Veliki broj građana BiH smatra i da bi taj za bh. budućnost ključni proces trebale poticati ponajprije vjerske zajednice, i to iz barem nekoliko razloga: (1) temeljne poruke religija su poruke mira (sam pojam pomirenje potječe iz vjerskih tradicija, iako bi se na osnovu brojnih povijesnih primjera moglo sasvim suprotno zaključiti); (2) vjerske zajednice još uvijek imaju velik utjecaj na kreiranje bh. stvarnosti; (3) u korijenu međuetničkih, interkulturalnih i mnogih drugih nesuglasica u BiH stoje drevne (među)religijske nesuglasice i predbacivanja.

Dojam je, međutim, kako vjerske zajednice nisu najadekvatnije odgovorile ovom izazovu. Štoviše, istraživanje „Spremnost na pomirenje u Bosni i Hercegovini“ (ur. S. Puhalo) pokazalo je porazan rezultat: spremnost na pomirenje veća je kod bh. građana koji ne vjeruju, nego kod onih koji vjeruju. Zabrinjavajuć podatak u zemlji u kojoj se prema Gallupovom istraživanju 97% stanovnika izjašnjavaju kao vjernici. Ove podatke ipak dopunjuju drugi podaci iz istog istraživanja, prema kojima 29,5% bh. građana izjavljuje kako „im religija ne predstavlja ništa u životu“, a dobar broj od ostalih koji religiju smatraju važnom u svom životu iznesenim stavovima pokazuje nepoznavanje osnovnih načela vjere. Druga su istraživanja pokazala da građani BiH vide manjak autentične duhovnosti i vezanje religije i nacionalizma kao najveće prepreke pomirenju.

Dojam je i kako su u poraću veću ulogu u pomirenju odigrale građanske inicijative, domaće i međunarodne NVO, nego vjerske zajednice (Milan Vukomanović). Treba istaknuti udruženje građana „Istina i pomirenje” na čelu s Jakobom Fincijem, te više pokušaja uspostave Komisije za istinu i pomirenje u BiH na državnoj razini koji nisu urodili plodom. No, pitanje je i da li bi jedna takva komisija formirana od strane slabih i korumpiranih bh. institucija uopće bila i korisna. Ne bi bilo čudo da se uslijed opće korupcije u jednoj takvoj komisiji putem namještenih konkursa zaposle nekadašnji ratni zločinci i logorski čuvari. Najkonkretnijom se pokazala inicijativa REKOM, regionalna mreža NVO i pojedinaca koja se zalaže za osnivanje nezavisne međudržavne Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina. Nedostaju, međutim, inicijative koje bi došle direktno iz vodstva vjerskih zajednica, npr. kroz „Međureligijsko vijeće“. A mnogo je primjera iz svijeta gdje su karizmatični vjerski lideri i osnivali i vodili komisije za istinu i pomirenje, počevši od biskupa Desmonda Tutua (JAR) i Juana Gerardija (Gvatemala), do primjera iz Istočnog Timora, Sijera Leonea, Perua, Čilea. U BiH, čini se, još uvijek nema vjerskih vođa spremnih na takve poteze. No, mora se priznati kako u BiH postoji dobar broj karizmatičnih vjerskih službenika angažiranih na procesu pomirenja, pa i unutar inicijative REKOM.

Prije nego što dublje zagazimo u temu pomirenja, mnogi će skeptici najprije upitati da li je, nakon krvavih, u svijesti još snažno prisutnih ratnih iskustava i drugih prijašnjih nedovršenih povijesnih konflikta, pomirenje u BiH uopće moguće? Neki tvrde kako je moguće pomirenje u odnosima između običnih ljudi, a nemoguće između etnonacionalističkih partija koje i nastoje zavaditi ljude. Ipak ova konstatacija nije baš sasvim točna.

