Puno je ispisano i rečeno o pucnjavi u školi u Beogradu i o dječaku koji ju je počinio. Izrečen je ogroman broj mišljenja o njegovoj ličnosti, motivima, životu, roditeljima i budućnosti. Dosta se pisalo i o žrtvama, djeci čiji se mladi život zauvijek ugasio. O tome neću pisati jer nemam ništa za reći što već nije izrečeno ili zapisano. Pisat ću o onomu o čemu se malo ili nimalo pisalo: o djeci svjedocima i djeci fanovima. Pri tome se ništa od toga neće specijalno odnositi na konkretan beogradski slučaj, iako je on povod, nego može važiti za svaki takav sličan slučaj.


Djeca svjedoci

Jasno je da ovakvi događaji najrazornije posljedice imaju po žrtve i njihove porodice, ali se ne bi se smjela zanemariti ni ona djeca koja su preživjela. Ona koja su bila u školi i čula pucnjeve, ali su bila na sigurnoj udaljenosti ili imala sreću da pobjegnu ili se sakriju pa im se na kraju nije desilo ništa. Barem nije na površini. Na početku su novinari željni senzacija i od njih uzimali izjave, hvalili im nagon za preživljavanje i ispitivali u koliko su tačno bliskom odnosu bili sa ubicom ili nekom od žrtava. Onda su završili, iako je priča za većinu djece tada, tj. sada tek počela. Mislim naravno na unutrašnju borbu koja je uslijedila.

Zašto me zanimaju takva djeca? Vjerovatno zato što sam i sama bila takvo dijete i družila se uglavnom sa takvom djecom. Onom koja su imala sreću da prežive rat i kojima se nije ništa desilo. Barem nije na površini. Samo su stalno slušala i gledala o ranjavanjima, ubistvima, strijeljanjima, masovnim zločinima i silovanjima. Samo su svjedočila ranjenim ili mrtvim ljudima na ulici, nesretnoj djeci koje je zakačio geler ili snajper. Svima nam je bila zajednička tuga zbog toga što se to desilo nekome drugom i intenzivan i realan strah da se to sasvim lako može desiti i nama. Rat se može gledati kao niz takvih događaja i oni čak ne moraju biti toliko intenzivni, dovoljno da ih je bilo puno. Svako od nas ima „svoje“, i za mene se izdvajaju onaj kada sam trčala u podrum i bila nedopustivo spora iako je iznad mene kružio avion koji je bombardovao grad; potom onaj kada smo se krili u improviziranom podrumu kojeg je granata mogla srušiti kao kulu od karata, slušali zvuk ispaljivanja, a onda prestajali disati dok ne pukne; te onaj kada smo u stražnjem dijelu kamiona planinskim putem bježali iz grada, a čiko koji je vozio pogledao unutra, gdje su bili samo žene i djeca, i priprijetio: „Ovdje su sad blizu četnici, da se ni muha nije čula”.

To su sve bili momenti intenzivnog straha koji vas preplavi, zaguši i parališe i tokom kojeg se osjećate potpuno bespomoćno, prepušteni na milost i nemilost sili kojoj ne možete ništa. Bijeg je uzaludan, a borba nemoguća. I to vas zauvijek promijeni, kao i način na koji ste gledali svijet. Slijedi proces oporavka i ponovnog vraćanja povjerenja u svijet, naravno ako u tome uspijemo.

Upravo ovako su se mogla osjećati djeca svjedoci u beogradskoj, kao i svim drugim školama u kojima se desila pucnjava. U filmu The Fallout (2021) scenaristice i redateljice Megan Park pratimo djevojčicu koju glumi Jenna Ortega (popularna kao Wednesday) dok pokušava da povrati život nakon ubistava u školi. Nju i drugaricu pucnjava zatiče u školskom WC-u, gdje se prestravljene skrivaju u kabini i čekaju da svaki tren uđe ubica i njih upuca. Sve se odigrava veoma brzo i policija stiže i ubija dječaka ubicu, ali dovoljno je tih nekoliko minuta da se njima, i ostaloj djeci svjedocima, život nepovratno promijeni. Zadivio me način na koji redateljka predstavlja psihološke promjene zbog traume koja ih je zadesila, iako se njima prividno nije ništa desilo, niti su izgubile nikog bliskog te kako se to manifestira u njihovom ponašanju. Tada je nestalo sve ono što su vjerovale o svijetu u kojem su živjele i postalo je jasno da više nikada neće biti tinejdžerke kakve su bile do tada. Na početku se boje da opet idu u školu, ne izlaze čak ni iz kuće i sobe. Dotadašnje aktivnosti im gube smisao i povlače se u sebe. Sanjaju noćne more i bude se okupane znojem. Muči ih i survival guilt i pitanje zašto su one preživjele, a drugi nisu. Udaljavaju se od drugih ljudi koji ih ne razumiju i među koje spadaju svi oni koji nisu doživjeli isto što i one, uključujući i roditelje. Zbog zajedničkog iskustva, koje postaje bitnije od svih razlika, djevojčice postaju najbolje prijateljice, iako do tada nisu imale ništa zajedničkog: jedna je bila na margini, dok je druga bila popularna influenserica.

