Regina Ammicht Quinn: Religija, ženska tijela i pitanje pobačaja
Ukoliko želimo izbjeći pobačaje, nema smisla paradirati s plakatima koji omalovažavaju „loše“ žene. Moramo izgraditi svoje društvo i na kraju globalno društvo koje je adekvatno za potrebe koje često previđamo zato jer klima moraliziranja ne ostavlja prostor za prepoznavanje potreba
Izvor fotografije: vidjeti [1]
Regina Ammicht-Quinn je voditeljica Instituta za etiku u znanostima Sveučilišta u Tübingenu te bivša ministrica za integracije pokrajine Baden-Wüttenberg. Autorica je nekoliko knjiga, od kojih se izdvajaju: Guter Sex: Moral, Moderne und die katholische Kirche (2013.); Körper – Religion – Sexualität: Theologische Reflexionen zur Ethik der Geschlechter (2004.). Objavljujemo njezino predavanje koje je u siječnju 2015. održala na Filozofskom fakultetu u Rijeci, u sklopu tribina Religija i javnost. Tekst će biti objavljen (uz razgovore Ivana Šarčevića, Predraga Lucića, Drage Bojića, Viktora Ivančića, Terese Forcades, itd.) u knjizi koju uređuju Zoran Grozdanov i Nebojša Zelić, Vjera u dijalog: razgovor religijskog i sekularnog, u izdanju udruge CeKaDe i Ex librisa iz Rijeke
Govorit ću o nezgodnoj temi. Već je dovoljno nezgodno govoriti o ženskim tijelima. Međutim, pobačaj je najkontroverznija tema, i to ne samo kada se zdravstveni, politički, društveni ili tržišni stavovi sukobljuju s kršćanskim vjerovanjem, već i unutar samih kršćanskih zajednica. Danas ću ponuditi etički pristup koji želi izbjeći zamku uobičajenih diskursa «za život (pro life)» nasuprot «za izbor (pro choice)». No, započet ću s religijom i pozicijama koje je religija pripisala ženskim tijelima.
Eva – Marija i malo Adama
Izvorno, ovo je slika u boji iz misala, molitvene knjige, koja datira iz kasnoga 15. stoljeća. [1] Ona pokazuje dvije žene u središnjoj ulozi koje stoje svaka na jednoj strani drveta. Vrlo su slične i jedna zrcali drugu. Lica su im gotovo ista; mogle bi biti sestre, mogle bi biti i ista žena. Međutim, istovremeno, postoji velika razlika: jedna žena je odjevena, a druga je gola. S jedne strane, velika količina kose zakriva tijelo od ušiju do pozadine koljena, dok golo tijelo, središte ove osobe, dospijeva u središte naše pozornosti. S druge strane, preobilje kose prekriva čitavo tijelo. Kruna i aureola koja se širi do ušiju zaokružuju glavu te žene; ovdje, kao središte naše pozornosti i kao središte te osobe, pojavljuje se glava s krunom.
To je, naravno, Marija koja stoji na desnoj strani drveta, «desnoj» u smislu «moralno i teološki ispravnoga». Svetu hostiju koju je uzela sa svoje strane drveta dijeli onima čije je spasenje očito i blisko. A na lijevoj strani je Eva, lijevoj u latinskome smislu riječi sinister, na pogrešnoj strani drveta, na strani zla. Ona dijeli jabuke koje uzima iz usta zmije. Na nevidljivi način, na njenoj strani slike, napisano je prokletstvo, istom snagom kojom je spasenje ispisano na čitavoj drugoj strani. Adam opušteno leži u sredini, dok stablo (i zmija) u isto vrijeme sakrivaju njegov penis, iz kojega drvo i raste. Čini se kao da se zmija, drvo spoznaje i penis prožimaju.
