Pitanje bošnjačkog i bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta najčešće se problematizira u okviru discipline nacionalne historiografije te se kao takvo pokazuje vrlo širokim poljem u kojem se slijedom savremenog eklekticizma ove discipline, može primjeniti korpus različitih teorija. Današnja moderna historiografija oslobođena je pritiska porijekla te tradicionalnog komparatizma isto koliko i težnje za cjelovitim i istinonosnim prikazom „onoga što se u nekome narodu desilo od njegovog početka“ [1], kako to navodi Zdenko Lešić u pokušaju da definira historijske nauke. Današnja historiografija produkt je postmodernog raspada velikih priča ili metanarativa i saznanjem da naš pristup prošlom/historijskom vremenu uvijek jeste samo posrednovan različitim faktorima koji zamagljuju panoramski prikaz: nepouzdanim tragovima, subjektivnim iskazima, pobjedničkim pričama, vremenskim jazom koji se ne može premostiti bez nužnog gubljenja žuđene objektivnosti i autoritarnog glasa pripovjedača/historičara. Opće pomjeranje svih naučnih disciplina prema ovoj vrsti autorefleksivnosti (spoznanja o vlastitom stajalištu govora) uslov je i mogućnost njihovog recikliranja u postmodernoj sadašnjosti. Ponovo se pokazuje tačnim Gadamerova izjava koja kaže da se napredak nauke više ne mjeri u stepenu obuhvata predmeta nego u mjeri kritičnosti (spram) njegovih polazišta. Autokritičnost u bosanskohercegovačkom društvu, specifično u njegovim nacionalnim partikularitetima, predstavlja slijepu mrlju i tamnu rupu u koju upada svaki pokušaj da se problematizacija „našega“ uspostavi kao u osnovi pozitivna strategija promišljanja o vlastitim identitarnim politikama. Stoga će se ovaj tekst pokušati pozabaviti pitanjem šta to onemogućava uspostavljanje strateške autokritičnosti unutar bošnjačkog nacionalnog kolektiva i kakve su neizbježne posljedice proizvodnje jednog autističnog nacionalnog narativa.

Bošnjački nacionalni identitet, u svojoj dugovjekoj historiji pregovaranja između različitih imperijalnih, nacionalističkih, kolonijalističkih i drugih ideologija, ispostavio se kao specifičan govor granice i govor o granici, na što je više puta ukazivala Nirman Moranjak-Bamburać. Granica, kao polisemantični topos, u slučaju bošnjačkog nacionalnog identiteta (promatranog kao narativ ili priča o postanku, borbi i trajanju jedne nacije) pokazuje se kao narativ o istosti, naime, takav narativ koji slijedi i promovira esencijalistički koncept identiteta, baziran na promatranju subjekta kao zatvorene kategorije, nasuprot antiesencijalističkim konceptima koji prirodu subjekta promatraju kroz optiku tvorbenih i konstruktivističkih relacija sa sopstvom i sa svijetom. U panoramskoj perspektivi bošnjačkih i bosanskohercegovačkih historijskih narativa postoji alefovska tačka koja znači propadanje u nemogućnost da se nacionalna historija ispriča kao „ono što se zbilo od postanka jednog naroda“. Neki od ključnih imena bošnjačke historiografije, poput Muhsina Rizvića, Ivana Lovrenovića, Dubravka Lovrenovića ili Mustafe Imamovića proizvode i proizvodili su različite strategije narativizacije historije a uz ova poznata imena svakim danom pišu se novinarske, feljtonističke, esejističke književno-historijske analize iz pera bošnjačkih intelektualaca čija je primarna tendencija osnaživanje nacionalnog osjećaja u stilu romantičarskog historicizma – a nikada ili vrlo rijetko njegova kritika ili problematizacija. Iz takvog korpusa može se izdvojiti nekoliko osnovnih strategija i opštih mjesta preko kojih se ovaj diskurs uspostavlja kao dominantan model „modeliranja“ Nacije.

