Franjo Tuđman se odlikuje, uza sve ostalo, neobuzdanim ambicijama i nepredvidivim promjenama. Bio je „najmlađim generalom Jugoslavenske narodne armije“ (i to bi valjalo provjeriti, jer prema prilikama mijenja podatke i o sebi i o drugima). Veličao je riječju i djelom „Jugoslaviju koja je nastala kao rezultat vjekovnih težnji svih jugoslavenskih naroda“, isticao golemi značaj „jugoslovenskog iskustva“, uzdizao je herojstvo „oslobodilačke i revolucinarne borbe pod zastavom bratstva i jedinstva“ te, s mnogo žestine, napadao „one kojima smeta Nova Jugoslavija“, „zajednica bratskih naroda“ (sve su to navodi iz njegovih ranijih radova). Kao „utemeljitelj hrvatske državnosti“ i „otac nacije“ odbacuje svaku pomisao na suradnju među Južnim Slavenima, onemogućuje pokušaje njihova pomirenja, niječe čak i njihovo zajedničko porijeklo.

...

Kao novi predsjednik Hrvatske isticao je svoju privrženost Americi i Zapadu uopće, nudeći im odavno potrošenu ideju o „predziđu kršćanstva“. Kad su ga Zapad i Amerika počeli tretirati kao drugorazrednu parabalkansku figuru, dužnu da se povinuje onom što se od njega traži, oduševljenje mu je splasnulo. Krajem 1998. godine zaprijetio je čak snagama SFOR-a pod zapadnoevropskom i američkom upravom da će ih napasti zbog nekoliko kuća u opustjelom selu Martin Brod, ako mu ne prepuste taj dijelić Bosne koji je kanio prisvojiti. Dotad se vjerovalo da su samo Saddam Hussein ili Slobodan Milošević kadri izazivati na takav način velike sile. Razlika među njima je ipak u tome što se Tuđman više boji jačih i što ga, srećom, jači mogu lakše odvratiti od nauma: ustuknuo je čim je mali odred stranih vojnika ušao, bez otpora, u spomenuto seoce.

...

Kao državni poglavar potisnuo je i omalovažio predvodnike „hrvatskog proljeća“, koji su se prije njega zauzimali za hrvatsku samostalnost i utirali mu put. Njegova opsesija da bude prvi u svemu i da sebe prikaže začetnikom svega iskazala se u raznim prilikama: želio je, prema sloganu koji su ponavljali njegovi nekadašnji drugovi, biti „i nakon Tita Tito“, oponašajući maršalove lošije osobine na najlošiji način.

...

Kao nekadašnji ljevičar rado se poziva na najvećeg pisca hrvatske (i jugoslavenske) ljevice Miroslava Krležu. Nakon što je intervenirao kod Tita da Tuđmana puste iz zatvora i prije nego što je prekinuo sve veze s njim, Krleža je savjetovao ovom posljednjem da se okani ćorava posla i posveti „historijatu otpora koji je hrvatski narod pružio okupatoru i Paveliću“. Posve suprotno tome, izlažući program svoje stranke i nastojeći njime privući što veći dio ustaške emigracije, Franjo Tuđman je proglasio Pavelićevu endehaziju „izrazom političkih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom“. I u tome se ogleda njegova veza s hrvatskom ljevicom. On je takav.

Kao osnivač Hrvatske demokratske zajednice povjerio je članstvu da je već 1942. ili 1943. godine postao svjestan zla i zločina koje komunizam u sebi nosi. To mu nije smetalo da još gotovo četvrt stoljeća nakon te fatalne spoznaje služi komunističkom režimu, da veliča „pobjede narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom Komunističke partije“ te da, u okviru te iste jugoslavenske partije, ističe posebnu ulogu „komunista Hrvatske koji su stali odlučno na stranu progonjenih Srba i Jevreja“, osuđujući bez milosti „dezorijentirane malograđanske nacionalne elemente“ (i to su doslovni navodi iz djela budućeg predsjednika). U tom pogledu „znakovit“ je i njegov pokušaj da tragično samoubojstvo rođenog oca i ubojstvo pomajke pripiše najprije ustaškim „križarima“, a zatim svojim komunističkim drugovima. To je njemu slično.