Za promatrače koji su upoznati s poviješću kršćanskoga nauka i pobožnosti, prekrivena Marija, slobodna od istočnoga grijeha, slobodna od požude, neokaljana svojim rodnim manama, nositeljica je apsolutne, vječne i rastjelovljene čistoće. Gola Eva, žena na pogrešnoj strani, nije povezana s budućnošću, ljepotom ili majčinstvom već sa seksualnošću ili, točnije, sa seksom i grijehom: «Ti si vrata đavla,» piše Tertulijan početkom trećega stoljeća: «Ti si ona koja raspećaćuje to (zabranjeno) stablo: ti si prva izdajica božanskoga zakona; ti si ta koja je uvjerila onoga kojega đavao nije bio dovoljno hrabar napasti. Ti si tako olako uništila Božju sliku, muškarca. Zbog tvoje izdaje – tj. smrti – Sin Božji je morao umrijeti.» [2]
Sve to odjekuje iz ove slike. No, Eva je prekrasna žena; na taj način ovo tumačenje, na određenoj razini, proturječi estetskom dojmu slike – možemo samo zamisliti dojam koji je izvršila na one muškarce kojima je bila dostupna ova knjiga za molitvu.
Ova slika opisuje požudu; a također opisuje i disciplinu požude. Erotska požuda i čežnja za spasenjem isprepliću se i tvore poseban i moćan obrazac. Grijeh, spasenje, spoznaja i prokletstvo pregovaraju preko ženskih tijela i složenih rodnih uloga.
No, za razliku od Tertulijana, ova slika ne opisuje jednostavni dualistični svijet u kojemu su žene na jednoj, a muškarci na drugoj strani. Dualizam slike nije rodni dualizam, već moralistički dualizam, a taj moral je nametnut rodnim pitanjima. Svijet je podijeljen na dobar i na loš dio; žene aktivno oblikuju oba dijela, a moralni dualizam nagoni žene da odaberu strane. Međutim, monopol na tumačenje, moć definiranja koja je strana «dobra», a koja je «zla» počiva iznad glava, na vrhu stabla, a njezina konotacija je muška. Adam leži na tlu: bolji dijelovi njegova tijela, njegova glava i gornji dio tijela, iako su u potpunosti funkcionalni, koliko to mogu biti, smješteni su na «dobroj» strani, a njegovi manji dijelovi tijela, koliko god bili funkcionalni, nalaze se na «zloj» strani.
Vizualna i estetska poveznica između roda, orođenih tijela, seksa i morala predstavljaju simbolični obrazac, moralni raspored koji određuje sadržaje roda i morala. Na ovoj slici, ženska tijela su mjesta na kojima se pregovaraju važna pitanja – Što je spasenje? Tko će biti izbavljen?
Marija je ona koja donosi spasenje, a ne grijeh
U pučkoj pobožnosti, ona je «Božja majka, kći i zaručnica» (Laurencije von Schueffis, 17. stoljeće) te utjelovljuje tri moguće faze života žene, tri funkcije koje su definirane i u odnosu su prema muškarcu. Tu ne postoji žena za sebe i po sebi.
Katolička pobožnost Marije je na začudan način proturječna. I dok je štovanje Marije produbljivano i dogmatski učvršćivano tijekom stoljeća, sve do uloge Marije kao «suotkupiteljice», one koja sudjeluje u našemu spasenju, slika Boga je postajala sve više i više muškom; i dok je Marija kao djevičanska majka u estetskom i duhovnom smislu uzdignuta, «stvarne» žene bivaju isključene iz preuzimanja uloge vjerskoga autoriteta. Stoga i nastaje dvostruki ideal ženstvenosti: ideal djevičanske majke Marije, kraljice, ženskoga mjesta bijega i (duhovne) bliskosti – i ideal svete poslušne i neosobne sluškinje Marije. Prvi ideal je onkraj čak i imaginativnog dosega «normalnih» žena. No, i drugi ideal je izvan dosega jer «normalne žene» nikada ne mogu postići zahtijevani stupanj nijekanja samih sebe. No, trebale bi tome težiti. Kolektivne slike Eve i Marije u katoličkoj povijesti dovode do situacije u kojoj žene, odrasle u toj tradiciji, imaju isto tajno ime: Eva-Marija, što je oznaka napuknute konstrukcije bivanja ženom, u kojoj je žena koja donosi spasenje nedohvatljiv ideal, a stvarnost «normalne» žene vrlo je udaljena od onog izbavljujućeg.
No, naravno, danas je sve drugačije. Na javome području, Eva nije jedina žena koja se prikazuje golom. Također, oni koji primaju darove gologa ženskoga tijela ne plaše se da će otići izravno u pakao. Međutim, zahtijev za čistoćom i dan danas oblikuje ženska tijela. On može biti sekulariziran kada se, na regresivan način, čistoća premiješta s genitalne na oralnu čistoću; tada se ne radi o neokaljanoj duši već o neokaljanom i prečesto vrlo mršavom tijelu; a žena koja ima manje mesa još je više (zavodnički) čista. No, čitavo područje seksualnosti i seksualne čistoće još je i danas snažno osporavano, posebno u religijskom kontekstu.
