njihov vojskovođa ili saborac nevin. U tom slučaju, tužilaštvo bi imalo neoborive dokaza za podizanje optužnica za najmanje 200-300 ljudi. Drugi primjer je program elektronskog medija koji, pretpostavimo, negira ratne zločine. Hoće li krivično biti gonjen odgovorni urednik medija, hoće li medij snositi odgovornost za govor mržnje. Hoće li nadležni sud osuditi te ljude a prema optužnici nadležnog tužilaštva? Ako se to zaista bude dešavalo, i sud i tužilaštvo trebaju desetine novih tužilaca i sudija jer je potencijalni optuženi svaki građanin BiH.”, na linku: https://www.6yka.com/novosti/zarije-seizovic-odluka-visokog-predstavnika-doprinos-pomirenju-ili-raspirivanju-etno-resentimenata (očitanje 4. 8. 2021.)

[15] https://www.media.ba/bs/magazin-novinarstvo/sta-zabrana-poricanja-genocida-ratnih-zlocina-i-zlocina-protiv-covjecnosti-znaci (očitanje 4. 8. 2021.)

[16] https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/pravo-u-sluzbi-politickih-konflikata-678697 (očitanje 4. 8. 2021.)

[17] Ustavni sud BiH, odluka U 14/04 od 29. 10. 2004.