Oni koje u životu još nije stigla, a što ne znači da neće i da ne može stići, stara židovska kletva: dabogda im'o, pa nem'o, jedna od najgorih kletvi koje postoje, taj će teško moći razumjeti situaciju na ovoj fotografiji koju mi je nedavno ovim računalnim ratilom poslao naš vrli Božo Mišura, iz Ripaca. Reče mi da je navedenu fotografiju dobio ovih dana od akademskoga slikara, prof. Josipa Biffela, koji je tu fotografiju snimio točno prije 45 godina, dakle 1968. godine, i to ruskim fotoaparatom LAIKA. Onima koje radi nezaborava uvijek treba podsjećati potrebno je reći da je Josip Biffel slikao oltarnu fresku u crkvi u Šćitu, u vrijeme kada je ramski gvardijan bio fra Eduard Žilić. Bilo je to u vrijeme završetka procesa iseljavanja Ramljaka zbog gradnje jezerske brane i u vrijeme početka punjenja ramskoga bazena vodom u svrhu stvaranja Ramskoga jezera čija će se voda koristiti za proizvodnju električne energije.


Naime, prema Božinom pričanju, naš vrli ramski slikar Biffel je u pauzama slikanja znao veoma često prošetati od samostana do Radiljevca ili Rašća da se odmori i popuši svoju obveznu 'lulu duvana'. Jednom zgodom, tako, zatekao je i ovu, na spomenutoj fotografiji prikazanu scenu i tom prigodom „uslikao“ uistinu - za Ramu i Ramljake - 'povijesnu fotografiju'. Promatrajući je u cjelini, kao i pojedinačne detalje na njoj, može se zajedno s drugim znalcima ovakvih fotografskih remek-djela sa sigurnošću kazati da je to ne samo izvrsna umjetnička fotografija, nego i veoma vrijedan dokument jednoga vremena i veoma vrijedan dokument stanja duha jednoga naroda u tom vremenu.


Međutim, onima koji su se nalazili barem jednom u takvoj situaciji, nije teško razumjeti ovu čeljad i njihove zebnje, strahove i iščekivanja. No, pođimo redom:


Na slici vidimo članove ramskih obitelji dvojice mojih dragih i vrlih prijatelja: Mate Faletara, zvanog Bajro, i Stanka Faletara Anđukića, s kojima sam se uvijek rado viđao i eglen činio. Mnogi od vas koji ne poznajete onovremene prilike, upitat ćete svakako, a što se to tako ružno u to vrijeme samo njima dvojici dogodilo pa su morali s cijelim obiteljima i s najosnovnijim kućnim potrepštinama izići na livadu, pod vedro nebo? Zar se nisu već prije početka 'vraćanja' vode rijeke Rame uz njezino korito natrag, 'podigli' u okolne planine, ako su imali svoja imanja, a imali su ih, koliko znam, u Ljubuši, ili odselili negdje u ravnu Slavoniju ili u neko mjesto u Bosni. U Hercegovinu iz Rame u to vrijeme, a ni ranije, nitko nije selio. U Ramu se, jer je u njoj bila ziratna (plodna) zemlja, iz Hercegovine samo doseljavalo.


Rijetki su bili u Rami koji nisu (po)vjerovali da će voda krenuti rijekom Ramom uzbrdo i da će, kao i ostali, morati napustiti svoje kuće. Čini se da su Mato i Stanko željeli biti posljednji koji će napustiti sjedilačko obitavalište. A oni su sa svojim obiteljima stanovali u proslapskome zaseoku Faletari, s lijeve strane rijeke Rame, nizvodno od Karača, Đođa, također na lijevoj, te Kalesića (Bošnjaka), Markešića, Sliška, Abaza, Selaka, Mujkića i Osmića, na desnoj strani rijeke Rame. Nasuprot Faletarima, na drugoj strani rijeke, bili su kuća i mlini Franje Sliške. U tome selu jedno vrijeme stanovao sam kod pok. Ivice Faletara i njegove žene Kate i od njih išao u Osnovnu školu u Šćitu. Bilo mi je s njima uistinu lijepo. Pokoj im duši! Oni su na vrijeme iselili i novo mjesto stanovanja našli u Banušićima, odmah iznad Rašća.


Također, mnogi Matini i Stankovi komšije, prijatelji, rodbina, već su se u to doba bili razišli diljem Hrvatske – od Zagreba, Sesveta, Sv. Ivana Zeline, Sv. Ivana Žabno, Rovišća i Predavca kraj Bjelovara, preko Popovače, Požege i požeške 'zlatne doline' do Vođinaca, Vukovara i Iloka – i započeli novi život. Mato i Stanko ostali su čekati …


Kad su vidjeli da je vrag odnio šalu, morali su na brzinu sve spakirati. Zahvaljujući nesebičnoj susretljivosti i spretnosti rada s konjima, po njih je - da ih konačno iseli - došao svojim konjskim kolima, stari i dobri Ivo Sabljo, zvani Garić. Sve ono što su u kućama imali, Mato i Stanko stavljali su na kola. Srećom bio je ljetni vakat, pa se moglo i pod vedrim nebom. Jer, drugoga prihvatilišta nije bilo.