Kršćanstvo, seksualnost i neke posljedice
Mladi ljudi – a ovdje govorim o Njemačkoj – ne zanimaju se pretjerano za kršćansko, napose katoličko učenje o seksualnosti. Ili, bolje rečeno, uopće se ne zanimaju. Ono im se čini strano, gotovo vanzemaljsko.
Dobro je ne odbaciti tradicije u potpunosti, već, umjesto toga, treba istražiti njezina značenja onkraj onoga što se ponekad pokazuje kao zastarjelo i uvredljivo. To istraživanje ovdje neću poduzeti. Spomenut ću samo dva ugaona kamena koji obilježavaju religijske, ali i konzervativne sekularne pozicije.
Prvi ugaoni kamen: duboko nepovjerenje prema tijelu, njegovim potrebama i željama; ovo je naslijeđe grčkoga «duha vremena» tijekom prvih kršćanskih stoljeća te uvelike prožima učenja. Ono uvodi restriktivnu i kontrolirajuću etiku tijela i spolnosti. Da to kažemo na grubi teološki način: Možemo prihvatiti, podnositi, možda i tolerirati seksualni čin sve dok ga čini oženjeni heteroseksualni par s ciljem začinjanja djeteta u tom, vrlo problematičnom, procesu.
Drugi ugaoni kamen: žarište na čistoći i to prvenstveno na ženskoj čistoći. To nije samo duhovni i moralni zahtjev već i praktičan učinak patrilinearne ekonomije. Samo ako se žene suzdrže od seksualnog čina prije i izvan braka, samo tada može biti reda u ovosvjetovnim stvarima; «pravo» nasljeđivanje zemlje, titula, krava, kruna, ovise o čistoći majke.
Trudnoća žene je (uglavnom) posljedica njezina spolnoga života koji se ne treba sakrivati. Ono što se događa iza zatvorenih vrata izlazi u javnost. Ako ovo «izlaženje u javnost» remeti konvencije, ono je imalo i ima vrlo opasne posljedice. Književnost je puna trudnih žena koje si oduzimaju živote, umiru tijekom pobačaja i oduzimaju život svojoj novorođenoj bebi.
Trudnoća i dijete vidljive su posljedice spolnoga čina. Čim postanu vidljive, postaju i kažnjive. U drugačijem slučaju, reći će tako neki raniji argumenti protiv kontracepcije, ne bismo znali što žene čine i ne postoji mogućnost da se održe moralni standardi.
Pobačaj: neke brojke
Trudnoće su vrlo krhke. Ako uključimo vrlo rane pobačaje – prije no što majka zna da je trudna – samo oko polovice svih plodnih jajašca završi u rođenju djeteta. To se naziva spontani pobačaj.
U našem slučaju, govorimo o induciranom pobačaju. Teško je pronaći i sastaviti brojke o induciranom pobačaju; postoji veliki broj nezabilježenih i nepoznatih slučajeva.
Koristit ću podatke koje daje Svjetska zdravstvena organizacija. Ove brojke su procjene iz 2012. godine. [3]
Između 1995. i 2003. godine stopa pobačaja (broj pobačaja na 1000 žena u trudničkoj dobi – tj. između 15 i 44 godine) na svjetskoj razini pala je s 35 na 29. Do 2008. godine gotovo se nije mijenjala i iznosi 28.
Područje južne Afrike, kojom dominira država Južna Afrika, u kojoj je pobačaj legaliziran 1997., ima najmanju stopu pobačaja od svih afričkih područja i iznosi 15 na 1000 žena 2008. godine. Istočna Afrika ima najvišu stopu – 38.
No, najmanje i najviše područne stope pobačaja nalaze se u Europi gdje je, u općenitom smislu, pobačaj uglavnom legalan. U Zapadnoj Europi, stopa je 12 na 1000 žena, a u Istočnoj je 43. Razlika u stopama između ova dva područja ukazuje na relativno rijetku upotrebu kontracepcije u Istočnoj Europi.
Zapadna Europa, južna Afrika i Sjeverna Europa imaju najmanje stope pobačaja u svijetu, odnosno 12, 15 i 17.