...

Savjetnici kojima se okružuje dužni su govoriti ono što od njih očekuje – inače mijenja savjetnike. (Koliko ih je promijenio!) Osobe koje su imale priliku približiti mu se kažu da se ponekad šali. Moguće je zamisliti kakve su mu šale – smiješi se polovicom ustiju. Suvremeni svijet poistovjećuje sa svojom predodžbom o svijetu. Slobodne građane s podanicima. Sljedbenici mu nadomješćuju „podršku naroda“. Od pristalica stvara poslušnike. Nesuglasnost smatra izdajom. Neposluh pobunom.

Malo ga stranih državnika posjećuje (šalju mu uglavnom pomoćnike da ga opomenu ili natjeraju da se drži obećanja ili dogovora). Još je manje onih koji ga pozivaju. Kad su mu počeli spominjati ime na Međunarodnom sudu za ratne zločine, proglasio je suradnike te ustanove Ujedinjenih naroda „političkim diletantima“. Bivši ministar vanjskih poslova susjedne države smatra da svojim držanjem „širi oko sebe antipatiju“. Dio te antipatije prenosi se, na žalost, i na zemlju koju predstavlja. Stavlja lentu s trobojkom preko pleća i prsiju češće nego što iziskuju službeni ceremonijali. Navlači svečane uniforme na vojnim paradama. Drži patetične govore kojima plješće njegova „sljedba“. To je njemu slično.

Uvjereni ateist sve do svojih najzrelijih godina postao je, došavši na vlast, vjernikom. Vidjesmo ga (pomozimo budućem portretistu kao suvremenici i svjedoci) kako na vjerski blagdan pjeva u crkvi zajedno s pukom: mrda usnama, mrgodi čelo, mrči lice, mrvi slogove, mrsi riječi nabožne pjesme koje mu nisu dovoljno poznate – to se nije učilo ni u SKOJ-u, ni u Partiji. Vratimo se ponovo slikama koje dopunjuju pripovijest. On je takav.

...

„Beskompromisni borac“ koji se pokazao spremnim na sve vrste nagodbi, čak i s fašistima protiv kojih se borio u ratu, nad čijim se zločinima gnušao: „nakon stvaranja NDH i preuzimanja vlasti od ustaških, emigrantskih, frankovačkih, klerikalnih elemenata na čelu s ´poglavnikom` Antom Pavelićem... ustaški zlikovci započeli su od prvog dana bjesomučan progon naprednih ljudi“ (opet navodi, reći ćete – ne treba ih više). S jedne strane, pozvat će se na antifašističke tradicije i tražiti da se one unesu i u hrvatski Ustav; s druge strane će proglasiti svojim „najboljim ministrom“ čovjeka koji ne krije da je ustaša. Antifašist pod čijom se vlašću ruše i oskvrnjuju spomenici žrtvama fašizma; koji je čak dopustio da se, u samu središtu hrvatske prijestolnice, promijeni ime i Trgu žrtava fašizma; koji se ne ustručava izjaviti da je izručenje upravitelja ustaškog konc-logora u Jasenovcu, jednog od najčudovišnijih u Evropi, „nametnuto Hrvatskoj“; koji povrh svega kani pomiješati kosti fašista i antifašista koji su se protiv njih borili, onako kako je to učinio generalissimus Franco, njegov uzor. To je njemu slično.

