„Depresija je kada tri mjeseca čekaš da ti petnaest minuta bude bolje. To nije tuga zbog nesretne ljubavi, ni loše raspoloženje zbog neke gluposti. Depresija je potreba da izađeš iz svoje kože. Teški nemir. Nervoza i umor. Želja da pobjegneš, da te nema...”

Ovim riječima započinje Aleksandar Stanković svoju ispovijest o depresiji u knjizi koja je prije nekoliko mjeseci objavljenja u izdanju Telegrama u Hrvatskoj, a potom i u Srbiji. Kako se i pretpostavljalo, izazvala je veliki interes publike kako zbog medijske kampanje koja ju je pratila tako i zbog autora koji je pritom i poznati TV novinar. Ne viđa se svaki dan da ljudi kod nas javno govore o psihičkim poteškoćama s kojima se bore, naročito ako su slavne ličnosti i to im može naštetiti ugledu – izuzetak predstavlja Edo Majka koji je o borbi s depresijom progovorio još 2018. Međutim, pored hvalospjeva objavljivanje knjige su pratili i kritički tekstovi koji su najviše propitivali Stankovićevo pravo da se bavi ovom temom budući da kao poznata ličnost piše iz privilegovane pozicije i šalje pogrešnu poruku, ili su pak zaključili, da parafraziram, kako Stanković nema pojma šta je depresija jer da ima, vjerovatno ne bi imao volje da napiše knjigu. Upravo su me ove kritike natjerala da pročitam knjigu. Kao psihoterapeutkinja često radim s ljudima koji imaju depresiju i pročitala sam dosta štiva o njoj, sama sam imala iskustvo blaže depresije i iskreno mi se sada nije čitala ”još jedna” knjiga o depresiji, naročito kada imam listu čitanja s kojom kasnim od ljeta. Ali nakon što sam pročitala zamjerke, odlučila sam da vidim o čemu se radi i sretna sam što sam to uradila!

Stanković je zaista napisao jednu odličnu knjigu o depresiji koju ću od sada preporučivati svojim klijentima. Jer i pored toga što sam kao stručnjakinja već dosta toga znala o depresiji i često se, kao što rekoh, s njom susrećem, zahvaljujući Stankovićevu uvidu neke stvari su mi postale još jasnije. Ne zato što mi je otkrio nešto što nisam znala, nego zbog načina na koji je to uradio. Stručnim tekstovima manjka opisa i metafore koji pojam čine življim i jasnijim i rijetko do prave i dubinske spoznaje možemo doći iz naučnih tekstova i dijagnostičkih priručnika.


Šta je depresija i kako o njoj pisati?

Oni nam npr. kažu da je depresija psihički poremećaj koji ima emocionalnu, kognitivnu i ponašajnu komponentu. Dijagnosticira se standardiziranim testovima koji mjere u kojem stepenu su prisutni sljedeći simptomi: osjećaj tuge/utučenosti, gubitak interesa za ljude i aktivnosti koje nas inače privlače, osjećaj umora ili psihomotorni nemir, problemi s koncentracijom i donošenjem odluka, obeshrabrenost u vezi s budućnosti, osjećaj krivnje, razočaranost sobom, često plakanje ili nemogućnost plakanja, razdražljivost, ideja da smo kažnjeni, poremećaji spavanja (nesanica najčešće/pretjerano spavanje), gubitak/dobitak tjelesne težine, psihosomatske tegobe, smanjen libido, suicidalne ideje… Najmanje pet ovih simptoma mora biti prisutno najmanje dvije sedmice da bi govorili o depresivnoj epizodi, a po stepenu prisutnosti simptoma govorimo o lakoj, srednjoj i teškoj/kliničkoj depresiji. Trajanje depresivne epizode je individualno, međutim, njena rekurentnost je prije pravilo nego izuzetak i ljudi uglavnom dožive nekoliko depresivnih epizoda. Terapija se radi antidepresivima i psihoterapijom i sama psihoterapija je učinkovitija od antidepresiva, iako se u najtežim slučajevima preporučuje njihova kombinacija.