U Južnoj Africi, gdje je pobačaj legaliziran 1997., broj smrti povezan s pobačajem na godišnjoj je razini pao za 91%.
Vrlo restriktivni zakoni o pobačaju nisu povezani s rjeđim pobačajima. Na primjer, stopa pobačaja je 29 na 1000 žena trudničke dobi u Africi i 32 na 1000 u Latinskoj Americi – u područjima u kojima je pobačaj uglavnom i u većini zemalja ilegalan. U Zapadnoj Europi, gdje je pobačaj uglavnom dozvoljen, stopa je 12 na 1000.
Svjetska zdravstvena organizacija definira nesiguran pobačaj kao proceduru za prekid trudnoće koju izvodi pojedinac kojemu nedostaju nužne vještine ili u okolini koja ne zadovoljava minimalne medicinske standarde, ili oboje.
Gotovo polovica svih pobačaja u svijetu nesigurni su i gotovo svi nesigurni pobačaji (98%) događaju se u zemljama u razvoju. U svijetu u razvoju, 56% svih pobačaja su nesigurni, a tek 6% u razvijenom svijetu.
2008. godine, više od 97% pobačaja u Africi (mimo Južne Afrike) bili su nesigurni. U Latinskoj Americi, 95% svih pobačaja su bili nesigurni. Sveukupna stopa pobačaja u Africi, gdje je velika većina pobačaja ilegalna i nesigurna, ne pokazuje pad posljednjih godina.
Procijenjeni godišnji broj smrti od nesigurnih pobačaja pao je od 56000 žena godišnje 2003. godine na 47000 2008. godine.
Komplikacije uslijed nesigurnih pobačaja važan su uzročnik zdravstvenih problema kod žena u zemljama u razvoju. Procjene iz 2005. godine ukazuju da 8.5 milijuna žena godišnje doživljavaju komplikacije zbog nesigurnih pobačaja te im je potrebna zdravstvena skrb, a tri milijuna žena ne prima potrebnu zdravstvenu njegu.
Nesiguran pobačaj ima značajne negativne posljedice mimo neposrednih učinaka na zdravlje žena. Na primjer, komplikacije zbog nesigurnog pobačaja mogu umanjiti plodnost žene, povećati ekonomski teret siromašnim obiteljima; uzrokovati smrt majke i ostaviti već rođenu djecu bez majke; uzrokovati dugotrajne zdravstvene probleme poput neplodnosti; i skončati u značajnim troškovima već preopterećenih zdravstvenih sustava.
Hrvatska: UN izvještava o uobičajenim stopama pobačaja u Makedoniji i iznimno niskim stopama u Hrvatskoj (manje od 6 na 1000 žena). [4] Ta stopa, upućuje UN, duguje utjecaju konzervativnih snaga, pokušajima države da ograniči pristup pobačaju i visokim troškovima procedure; i, nadasve, nepotpunim izvještajima.
Prema istraživanju iz 2013. godine, koje je provedeno među 1500 mladih ljudi u Hrvatskoj (u dobi od 14 do 27 godina), 38,9% anketiranih je reklo da bi pobačaj trebao biti zakonit, 28,7% je reklo da bi trebali biti dopušteni samo oni pobačaji koji se događaju iz zdravstvenih razloga, 20% nije bilo sigurno u odgovor, a 12,4% je reklo da bi pobačaj trebao biti nezakonit. [5]
«Za izbor» (pro choice) i «za život» (pro life)
U kontekstu pobačaja, «za izbor» i «za život» su glavne fraze. Politike ženskih identiteta izmanipulirane su politikama identiteta fetusa, što skončava u binarnoj strukturi «za život» i «za izbor».
Ova pojednostavljena dualistička rasprava ima ozbiljnih nedostataka – na teorijskoj, ali i na praktičnoj i političkoj razini.
«Za život» izgleda znači: zaštita ljudskog bića od samoga početka. Ovdje se nalazi:
Prvi problem: Početak života je, poput njegova završetka, proces, a ne točka. Život može započeti s kontracepcijom, s aktivnošću novoga genoma, s ugnježđenjem, sa sposobnošću života izvan maternice, sa sposobnošću osjećaja boli, s rođenjem. Sve to čini početak života.