Njegova nezajažljiva želja da bude hvaljen i slavljen, da se marno i harno gaji „kult ličnosti“ njegove, jedva da ima premca. Dva predsjednika Hrvatskoga državnog Sabora – Nedjeljko Mihanović i Vlatko Pavletić – izgovorili su ili ispisali, na tribini ili u glasilu koji izdaje predsjednikova stranka pod naslovom „Državnost“, laude kakve su se rijetko čule i vidjele nakon smrti Staljinove, Maove ili Hoxhine: on nije samo „velikan cjelokupne hrvatske povijesti“, nego je čak i „filozof povijesti“; „dominantne su mu osobine“, po njima, „pravdoljublje, slobodoljublje, istinoljublje, rodoljublje“; on je „moreplovac čiji je brod izložen naletima orkana“; misli mu krasi „punoća sadržaja često zapaljena neodoljivim domoljubnim duhom nemira“; odlikuje se „dirljivom čistom emocionalnošću i suptilnom blagošću“. Takvoj verbalnoj pomami odaju se i drugi čelnici, niži na hijerarhijskoj ljestvici. Potpredsjednik njegove stranke, zvani Šeks, spominje 1998. godine „žezlo“, koje Tuđman drži u ruci predvodeći hrvatski narod. Nedostaje mu još samo kruna. Jednima je „stvoritelj Hrvatske“, drugima „najvažnija ličnost dvadesetog stoljeća“. Uspoređuju ga s Washingtonom i Bismarckom, Cromwellom i de Gaulleom i vjerojatno drže da će mu povijest odati veće priznanje od onog koje oni uživaju. Dva svećenika – don Anto i fra Duka – vide u njemu novoga „Isusa“. Kroničar Hrvatske demokratske zajednice zaključuje da je „Tuđman najveći Hrvat svih vremena, ovozemaljski hrvatski Bog“ (dr. Nedjeljko Kujundžić).

Amen.

Postupno se otkrivaju novi podaci o njegovoj suradnji s dijelom hrvatske emigracije koja se vezala za Pavelićevu Nezavisnu Državu Hrvatsku, o podršci i pomoći koje mu je ona pružila. Te činjenice upotpunjuju lik i djelo Franje Tuđmana. Saznali smo napokon s kim je osnivao svoj pokret, tko mu je i na kakav način stvarao uvjete i utirao put: tri boravka u Kanadi krajem osamdesetih godina, za koje je, po svemu sudeći, znala jugoslavenska tajna policija (nastojala je vjerojatno kompromitirati bivšega generala i zatočenika); javna predavanja u hrvatskom „pastoralnom središtu“ franjevaca u Norvalu, kraj Toronta; dogovori u tom ogranku hercegovačke Crkve sa župnikom (Ljubom Krasićem), jednim od vođa političke emigracije, svećenikom koji se više isticao svojom mržnjom prema komunistima nego kršćanskom „ljubavlju prema bližnjem“; veza s ljudima kao što su agilni električar Ante Beljo i ugostitelj Gojko Šušak (koji se predstavljao kao „učitelj iz Ottawe“) – obojica sljedbenici ekstremne ustaške ideologije i luburićevske ideje o pomirenju fašista i partizana, radi uspješnije borbe protiv Srba; među takvim ortacima nema ni jednog intelektualca, recimo predstavnika hrvatskih demokratskih stranaka između dva rata, poput HSS-a, koje nisu kompromitirane suradnjom s ustaštvom. Sačuvane su, međutim, i ovaj put – i objavljene su – karakteristične fotografije: Franjo Tuđman u Norvalu, široki i zadovoljni osmijeh mu je na ustima, kao da oponaša američkog kandidata na predsjedničkim izborima. Jednom je htio biti nalik Titu u maršalskoj uniformi, drugi put Washingtonu u povijesnoj pozi, treći put mitu koji je stvoren po njegovu ukusu, u koji je sam povjerovao. On je takav.