Vidimo što su imali: stolove i stoliće, klupice i klupe, kante za vodu, sićeve, posteljinu i prisvlak (sve u svežnjima), zatim stalaže, sanduke s kućnim, misnim i ukopnim ruhom, nešto rezane građe. I zanimljivo – nitko od njih na slici ne plače, ne jauče, ne proklinje. Reklo bi se: sve se odvija bez žurbe, polako, kao u nekoj pravoj seoskoj idili; kao kad se kuća kreči prije negoli će svatovi doći po mladu, pa se stvari iznesu vani. I kako gore spomenuh, tu na fotografiji je i nezaobilazni ramski fratar. Mislim da je riječ o onodobnom ramskom vikaru. On priča s jednim muškim čeljadetom. I tada kao i uvijek, bosanski ramski fratar razgovara, uvjerava, počesto i podosta mudruje. Ali, uglavnom, tu je, s narodom je, svejedno u koje i kakvo vrijeme! Fratar je neizostavni i sastavni dio ramskoga narodnog ambijenta i memorije.


Na slici se, međutim, ne vide ni Mato ni Stanko. Sigurno su negdje sjeli u hlad, zamotali škiju i čokaljčićima nazdravljaju svojoj sudbini.


Za one koji ne znaju daljnju sudbinu ovih obitelji, potrebno je reći da su njima ramski fratri ustupili prostorije staroga samostana, odnosno 'Stare kapele', kako ju se uobičajeno nazivalo, da se u nju usele. I tu, u kapeli, ostali su jako dugo. Sve dok nisu izgradili kuće na Radiljevcu. A u Staroj kapeli, u kojoj je sada Ramski muzej, odmah nakon II. svjetskoga rata bile su se smjestili partizanske vlasti. Tu je bila Stanica milicije. I bili su dugo vremena, do sredine 1950-ih godina. Treba reći da smo mi osnovoškolci, u to vrijeme, imali u Kapeli vjeronauk: jedan od predavača bio nam je i već spomenuti fra Eduard Žilić.


Pretpostavljam da će se zainteresirani prepoznati na ovoj fotografiji. Koliko mogu odrediti u gornjem lijevom uglu je ramski vikar. S njim je, kako rekoh, netko od muške čeljadi. Tko - ne znam. Potom se vidi - okrenuta leđima - djevojka u šarenome rupcu, zatim Matina žena, dobro nam znana Zanićka koja u krilu drži sina Vladu. Naslonjena na sanduk je Zanićkina Ane, moja školska kolegica; pored nje, u sredini je Stankov sin Ante ili Luka Bajrin, a pored njega naniže je Stankova kćer Danica, udana u Rumboke za Antu Pivića. Desno u sredini je Stankova žena sa sinom Ilijom. Iza kola (otraga) je, čini se, Stankova najmlađa kćer Ruža, udana za Juru Jozića. Ova momčina što krasi cijelu sliku je, čini mi se, Toma Šekeljin. Vidi se da je bio krenuo u Njemačku, ima sat na lijevoj ruci i pokazuje da ga svatko vidi. Ne treba zaboraviti ni cuku koji je, čini se, ogladnio i polagano se vuče okolo ne bi li štogod nanjušio i pojeo.


Dobri moji, ovo je jedna lijepa, šaljiva priča. Nju s veseljem svi čitamo i u sebi zamišljamo - kad je to tako lijepo, zašto i mi nismo tu. Bilo bi dobro da se jave oni koji se prepoznaju na fotografiji, odnosno da oni koji poznaju vrijeme i tko bi sve tada mogao biti, da ih navedu.


UntitledUntitled


Ali, može li se na ovu sliku gledati malo drukčijim očima?


Svakako! Ovu sliku može se gledati i na drukčiji način. Volio bih stoga da ovaj tekst koji dalje slijedi ne bude razlog da se netko - ne daj, Bože – zbog njega naljuti na mene. Riječ je o mojoj analizi stanja duha ramskoga čeljadeta prije pedeset godina, a što se može iščitati gledajući ovu fotografiju. Nažalost, mi, s malo požutjelim rodnim listom, možemo samo konstatirati da se u tom pogledu u ovo pola stoljeća i više stanje duha i pameti u Rami uopće nije promijenilo. Postalo je čak i gore! U tome 'nenarodnome' vremenu bilo je, ako ništa drugo, barem malo ljudske solidarnosti; željelo se pomoći, izići drugome ususret (pa kad se plati i vrati). Danas, međutim, rijetki su oni koji žele i hoće pomoći. Naravno, rijetki su i oni koji se hoće zahvaliti, a još rjeđi oni koji to hoće učiniti na vrijeme. Čini se da se sustav vrijednosti potpuno promijenio.