U kršćanskoj povijesti, teorije uspješnog ulaženja duše u tijelo bile su ključne kako bi se odredilo kada nerođeni «život» postaje osobom: za Tomu Akvinskog do 40. dana ako je dijete muško, a do 80. (ili 90.) dana ako je dijete žensko. U židovstvu se uglavnom govorilo o 40 dana, a u islamu najviše 120 dana. [6] Ova odgođena humanizacija embrija osporavana je tijekom povijesti s idejama da se ulazak duše u tijelo događa u trenutku začeća, pa u trenutku prvoga udaha i u svim trenucima koji se događaju između toga. To ne znači da se Crkva nije odredila protiv pobačaja – no treba li se pobačaj u određenom trenutku trudnoće smatrati ubojstvom variralo je prema učenjima i prema vremenu tih učenja.
Ove prenatalne dijagnoze prije pojave ultrazvuka imaju zajedničku praktičnu osnovu: Toma Akvinski je vjerovao da se duša pokazuje kada se beba počne kretati u utrobi – a za njega dječaci su se počeli prije kretati od djevojčica. U stvarnome životu, stoljećima su žene bile trudne, a fetus se smatrao djetetom u trenutku u kojem je dijete dokazalo svoje postojanje tako što se kretalo u utrobi – negdje između 90. i 120. dana.
Drugi problem: Ljudski život i život alge uvelike su različiti. Poput alga, ljudi se mogu ili ne mogu razvijati. No, za razliku od algi, uzroci razvoja nisu ograničeni prvenstveno na biološke. Ispunjenje, sreća ili ljubav one su kategorije koje pokazuju da ljudski život nije puki biološki život kojim upravlja metabolizam, već je to život u svim svojim kvalitetama.
To znači: kada razmatramo biologiju – u začetku života kao i u svom razvoju – biologija se gleda kroz kulturu. Početak života nije samo biološko, već je biološki informirano kulturalno pitanje.
«Za izbor» izgleda znači: ljudski život je ljudski u punom smislu te riječi kada i ukoliko mogu izabrati ono što me se najviše tiče. To je istina. Do određene točke. Biti u mogućnosti izabrati koga voljeti i za koga se vjenčati, što studirati i što odjenuti, gdje i kako živjeti itd. važan je dio našega postojanja.
Međutim, inflatorno poimanje autonomije (osoba je osoba samo kada je potpuno autonomna) naslijeđe je zapadne i patrijarhalne tredicije. Samoodređenje je središnja točka u ljudskome životu. No ne i jedina i nikada se u potpunosti ne živi. Ljudski život nije sav o neovisnosti, već je istovremeno i o ovisnosti i međusobnoj ovisnosti. «Odnosna autonomija» je primjereniji izraz za ljudski život. [7]
Ono što možemo naučiti iz argumentacije „za život“ jest bezuvjetno prihvaćanje nerođenog djeteta – čak i ako je ono drugačije od prihvaćenog standarda zdravlja ili ljepote. Ono što možemo naučiti iz argumentacije „za izbor“ jest bezuvjetno prihvaćanje dostojanstva žena – koje nisu vozila niti spremnici već osobe. Istovremeno, moramo napustiti tu kontroverznu dihotomiju. Život je previše kompliciran za binarne rasprave.
Dopustite da vas podsjetim na neke priče koje su u protekloj godini bile u vijestima:
Dok je velik broj jezidskih žena i djevojaka – do 5000 –
i dalje u ISIS-ovom zarobljeništvu, pitanje je: što s onima koje su pobjegle? U
strahu od odbacivanja, mnoge poriču silovanja. Barem javno. „Jezidi, mala
etno-religijska manjina koncentrirana na sjeveru Iraka, već je bila
konzervativna, izolirana zajednica. Sada su obitelji rastrgane između empatije
s patnjom žena i tradicionalnih plemenskih kodova časti koji nikada nisu bili
suočeni s ovakvom kušnjom.“ Govori se o legaliziranju pobačaja za žene i
djevojke koje se vraćaju trudne. Pitanje na koje se treba odgovoriti je hoće li
se prvenstvo dati osramoćenom životu s djetetom bez oca ili životu osramoćenom
zbog pobačaja.