S jedne strane, veliki broj baš tih običnih ljudi snažno je i emotivno prihvatio propagandu etnonacionalističkih koncepata i najviše putem društvenih mreža – gdje postoji određen fizički odmak od stvarnosti, a time i fizička sigurnost i anonimnost – širi mržnju i isključivost više nego bilo koji bh. etnonacionalni ideolog. Nepovjerenje se razgranalo i premrežilo i sferu svakodnevnih međuljudskih odnosa između pripadnika različitih religija i etnija. U prošlosti je rad bio jedna od ključnih niti koja je plela mreže međuljudskih odnosa i povjerenja između različitih identiteta. A danas je rad prezren više nego ikad u BiH, i zamijenjen političkom podobnošću i raznim strategijama nepravednog „snalaženja“, koje produbljuju jaz ne samo između pripadnika različitih kolektiva, nego i stvaraju kaste i klase unutar samih kolektiva. Čak ni borba za opstanak ne uspijeva ujediniti bh. građane. Pokazali su to građanski nemiri iz veljače 2014. kad su političari i njihovi mediji lukavo dijelili nezadovoljne građane po etnopolitičkom ključu. Istina, u majskim poplavama su oživjeli mnogi primjeri zaboravljene solidarnosti, no odmah nakon poplava stvari su se vratile na staro i prvi izbori su potvrdili dominaciju istih snaga koje su drmale i u 90-ima.

S druge strane, ne stoji baš ni tvrdnja kako je nemoguće pomirenje između etnonacionalističkih partija. Na površini, oni su nepopravljivo zavađeni. Ispod površine, radi se o prešutnom pomirenju po naravi istih etnokleptokratskih projekata, o održavanju pat-pozicije koja odgovara tzv. „elitama“ svih triju kolektiva u BiH, a koje u biti reketiraju pripadnike vlastitog kolektiva strahom od drugih.

Koji faktori danas najviše koče proces pomirenja u BiH, kakav je odnos vjerskih zajednica prema tim faktorima, i na koji bi se način moglo prevazići te faktore i unaprijediti proces pomirenja i obnove povjerenja?

Najveća kočnica pomirenju i ponajveći moralno-psihološki problem današnje BiH je odnos prema žrtvama rata. Viktimizirajući govor o vlastitim žrtvama i mučenicima i politička licitacija njihovim brojem – što više, to bolje – teže daljnjoj homogenizaciji etnokonfesije (dobro poznata dogma o jedinstvu). Često nažalost u BiH u takvom govoru prednjače predstavnici vjerskih zajednica. Često se upravo oni opiru priznavanju krivnje pripadnika vlastitog kolektiva za patnje drugih, ali i opraštanju drugima za pretrpljeno zlo. Najčešće iz zabrinutosti za mogući gubitak autoriteta i utjecaja među pripadnicima vlastitog kolektiva. Nikako da uvide, kako samo politički slabe vjerske zajednice mogu biti vjerodostojne nositeljice mira u BiH. (A. Kristić) Pa ako već ne postoji spremnost da se verbalno sroči isprika i zatraži oprost za zla počinjena od pripadnika vlastitog kolektiva, dobar početak bile bi što češće i što bolje popraćene zajedničke posjete predstavnika svih vjerskih zajednica svim mjestima stradanja, čiji bi primjer potaknuo i bh. vjernike na sličnu praksu.

mostar3Alen Kristić: Samo politički slabe vjerske zajednice mogu biti vjerodostojne nositeljice mira u BiH

