Prije alarma u samu zoru probudile su je ptičurine koje su kreštale kao u sezoni parenja. Pogledala je kroz prozor, nebo je bilo drečavo plavo bez ijednog oblačka. Još jedan vreli dan, namrštila se. Živjeli su bukvalni pakao i u medijima su talas vrućine s pravom zvali Lucifer. Kafa je imala bljutav okus pa ju je nabrzinu isula u sebe, a onda odgegala da opere zube. Kosa joj se sva bila pretvorila u repove i nije pomagalo ništa što bi stavila na nju na ovoj vrućini, dok su joj se ispod očiju nalazili crni kolutovi. Zgrabila je prvu haljinu iz ormara ni ne pogledavši je jer bi se ionako zalijepilo na njoj šta god bi obukla i nije bilo te količine dezodoransa koji bi je sačuvao. Dobro jutro, rekla joj je komšinica s prvog sprata kojoj ništa nije moglo promaći šta se dešavalo u zgradi. Kako joj se da ustajati ovako rano kad ne mora, pomislila je, i nevoljko joj odgovorila. Auto je već bio vreo, a neki kreten je parkirao tako blizu nje da je jedva ušla unutra. U pekari nije bilo kroasana pa je morala da uzme štrudlu s makom. Dok je žvakala štrudlu, štrudla je žvakala nju i malo poslije, kada je ulazila na posao, opsovala je svoj život jer nije mogla ni zamisliti kakva je još sranja čekaju tamo.


Negativna pristranost i pozitivno-negativna asimetrija

Vjerujem da je mnogima zazvučalo blisko nešto iz ove crtice. Ovih je dana naprosto nemoguće zamisliti jedan dan da nam ne zasmeta vrućina ili se neko na nju ne požali. Uživo, ili na nekoj mreži. Kako da se ne žalimo kada je ovoliko vruće, zvuči logično. Pa upravo zato. Ljeto je i vruće je, kao što ljeti i bude, i čemu onda stalno ponavljati očito?

Zato što se radi o nečemu što našem mozgu ide veoma lako i zove se negativna pristranost. Navikli smo da puno lakše primjećujemo i upečatljivije primamo događaje iz okoline. Stvar je evolucijske prirode i nastala je zato što su naši preci stalno morali biti na oprezu ne bi li ih zaskočio neki predator ili napao neko iz susjednog plemena, pa su stalno bili u sistemu prijetnje. Iako danas uglavnom nismo u stalnoj životnoj opasnosti, te nisu tolike šanse da nas vrućina ubije, ma šta mediji o tome govorili, naše tijelo i um se ponašaju kao da nam je vrućina najveći neprijatelj. Iako se kontekst života promijenio te već hiljadama godina živimo u civilizaciji, a odnedavno i s tehnologijom, radi se o periodu koji je veoma kratak za homo sapiensa pa mozak još nije načinio evolucijski skok zahvaljujući kojem bi povjerovao da je zaštićen.

Istraživanja pokazuju da su, kada su ljudima pokazivane slike s pozitivnim, negativnim i neutralnim prizorima, najjaču električnu aktivnost u korteksu proizvodile upravo one negativne. Naše misli, ponašanja i iskustva su najviše modelirana negativnim događajima i najduže se zadržavamo na njima. Kada razmišljamo o životu i djetinjstvu, više se sjećamo trauma, nezgoda, poraza, poniženja i neprijatnih iskustava nego pohvala i uspjeha. Uvreda jednostavno ostaje puno duže u pamćenju nego kompliment, a ako dobijemo i pohvalu i kritiku, više ćemo se usmjeriti na kritiku. Ako nam dan i protječe dobro, ili neutralno, a onda se desi nešto negativno, npr. neko se ubaci autom ispred nas ili nestane karata za koncert na koji smo planirali ići, to onda ima moć da preuzme cijeli tok događaja i da se u nastavku samo time bavimo, a sve ostalo zanemarimo.

Ovo je poznato kao pozitivno-negativna asimetrija, u korist negativnog.

O drugim ljudima također više mislimo negativno nego pozitivno. Ako neku osobu npr. percipiramo i negativno i pozitivno, negativni epiteti će uvijek odnijeti prevagu u konačnom opisu osobe.


Od najgorih uvreda do najljepših komplimenata

Ovo je postalo očitije otkako postoji Internet jer na njemu ljudi pokazuju veću slobodu u izražavanju i pod manjim su utjecajem socijalnih sprega. Nerijetko otvoreno pokazuju negativnost i netrpeljivost, često i govor mržnje, pa se u komentarima redovno mogu čitati uvrede na račun svih postojećih kategorija ljudi i svih zamislivih ljudskih postupaka. U zadnje vrijeme se čini popularno hejtati i meteorologe i “centre moći” za koje se vjeruje da upravljaju klimom.