Gong Qifeng se prisjeća kako je „nekoliko ljudi pritiskalo njenu glavu, ruke, koljena i zglobove za bolnički krevet prije nego što su joj u trbuh gurnuli špricu s lijekovima za prijevremeni porod. Bila je trudna sedam mjeseci“ i „prisiljena na pobačaj od strane vlasti kineske južne pokrajine Hunan u ime nacionalnog ograničenja brojnosti obitelji... Iako je Kina u studenom proglasila da će olabaviti svoju politiku „jednog djeteta“ i dopustiti većem broju parova drugo dijete, cjelokupni sustav je i dalje ostao isti te se od lokalnih vlasti i dalje zahtijeva da se drže populacijskih kvota.“ Gong je zbog prisilnog pobačaja mentalno oboljela. [9] (siječanj, 2014)
Christina Quintanilla, tinejdžerica i majka jednog djeteta u Salvadoru, bila je sedam mjeseci trudna sa svojim drugim djetetom. „Quintanilla kaže da je počeo porod, ali je ubrzo izgubila svijest. Sljedeća stvar koje se sjeća jest da ju je njezina majka podigla iz lokve krvi s poda kupaonice. Ona i njena majka kažu da je dijete bilo mrtvorođeno. Kad se u probudila bolnici, uhitili su je zbog ubojstva svog djeteta. „Žena optužena za prekid trudnoće u Salvadoru može biti kažnjena s pedeset godina zatvora... Ona je osuđena na trideset godina. Odslužila je četiri godine prije nego što je na njezin slučaj naišao mladi odvjetnik i uspio da se njezina presuda sruši. Uspio je uspješno argumentirati da nitko nikada nije ustanovio uzrok smrti njenog djeteta. [10] (rujan 2014)
Žena u Irskoj je proglašena klinički mrtvom 3. prosinca 2014., ali doktori su „osjećali da je ne mogu povući s aparata zbog nejasnoća oko ustavnog statusa fetusa“. [11] Bila je petnaest tjedana trudna i obitelj je tražila da je se makne s aparata kako bi je mogli sahraniti. Viši savjetnik, „predstavljajući interese nerođenog djeteta, izjavio je da ustav zahtijeva da pravo na život nerođenog djeteta ima prvenstvo u slučajevima u kojima je to „izvedivo“ i da to pravo nadjačava pravo majke, koja ništa ne osjeća, na dostojanstvenu smrt». [12] Sud je 26. prosinca presudio u korist obitelji nakon što je otac od majke tužio irsku zdravstvenu službu. Ovo je bio odjek drugog slučaja: Savita Halappanavar, 31-godišnja zubarica u Irskoj, preminula je u studenom 2012. uslijed problematične trudnoće u 17 tjednu. Doktori su joj odbili izvršiti pobačaj, zato jer je fetus imao otkucaje srca. [13]
Prije skoro 25 godina, nobelovac Amartya Sen tvrdio je da
u svijetu nedostaje više od 100 milijuna žena, najviše zbog zanemarivanja
ženskih beba, ali također i zbog spolno selektivnih pobačaja. „Dostupnost
modernih tehnika određivanja spola fetusa učinilo je takve selektivne pobačaje
mogućim i jednostavnim te se naširoko koriste u mnogim društvima“, napisao je
2003. godine. „U usporedbi s normalnim omjerom koji je oko 95 djevojčica na 100
dječaka (omjer koji bilježimo u Europi i Sjevernoj Americi), Singapur i Tajvan
imaju 92, Južna Koreja 88, a Kina samo 86 djevojčica na 100 dječaka.“
U nizu ovih priča može se naći tvoja sestra, prijateljica, majka, ujna, unuka – djevojke i žene koje poznajete, djevojke i žene koje su izuzetno zabrinute hoće li joj dijete u ovom trenutku njenog života uništiti odnos ili je zauvijek usidriti u lošem odnosu; hoće li joj dijete zaustaviti napredovanje u karijeri; hoće li biti sposobna s još jednim djetetom ispuniti svoje obaveze prema ostalih dvoje djece, svome poslu, uskladiti kućni budžet i svoje bolesne roditelje; hoće li joj zdravlje izdržati; hoće li je obitelj odbaciti; hoće li je njena religijska zajednica prezirati. I tako dalje.
Život je kompliciran, zamršen, nejasan. Što nam je činiti?
Etički pristup
Je li pobačaj dobra stvar?
U većini slučajeva: ne. Nije.