1. Viktimološki diskurs. Viktimizacija ili konstrukcija identiteta žrtve. „Rađanje nacije“ promatra se unutar diskursa stalne i više-manje transparentne prijetnje izvana ili iznutra koja svakoj pojedinačnoj materijalizaciji kulturnog identiteta daje značenje veće od njega samog. Može se konstatirati da je u recentnom historijskom kontekstu auto/viktimizacija najčešći oblik diskursa kojim se istovremeno radi na homogenizaciji nacije prema unutra, u smislu samoidentifikacije i zajedništva („bratstva“) i prema vani, kolektivnoj regrutaciji spram izvjesnog neprijateljskog drugoga.

2. Strategije sjećanja i zaboravljanja. U samom nestalnom temelju tvorbe individualnog identiteta stoji priča odnosno pripovijedanje kao smisaono ulančavanje iskustva koje iz haosa kontigentnosti treba uspostaviti red i sigurnost jednog zaokruženog života/značenja. U samom temelju, pak, nacionalnog identiteta stoji strategija sjećanja i zaboravljanja, odnosno umjetnost pamćenja koja se, u formi različitih kulturno-semiotičkih praksi, fokusira na bitne događaje iz prošlosti, perpetuirajući ih kao fundirajuće priče nacije. Ovaj specifičan proces Jan Assmann u Kulturnom pamćenju naziva mitomotorikom sjećanja. Primjera ovakvih fundirajućih pripovijesti u bošnjačkom nacionalnom korpusu je mnogo, spomenimo samo simbolički značaj lika i djela jednog Husein-kapetana Gradaščevića ili Povelju Kulina bana kao „rodnog lista Bosne i Hercegovine“ (kako se to uči i ponavlja u školi). Nasuprot sjećanju, međutim, stoji strategija zaboravljanja „neugodnih“ događaja iz prošlosti čije bi prisustvo poremetilo krhko biće nacije.

3. Formiranje identiteta otpora i identiteta traume. Identitet otpora, prema Manuellu Castellsu, formiraju subjekti koji se nalaze ili su se nalazili u položajima u kojima su obezvrijeđeni logikom dominacije zbog čega se ovi subjekti grupiraju u neku vrstu emigranata unutar vlastite društvene formacije. Identitet otpora u čvrstoj je vezi sa identitetom traume koja, kao „nemogućnost govorenja“ i prethodnica autoviktimizacije stalno proizvodi nove i nove nadomjestke za nekadašnje iskustvo izgona, obeščašćenja, izdaje. Kako zaključuje Vedad Spahić u svojoj novoj knjizi Književnost i identitet „period življenja u jugoslovenskoj zajednici, predstavljao je u pogledu finaliziranja procesa nacionalizacije vrijeme odgađanja... tj. zakopavanja etno-nacionalnih i kulturalnih pripovijesti u titoističke hermetički zatvorene jame historije“ [2] zbog koje medikalizirajuće strategije pojedine nacije u ovom sastavu nisu uspijevale u legitimnom okviru reflektirati vlastiti identitet da bi u jednom zakonomjernom procesu isti nadišle u konceptu „boljeg života za sve“ ili Castellsovog „projektnog identiteta“.

Projektni, ili kako bismo ga politički definisali, građanski identitet i koncept inkluzivnog društva zasnovanog na istovrsnosti interesa za boljim životom, i danas ostaje kao ideja i želja pojedinaca, ali i kao realni i jedini mogući cilj u perspektivi evropske budućnosti države Bosne i Hercegovine. Zdravo društvo, da se poslužimo ovim higijenskim terminom, neće se temeljiti na viktimološkim i nacionalističkim mitomotorikama nego će, kad već mora, stvarati sasvim drugačije pripovijesti o sebi, takve koje se će se zasnivati na etici sopstva koja svoje bitisanje ne vidi drugačije nego kao etičko posvjedočenje drugosti. I takve koje će prošlost gledati s puno manje patetike a puno više ironije.

Autorica: Erna Murić


[1] Zdenko Lešić, Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.

[2] Vedad Spahić, Književnost i identitet, Bosanska riječ, Tuzla, 2016., str.44

.