Nimalo me ovo ne čudi, niti ima ikakvu moć da me više šokira, ali me zato u pravom smislu fascinira suprotno od ovoga. Onda kada ljudi jedni drugima na socijalnim mrežama izražavaju ljubav, poštovanje i divljenje. Jer ima i toga, iako rjeđe, često na stranicama posvećenima liku i djelu neke slavne mrtve osobe, ili onim posvećenim nekom hobiju. Postoje desetine hiljada ljudi koji strastveno prate objave grupe art deco, skupljaju poštanske markice koje datiraju između dvaju svjetskih ratova, bave se tehnikom veza koja se zove križići ili izrađuju minijaturni origami. Komplimenti koji jedni drugima upućuju su nerijetko barokni, prepuni ukrasnih pridjeva i raskošnih buketa emotikona.

Ovo mi je utoliko divnije jer pokazuje ne samo da se ne mora podleći negativnosti nego se može učiniti potpuno suprotno. Taj čin je često sadržan u svjesnoj odluci. Najbolja serija o procesu tugovanja i depresivnom (negativnom) mišljenju koju sam gledala je After life (2019) Rickyja Gervaisa. Govori o čovjeku koji pati zbog smrti supruge i sve oko sebe, ljude, događaje, ostale aspekte života, doživljava ekstremno negativno. Odluči da se ubije i da u međuvremenu živi potpuno oslobođen svih društvenih obzira, te daje oduška svim mogućim negativnim mislima i komentarima. Pri tome se čini da ga događaji i osobe iz okoline samo podupiru u negativnosti, tj. na neki način je opravdaju. Kao što se nama ovih dana čini sasvim logično da kukamo jer je tako pakleno vruće i stalno nas iz medija straše Luciferima, Kerberima i po život opasnim temperaturama, na taj način podupirući i opravdavajući takvo naše ponašanje. Nije tajna zašto su mediji takvi jer su internetski algoritmi davno shvatili kako radi naš um i da nas više privlače negativni sadržaji pa nam ih uglavnom i nude. Međutim, naš lik, suprotno svim očekivanjima, odluči da ”zaokrene” i svjesno se potrudi da oko sebe vidi i pozitivne stvari, i ne hvata se više na udicu samo negativnog.


Svjesna odluka

Birajmo i pozitivno! Ne zato što negdje piše da je tako bolje, i da trebamo biti ”pozitivni”, nego naprosto zato što time sami sebi uljepšavamo život. Oko nas uvijek ima i pozitivnih i negativnih događaja i držanje pažnje na negativnim i nije baš nešto originalno, osim što je puno lakše. Ovo ne znači da trebamo biti pozitivni na silu, nego da u našu stvarnost trebamo propuštati i druge boje i trenirati um da se ne fokusira samo na negativnom. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Kao što bi i ženi s početka teksta dan bio ljepši da je odlučila da ga npr. započne ovako:

Predivan cvrkut ptica, kao da je bila na selu ili planini, probudio ju je još prije alarma. Taman će joj ostati više vremena za kafu. Protegnula se i pogledala kroz prozor. Sunce je već sijalo obećavajući još jedan vrući ljetni dan. Nije pratila vremensku prognozu otkako su svako malo počeli upozoravati različitim meteoalarmima i katastrofičnim naslovima, baš kao da će ih vrućina sve pobiti. Dok je lagano uživala u kafi, isplanirala je današnje aktivnosti, a onda otišla u kupatilo da se spremi. Nasmiješila se samoj sebi u ogledalu i poželjela si dobro jutro. Dobra stvar ljeti bila je da se nije puno šminkala i samo bi stavila kremu za sunčanje i maskaru. To je ostavljalo koži prostora da diše. Odlučila se za haljinu u kojoj joj je bilo makar udobno jer bi joj u svemu ionako bilo vruće. Pri silasku je s osmijehom uzvratila pozdrav komšinici s prvog sprata. Dobro je bilo što su je imali i bila im je kao neka čuvarica zgrade i odmah bi znala ako bi se nekome nešto desilo. Žega još nije bila ugrijala auto pa je mogla odmah krenuti. U pekari nije bilo kroasana pa je odlučila da proba kolač s makom. Bio je sočan i ukusan i odlučila je da što češće daje priliku novim stvarima. Kao i sitnicama koje bi mogla drugačije i bolje uraditi na poslu tog dana.

Emina Žuna, Prometej.ba