Žene nakon pobačaja mogu osjetiti olakšanje, ali u većini slučajeva ostaju miješani osjećaji. Ono može značiti olakšanje od tereta čija je težina bila neizdrživa, izbjegavanje budućnosti koja je izgledala neizdrživo. Ali također može značiti krivnju i sram.
Istraživanje sa ženama koje su imale pobačaj u Njemačkoj otkriva da visok postotak tih žena izjavljuje da su protiv pobačaja. U načelu. Ovaj jaz između „načela“ i „života“ treba ispitati, prvo i najvažnije s etičkim interesom.
Etika rasuđuje i argumentira na različitim razinama: na jednoj razini usredotočena je na ispravnost čina u situaciji konflikta; na drugoj razini, usredotočuje se na ono što se u antici nazivalo „dobar život“, a što je danas često shvaćeno kao potraga za dobrim društvom.
U slučaju pobačaja, etički diskurs na svim stranama okreće se k individualnom činu u situaciji dileme. Odgovornost za činjenje ispravne stvari otvoreno je stavljeno na ramena svake pojedine trudne žene. Da bi bili sigurni da će se učiniti ispravna stvar, mnogi etički diskursi se pozivaju na zakon. Čini se nužnim zabraniti pobačaj zakonom jer inače ne možemo garantirati da će žena biti pouzdana, da će učiniti „ispravnu stvar“ u moralnom kontekstu.
Ovo je opasno nerazumijevanje etike.
Prvo, statistike su vrlo jasne oko jedne stvari: visoko restriktivni zakoni o pobačaju nisu vezani s niskim brojem pobačaja. Samo imaju opasne posljedice: kriminaliziraju muku i uzrokuju nesigurne pobačaje.
Drugo, žene postaju objekti etičkog diskursa. Nadzire ih se, pogotovo u pitanjima seksualnosti. One su moralno oskudni objekti nepovjerenja, a ne subjekti etičkog odlučivanja.
Treće, sam kontekst kojim se bavimo je utroba i ono u što se u njoj nalazi; žena je odvojena od svog tijela.
Etika u svom kritičko reflektivnom značenju nije prijateljsko tapšanje po leđima, govorenje ljudima da spoznaju što žele. Etika je o ispravnom življenju, o uspostavljanju dobrog društva. I da, jest, o izbjegavanju pobačaja, izbjegavanju muke, beznadnosti, i u mnogim slučajevima opasnosti od pobačaja. I etika je o stvaranju prostora za izazove i sreću koje dijete može donijeti.
Kako to možemo postići?
Prva stvar koju etika treba uzeti u obzir jest da svi pobačaji nisu isti. Pobačaj u kontekstu rodne nejednakosti u kojem ženske bebe nisu ništa osim tereta loše sreće drugačiji je od pobačaja u kontekstu siromaštva; ratnih zločina, očekivanog isključenja iz obitelji i/ili društva, u kontekstima u kojima se gubitak kontrole nad svojim životnim planom čini najvećim grijehom; u kontekstu moguće onesposobljenosti ili zdravstvenih problema; u kontekstu rasizma, itd.
Druga stvar koju etika treba uzeti u obzir jest da diskurs o pobačaju ne može biti diskurs usredotočen na pojedinku. To je društveni diskurs. Etika se ne može ograničiti na kontekst pojedine izolirane „utrobe“, na dihotomiju između „života“ i „izbora“. Razlozi za nelagode vezane uz trudnoću idu onkraj toga. Postoji kulturalna podsvijest koja se nalazi u pozadini pojedine trudnoće. U svojoj analizi „višestrukih moderniteta“, Charles Taylor to naziva „društvenim imaginarijem“ [18], neuhvatljivim skupom razumijevanja, pozadinskih praksi i horizonata zajedničkih očekivanja koji nisu uvijek eksplicitno artikulirani, ali unatoč tome daju ljudima smisao njihovih života. Pojedine konfliktne situacije imaju kulturalnu dubinu.
Treća stvar koju etika treba uzeti u obzir jest da se kao etičari, i kao građani, kao članovi Crkve, kulturnog konteksta, trebamo prestati pitati: Što „loše“ žene čine? Pitanje je prije: Što je kulturna podsvijest, kulturna klima koja daje povod strahu zbog rađanja neplaniranog djeteta? Koje vrste odnosa, obitelji, koje vrste škola i sveučilišta, radnih mjesta, institucija socijalne države i zdravstvene skrbi, religijskih zajednica mogu ublažiti taj strah?