Zašto sve ovo pričam?


Evo, zašto! Ovi dragi i dobri, čestiti i radišni ljudi, Mato i Stanko, mislili su da su jači od onodobnoga državnog sustava. Možda su se nadali da će sustav, videći njihovu ljubav prema rodnome kraju, prestati s punjenjem jezera? U svakome slučaju - prevarili su se. I, u takvoj situaciji štogod da im se dogodilo, da su se, ne daj, Bože, svi potopili, sustav ne bi bio kriv. Sustav je i njima kao i ostalima za imovinu koju im je voda potapala isplatio koliko je mislio da treba. Dakle, sigurno ne onoliko koliko je ta imovina vrijedila. Ali, prema pričanju mnogih, sve je svima bilo (is)plaćeno.


Stoga, mora se reći da su Mato i Stanko zapravo bili ili naivni ili pak onako, kako mi to svi znamo biti, pomalo ramski tvrdoglavi. Nisu vjerovali da i oni kao i svi drugi moraju napustiti vlastitu kuću i (i)seliti se. Istina, tim činom su pokazivali da nisu željeli ići izvan Rame, ali se u konačnici pokazalo da su s obiteljima dospjeli pod vedro nebo - pa, što Bog dadne. Ufajući se da će netko ipak i pripomoći.


Gledajući ovu fotografiju zasigurno se može reći da nije bilo nikakve iznenadne, niti pak strašne prirodne katastrofe nakon koje bi ovakvi prizori bili sasvim 'normalni' i realni. Ovdje vidimo jednu ramsku ležernost, onako: sve-mi-je-svejedno što će biti. Nek' se drugi pobrine za mene i moju obitelj. I pobrinuli su se. Došao je Garić sa svojim konjima i kolima da ih, onako ispred nadolazeće vode, iseli na padine Radiljevca. Stoga Ivu mnogi znaju po dobroti i nesebičnosti, ali i po britkome jeziku kojim se obraćao konjima. Iselio je svojom zapregom mnoge, gotovo pa sve Ramljake. Uvijek je pušio škiju. Nikada mu usne nisu bile bez cigare.


I da ne bude zabune: gornja fotografija pokazuje svu ramsku nonšalantnost, ne bih rekao nebrigu, nego svu ramsku prepuštenost sudbini, pa čak kad je u pitanju i vlastita obitelj, a o široj društvenoj zajednici da i ne govorim. Dobri i dragi ljudi, Mato i Stanko, svojim su ponašanjem posvjedočili da takvim stavom prema životu mogu poslužiti kao paradigma za one prave ramske 'muževe', one naše 'ljude' koji su mislili da će nadmudriti vlast. Jer, ako su mogli nadmudriti šumara, mislili su da mogu i 'Investiciju'. Ovo jest fotografija koja pokazuje nevolju, ali ta nevolja nije izazvana ni prirodnom ni ljudskom rukom, nego isključivom nonšalantnošću, da ne kažem nebrigom dvojice 'pravih' Ramljaka. Da su ovako razmišljali ostali ramski 'potopljenici', ne bi bilo dosta ni sve bosanske fratarske stare kapele da ih se u njih humanitarno smjesti i obradi.


Ramski poučak


Gledajući sve ovo, ne čudi stoga što su i četnici tako lako, i to u samo dva dana, pobili toliko ljudi. Ramljaci su četnike, kao Mato i Stanko vodu, čekali kod kuće. Kao - neće oni nama ništa. A kad su došli, već je bilo kasno.


Moglo bi se reći: i u slučaju 'dočeka' četnika kao i u slučaju 'dočeka' vode, ali i u slučajevima 'dočeka' nove vlasti 1990.-ih godina, Ramljaci su se uvijek odnosili bezbrižno. Ufali su se da će njihove probleme umjesto njih riješiti netko drugi. A tako je i danas. U Gornjoj Rami stoga nemate matičnog ureda, policijske postaje, pošte, opremljenije ambulante, dobre trgovine, redovite gradske linije .... Sve to jest slika ramske tvrdoglavosti, slika ramske prepuštenosti sudbini ili Božjoj volji, ali ne da bi se koristeći se njome nešto više (u)radilo i steklo, nego da bi se - ne htijući ništa poduzimati - prepustili onoj isprobanoj - koga je Bog dao, dao mu je i nafaku!


Na fotografiji se prepoznaje usidreni očijukajući ramski duh. On zapravo izbija iz svake njezine pore. I kako rekoh: prisutan je u Rami i dan-danas. Moglo bi se reći: duh fatalizma kruži Ramom. Jer nema se želje za promjenom stanja, ostaje se i dalje u čekanju da će netko drugi doći i iz samilosti, kao i u ovome slučaju, riješiti njihov, odnosno naš problem.


Međutim, ono glavno se dogodilo. Rakija je ispečena.


Živjeli!


| Ivan Markešić

Prometej.ba, 22.11.2012. |