Mislim da bi djeci svjedocima svih školskih pucnjava i drugih sličnih traumatskih događaja, kao i njihovim roditeljima, puno koristilo da pogledaju ovaj film. Film priča jezikom koji im je blizak i s kojim se mogu identificirati, a autorica nam pokazuje i kako se s ovim izboriti, osvijestiti emocije, prihvatiti ih te krenuti dalje sa životom koji ima smisla.


Djeca fanovi

Osim ove djece postoje i djeca koja nisu svjedočila zločinu, nisu bila u blizini škole, ali su postala opsjednuta likom malog ubice. Postoji mnogo dječijih profila na TikToku koji ga idealiziraju i smatraju herojem, a mnoge djevojčice mu izjavljuju ljubav. Jedni pravdaju njegov čin raznim tobožnjim razlozima iz njegovog života, dok drugi hvale sam čin nasilja i žele biti kao on, prijeteći/najavljujući da će i sami uraditi nešto slično.

Iako me ovo uspjelo zgroziti, nije me uspjelo i iznenaditi. Naime, već odranije je poznata pojava obožavanja serijskih ubica. Pišu se knjige s najmanjim pojedinostima iz njihovih biografija, o njima se snimaju filmovi, a kuće im se turistički obilaze kao i one slavnih umjetnika i naučnika. U zatvorima serijske ubice dobijaju masu fanovskih pisama, a često se desi da se na kraju i vjenčaju s nekim od njih. Jedan od najpoznatijih skorih slučajeva o kojem su mediji izvještavali bilo je vjenčanje 80-godišnjeg Charlesa Mansona i 26-godišnje obožavateljke.

Svojevremeno sam se bavila istraživanjem fenomena obožavanja slavnih ličnosti u jednoj svojoj kratkoj priči prigodno nazvanoj Pismo obožavateljice gdje sam u fusnoti navela pronađene informacije. Kada se radi o romantičnoj opsjednutosti kriminalcem ili serijskim ubicom, onda govorimo o hibristofiliji ili ”Bonnie Clyde” sindromu. Generalno, za žene koje privlače serijske ubice ili silovatelji može se reći da su nesigurne, nesposobne da imaju normalnu vezu i da ih privlače karizmatični alfa mužjaci. Mi ostali smo gonjeni tzv. morbidnom radoznalošću i željom da proniknemo u um ubice. Pored ovoga, evolutivni psiholozi kažu da su ljudi privučeni opasnim situacijama i ljudima i da se njima automatski pridaje veća pažnja zbog želje da se zaštitimo. Drugim riječima, proučavamo likove serijskih ubica, gledamo filmove i serije o njima da bismo proučili njihovo ponašanje i bili u stanju da ih prepoznamo u našim životima i da se na vrijeme zaštitimo od njih.

Ono što je u ovom slučaju još simptomatičnije jeste da su fanovi u najvećem broju slučajeva djeca i tinejdžeri koji su ranjiva kategorija naprosto zato što još nisu formirane ličnosti i još se ”traže”. Utoliko je nekako ”logičnije i prirodnije” da će biti privučeni i u ovom slučaju, ma koliko nas to na prvu užasavalo. Ogroman broj djece svakodnevno pati; djeca su nezadovoljna porodicom, školom i okolinom i pri tome nemaju još nikakvu ideju o tome ko su i kamo žele ići. U tom kontekstu se ovaj događaj u njihovim glavama može učiniti kao raskid sa svim tim što ih muči.

Djetinjstvo nije lagan period, ma šta se nama činilo iz naše odrasle pozicije. Djeci je teško, mnoga pate i zbog neizvjesnosti svijeta u kojem živimo, svako od njih u svakom trenutku može postati žrtva ili svjedok. Kao što smo nekada bili i mi.

Emina Žuna, Prometej.ba