Ukoliko želimo izbjeći pobačaje, nema smisla paradirati s plakatima koji omalovažavaju „loše“ žene (ili nositi staklenku s abortiranim embrijem u torbi i vaditi ju u svakoj prikladnoj ili neprikladnoj prilici – kao što mi kolega iz Južne Afrike kaže o lokalnom biskupu). Moramo izgraditi svoje društvo i na kraju globalno društvo koje je adekvatno za potrebe koje često previđamo zato jer klima moraliziranja ne ostavlja prostor za prepoznavanje potreba.
Hoće li to zaustaviti pobačaje? Neće. Ali će učiniti svijet ugodnijim mjestom za život. I možda će u svijetu koji je ugodniji za život biti manje pobačaja, i bit će lakše podariti život.
Religijske institucije i religijske zajednice imaju posebnu odgovornost.
Teologija, posebno katolička teologija treba duboko promisliti o slici žene koju pruža. Nepovjerenje u moralnu sposobnost žene, patrilinearna ekonomija i inherentna grešnost seksualnosti čine mozaik koji je neprijateljski prema životu.
Teologija treba promjenu sustava simbola. Trebamo odbaciti jasnu suprotnost Eve i Marije kao konstrukcije ženstvenosti. Trebamo odbaciti simbolički svijet u kojem žene, budući da ne mogu biti djevice i majke u isto vrijeme, trebaju biti barem jedno ili drugo, čiste bez seksualnih želja ili čiste u ljubavi sa svojom djecom. Za ženu u krizi, pobačaj može izgledati kao spasenje i tragedija u istome. Reći joj da je to najgore kršenje koda čistoće, višestruki prijestup, zato jer su imale seks i ne prihvaćaju posljedice, ne pomaže.
Seksualna etika i moralni stav prema pobačaju nije srž kršćanskog identiteta. U svijetu gladi, ratova i genocida, odgovoriti na radikalan poziv religije znači, prvo i najvažnije, djelovati za pravednost i mir, za pravedni mir i mirotvornu pravednost. Ukoliko djeluje na takav način, religija je „za život“ – ona je za život s posebnom pažnjom na život siromašnih i isključenih, među kojima su i žene. Marcella Althaus-Reid, argentinsko-britanska teologinja, ne prestaje nam govoriti da dijete prostitutka u toaletu autobusnog kolodvora, koja je počinila višestruke pobačaje, nije ništa drugo no slika Krista. [19]
Ukoliko želimo izbjeći pobačaje, trebamo, prije svega, imati pristup kontracepciji i seksualnom odgoju.
Trebamo odnose, obitelji, škole, sveučilišta, zdravstvene i socijalne institucije, religijske zajednice koje će olakšati bol s kojom se žena može suočiti – ne preuzeti odlučivanje nego ostvariti prostor u kojem se odluke mogu donijeti bez straha. I moramo vratiti očeve nazad u priču.
Potrebno je da religijske institucije i zajednice kritički preispitaju svoj doprinos „kulturalnom imaginariju“ u kojem žene imaju tajno ime Eva-Marija; potrebno je da religijske institucije i zajednice prestanu zauzimati moralno superioran položaj i osuđivati žene u problemima; potrebno je da se religijske institucije i zajednice prestanu pitati što „loše žene“ čine i počnu pitati što svi možemo učiniti da osiguramo okolinu koja je nježna prema potrebitima.
I time nećemo spriječiti pobačaje.
Trebamo dakle, osigurati pristup sigurnim pobačajima za žene koje se u svojoj situaciji ne mogu vidjeti kao one koje rađaju.
I nadasve trebamo religiju koja je prostor milosti.
__________________________
Thomas Eich, Islam und Bioethik. Eine kritische Analyse der modernen Diskussion im islamischen Recht. Wiesbaden, 2005. Thomas Eich: "Induced miscarriage in early Maliki and Hanafi fiqh", u: Islamic Law and Society, 16 (2009.), str. 302-36. Mohammed Ghaly, “The Beginning Of Human Life: Islamic Bioethical Perspectives”, u: Zygon: Journal of Religion and Science 47(1), 2012., 175-213. Dena S. Davis, "Abortion in Jewish Thought: A Study in Casuistry", u: Journal of the American Academy of Religion, 60. 2., 1992., str. 313 -324.
.