Uspio je otcijepiti hrvatsku državu tek nakon što ju je miloševićevska soldateska odgurnula iz Jugoslavije. Ostavio ju je lišenu dostojanstva i poštovanja, bez onog što je imala prije njega. U prošlosti, koja joj nije bila laka, okradala su je carstva i kraljevstva, savezništva i zajedništva: nitko kao njegova stranka i vladavina. Premda mu je najuža obitelj nacionalno izmiješana, uspio je „etnički očistiti“ lijepu našu domovinu kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali: „Bjež`te psine preko Drine!“ U analima će ostati zabilježeno: prihvatio je na kraju uvjerenja posve suprotna onima koje je isticao na početku, u godinama svog uspona, opredijelio se za ono protiv čega se u većem dijelu života borio i što je na sav glas osuđivao. Porekao je svoje nazore i stavove, sebe sama. To je najgore što se može dogoditi ličnosti koja želi biti povijesnom. Opravdavanje zlodjela tuđim zlodjelima, makar i gorim i većim, povijest ne prašta i ne poštuje. U ime hrvatstva nastojao je podčiniti Hrvatsku svojoj samovolji. U tome je, unatoč svemu, tek djelomice uspio. Taj ga je neuspjeh, vjerojatno, više mučio nego išta drugo.

To je njemu slično. On je takav. Prijetvoran i patvoren, prevrtljiv, površan, preuzetan i potkupljiv, gramziv, nadmen i nametljiv, nasrtljiv, nepouzdan i neodmjeren, autoritaran, egocentričan, samouvjeren, samovoljan i sebeljubljiv, umišljen i beskrajno, beskrajno tašt – Franjo Tuđman.

Sve će to uzeti u obzir onaj tko se lati njegova portreta. Neće mu biti teško ocijeniti ono što se dogodilo nakon njegova dolaska na vlast: državu kojom bezobzirno vlada jedan čovjek i njegova stranka, lišenu demokracije i pravosuđa, laičnosti i tolerancije, politiku koja se upustila u osvajanje tuđeg teritorija, primitivni populizam i kruti centralizam, autoritarnost i autokraciju, civilizacijski nazadak i gospodarsku propast, zaduženost i besposlicu, gubitak povjerenja u zemlji i isključenje iz tokova evropske integracije, osiromašenje naroda i rasprodaju narodne imovine, bezobrazni nepotizam i besprimjerno bogaćenje, srozavanje ugleda Hrvatske čak i u očima onih koji su joj bili najbliži i prvi pritekli u pomoć.

Nezavisna Država Hrvatska, osnovana 1941. godine uz pomoć stranoga fašizma, bila je kopile. Današnja bi Hrvatska, pod njegovom vlašću, mogla ostati nedonošče. Ovi su redovi napisani sa željom da tome ne bude tako. Prijedlog da podnese ostavku, upućen već prije, podnosim ponovno.

Sama činjenica da postoji u susjednoj Srbiji vođa, političar i državnik još gori, opakiji i krivlji – kriv i pred svijetom i pred samim srpskim narodom, koji je također stradao, osramoćen zločinima što su počinjeni u njegovo ime i izopćen iz zajednice naroda – ne opravdava Franju Tuđmana ničim i ni u čemu. Danas se o hrvatskim poslima odlučuje u Hrvatskoj, o srpskim u Srbiji. Svatko odgovara za sebe i za svoje: „svoji smo na svome“.

Svaka od ovih opaski dala bi se proširiti, pojasniti, potkrijepiti. No to će biti stvar savjesti onog tko bude pravio portret u prirodnoj veličini, a ne samo nacrt za nj. Bit će to posao same povijesti.

Na „smetlištu povijesti“ naći će se mnogo više od onog što je ovom prilikom tek nagoviješteno.

P.S. Ovaj je „nacrt za portret“ napisan za života Franje Tuđmana. Danas bi se mogao nadopuniti mnogim stvarima koje donedavno nismo znali, tragičnim i komičnim.

Ulomak iz knjige Gospodari rata i mira objavljene od strane Feral Tribunea. Predrag Matvejević, Vidosav Stevanović, Zlatko Dizdarević, Gospodari rata i mira, Feral Tribune, Split, 2001, str. 64-77

Pripremio: Danijel Rajić, Prometej.ba