Može biti situaciona, nastaje nakon nekog životnog poraza ili gubitka i potpuno je logična. Tokom pandemije mnogi ljudi su po prvi put doživjeli neki oblik depresije, što je sasvim normalna reakciju na prisilnu izolaciju i neizvjesnost u kojoj smo živjeli. Biološka/genetska depresija nastaje zbog disbalansa neurotransmitera i hormona i može se također javiti nakon određene situacije. Neki autori izdvajaju još psihološku i egzistencijalnu depresiju, pri čemu prva nastaje iz disbalansa ego ideala i naše ličnosti, dok egzistencijalna nastaje nakon uviđanja besmisla života. Međutim, uglavnom se radi o međudjelovanje više uzroka i faktora.

I šta nam tačno ovi podaci govore? Ko god ima iskustvo rada s klijentima zna da ove kategorije i opisi nemaju veliki značaj za tretiranje depresije jer depresija je veoma individualna stvar. Nema puno smisla praviti ni razlike između lake i teške, tzv. funkcionalne i nefunkcionalne, jer postoji ogroman broj slučajeva u kojima su ljudi uobičajeno funkcionisali i kod kojih ni najbliži ljudi nisu uspijevali ništa primijetiti, da bi potom izvršili samoubistvo, kao i onih kojima je ustajanje iz kreveta predstavljalo podvig ravan penjanju na Kilimandžaro i koji su se potom oporavili kao da ništa nije bilo. Svaki čovjek s depresijom je zaseban svijet i bol koju osjeća je uporediva samo s boli koju je prije osjećao i koja postoji u njegovom iskustvu. Depresija je čudovište s onoliko lica koliko ima ljudi koji se bore s njom.

U tom smislu je Stankovićeva knjiga veoma vrijedan doprinos na našem jeziku. On je depresiji ponudio lično lice, boju, oblik i formu zahvaljujući dugogodišnjem poznanstvu i patnji koju mu je uzrokovala i još uzrokuje. Nema tu nikakvog drugog motiva, ma šta zlobnici rekli – Stanković čak predviđa kako će ga ”na kraju optužiti da iskorištava bolest kako bi se zaradila neka sitna para i prodala neka sitna pamet/uz produkciju i želju za uvažavanjem/kao zalog za neko buduće pisanje”, osim iskrene želje da registruje svoje iskustvo. To čini kombinacijom poetskih i proznih zapisa o određenom događaju u kojem je depresija pokazala neko svoje lice i uspijeva da nam približi kako se osjećao, onoliko koliko je to jezikom moguće. Sam čin pisanja je pri tome autoru vjerovatno imao i psihoterapijski učinak, jer se pisanje često koristi kao jedna od terapijskih metoda. Nimalo ne sumnjam da će pomoći ljudima koji boluju od depresije i da će prepoznati svoje iskustvo u njegovom i osjetiti da nisu sami. Nekima je već i pomogao, o čemu piše u knjizi. Jedina zamjerka koju bih mogla uputiti Stankoviću, ali ne kao čitateljica, nego psihoterapeutkinja, jeste odsustvo psihoterapijskog liječenja. Naime, Stanković se liječi samo farmakoterapijom i tvrdi da nema dovoljno discipline za psihoterapiju iako vjeruje da bi mu pomogla. Voljela bih da sam mogla pročitati nešto i o tom iskustvu i načinu na koji mu je pomoglo. Ali i bez toga, opet kažem, ovakvo pisanje itekako ima smisla, tj. jedino ima smisla, pogotovo kada uzmemo u obzir kako se u zadnje vrijeme piše o psihičkim poteškoćama.

Naime, otkako je mentalno zdravlje postalo ”popularno” i o njemu se stalno piše u medijima, riječi ”depresija” i ”anksioznost” su postale kao nekakve poštapalice. Svi za njih znaju i svi ih ponavljaju, ali imam utisak da tu dolazi do nečega što bih nazvala ”pražnjenje od značenja” ili ”cementiranje određenog koncepta” koje u znatnoj mjeri dovode do osiromašenja pojma. I depresija i anksioznost su veoma složena stanja koja se ne mogu svesti na listu simptoma iz dijagnostičkih priručnika niti se mogu obuhvatiti sa nekoliko jednostavnih opisa i definicija. Paradoksalno, čini mi se da što god više o njima pišemo i ”osvještavamo ih”, toliko ih shvatamo na jednostavniji način zbog portalskih uproštavanja. Nije dovoljno pročitati nekoliko tekstova o depresiji ili imati tetku koja boluje od depresije da bismo se proglasili stručnjacima iz te oblasti. Pravo znanje ipak zahtijeva puno više i vremena i truda te je, kao u ovom slučaju, često krvavo ”stečeno”.

Emina Žuna, Prometej.ba