Druga najveća prepreka procesu pomirenja u BiH je podvojena (bolje: potrojena) percepcija zajedničke povijesti. U BiH danas postoje tri nacionalne slike povijesti, sve zasnovane na pseudopovijesnim predodžbama. Način na koji je rat završio omogućio je svakoj od ovih triju pseudopovijesti osvajanje za sebe političkog, ideološkog i pedagoškog prostora. (I. Lovrenović) Vjerske zajednice su u ovom procesu odigrale važnu ulogu, kao povijesni čuvari kolektivnog pamćenja. Uslijed kontinuirano nepovoljnih povijesnih okolnosti ta su kolektivna pamćenja očuvana kao kolektivna zlopamćenja, koja danas najviše koče pomirenje u BiH. Taj se rašomon zlopamćenja mora kritički susresti i izliječiti. Jer, kako kaže Željko Mardešić, „današnji mir u svijetu najviše ugrožavaju nedovršeni ratovi iz prošlosti, koji se nastavljaju u podvojenim pamćenjima povrijeđenih zajednica, naroda i pojedinaca.“ Predvodnici procesa liječenja pamćenja mogli bi biti posebno oni koji su preživjeli najgore a ipak se zalažu za suživot, i oni koji su kadri proročki suočiti svoj kolektiv s krivnjom za patnje drugih.

Ipak, glavnina tog procesa trebala bi se odigrati unutar obrazovnog sustava, čime dolazimo do problema bh. podijeljenih škola i nastavnih planova. Djeca se indoktriniraju različitim romantiziranim i povijesno lažnim slikama povijesti zbog čega će, kako vrijeme odmiče, biti sve teže postići pomirenje. Prema istraživanju međunarodne NVO „Save the Children“, polovica svih mirovnih sporazuma u svijetu je propala zbog zanemarenog problema loših i ideologiziranih obrazovnih sustava. I mnogi bh. građani prepoznaju ovu prijetnju. Prema u tekstu prethodno navedenom istraživanju iz prosinca 2014., građani su posebno naglasili probleme obrazovnog sustava kao kočnicu pomirenju. Njih 84,4% podržalo je ulaganje u nove, primjerenije programe obrazovanja.

Bitan dio problema podijeljenog obrazovnog sustava je konfesionalni vjeronauk u školama. Na početku rata sve su tri vjerske zajednice u područjima kontroliranima od njihovih pripadnika proslavile povratak vjeronauka u škole. To je vjerskim zajednicama dalo mogućnost većeg utjecaja na mlade. No, ta mjera nije donijela manje asocijalnog ponašanja među mladima. Ono se čak i povećalo. Naravno da školski vjeronauk nije direktno kriv za sve negativne procese u BiH. No, zbog izostanka pozitivnih učinaka po pitanju pomirenja i tolerancije, trebalo bi ga kritički preispitati. Moguće bi ga bilo, ako ne nadomjestiti, a onda bar dopuniti uvođenjem predmeta kulture religije na državnoj razini.

Druge bitne prepreke procesu pomirenja su diskriminatoran odnos većinskih naroda prema povratnicima i manjinama diljem BiH, te tradicionalna bh. nespremnost na kompromis (kompromisu nisu skloni ni bh. povijest, ni tradicija ni mentalitet, pa čak ni jezik: ne označava li riječ kompromis uglavnom nešto negativno u našem jeziku, u izvedenicama poput kompromiser, truli kompromis i sl.).

BiH je zemlja u kojoj nažalost ima mnogo razloga za različite oblike mržnje. U takvoj atmosferi osnovna zadaća religija bila bi ponuditi mnogo putova za pomirenje. Jer ono, pomirenje, više nije kadro samo doći odozdo, iz narušene svakodnevice međuljudskih odnosa, kako mnogi očekuju. Potreban je dvosmjeran proces, potrebni su impulsi pomirenju i odozdo i odozgo, čiji bi dinamični susret pokrenuo proces opće katarze. Iluzija je očekivati i da će pomirenje doći samo od sebe. Ono može doći samo izgradnjom kulture pomirenja, čije su kočnice, ali i mogući katalizatori opisani u ovom tekstu. Ako se stvar prepusti vremenu, ono će samo zamrznuti zlopamćenja koja će se u (ne)povoljnom trenutku povijesti odlediti i opet iznova zapaliti Balkan.

Marijan Oršolić

Prometej.ba 17.02.2015.