Analizirajući dubinske razloge zadnjih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, pojedini historiografi su mišljenja da se sukob dogodio na više razina. Jedna od razina sukoba je i vjerska. Stoga se sukobi u nekom smislu mogu okarakterizirati i kao vjerski.


Okončanje konfesionalnih sukoba u Europi nije se dogodilo na vjerskoj (konfesionalnoj) razini (jer se svaka konfesija vodila načelom isključivosti), već na racionalnoj. Politička se vlast počinje polagano diferencirati od duhovne; um stvara odluke neovisno o religiji. Ovo je na koncu dovelo do Francuske revolucije (1789).


Zadnjih desetljeća u svijetu je došlo do ponovnog povratka religiji. To se možda na poseban način dogodilo kod nas. Povratak religiji postao je temelj za traženje i oblikovanje identiteta (Z. Kuburić). Svjesni ove činjenice, teolozi sve više, posebno na Zapadu, tragaju za modelima uređenja tolerantnog društva, na teološki utemeljenoj toleranciji koja neće biti puko podnošenje drugih, već bratsko natjecanje u dobru.



Odnos među religijama zasniva se na tri sljedeće paradigme: ekskluzivističkoj, inkluzivističkoj i pluralističkoj. Ekskluzivistička paradigma za religiju koju zastupa drži da je jedina istinita, ostale su isključene. Kad zastupa inkluzivističku paradigmu pojedina religija za sebe pridržava potpunu istinu, dok su istine ostalih religija relativne. Pluralistička bi paradigma značila da ni jedna religija ne smatra da posjeduje apsolutnu istinu. Ove tri paradigme [prema M.J. Vigilu, paradigma se može razumjeti kao „predrazumijevanje primjereno kojem se organizira cjelina“] mogu se uvjetno i povijesno periodizirati, ali one također i istovremeno egzistiraju.


Pluralizam je izazov za svjetske religije u 21. stoljeću, jer „mira u svijetu nema bez mira među religijama“, kako veli H. Küng. Izazov je stoga što se ni jedna religija neće odreći uvjerenja da je jedina istinita. Javlja se strah od relativizma jer vlastitom religioznom uvjerenju blijedi apsolutno značenje. Taj strah često vodi u zatvorenost i fundamentalizam, koji isključuje prava onih koji drukčije vjeruju.


Iako međureligijski život na našim prostorima nije nikakva novost, u našem bh. današnjem pluralističkom društvu primjetan je agresivni verbalni prozelitizam, koji pripadnicima drugih vjera nudi „primamljivost“ svoje objave, najčešće pokazujući, kako sam osobno iskusio, kompatibilnost objavljenih istina vlastite vjere s modernim otkrićima u prirodnoj znanosti. Drugima se nude te „činjenice“ kao temelj njihove buduće, nove, vjere. Iluzorna zamisao o potpunom (spo)znanju Boga i poznavanju njegovih „želja“ s obzirom na uređenje svijeta može biti vrlo opasno. Tada vjera u Boga prestaje (ili je uglavnom nikad i nije bilo) i nastupa tiranija idola. Bog se svodi na granice vlastitog uma i postaje očigledan. Zaboravlja se da je Bog apsolutan i ljudskom umu nedokučiv, koliko se god on upinjalo. O Njemu se zna samo onoliko koliko je On progovorio o sebi u objavi, odnosno objavama.


U današnjem svijetu se sve više i krajnje ozbiljno govori o religijskom pluralizmu kao načinu samorazumijevanja i konstituiranja vlastitog vjerskog identiteta. Na ovom području ponajdalje je otišao njemački teolog K. J. Kuschel. On predlaže ponovno vraćanje svetim tekstovima i oživljavanje duha tih tekstova u novom povijesnom kontekstu. Spuštajući se u dubinu svetih tekstova, Bog za vjernika u konačnici ostaje Tajna. Ali u tajni Boga otvara se susretište za vjernike. Zajedničko svim svetim tekstovima je to da je svijet počeo s Bogom i da svaki pojedinačni život svoj početak i (bes)kraj ima u Bogu. „Ljudi treba da budu svjesni svojih zajedničkih korijena, svoga iskonskog jedinstva i zajedništva!“, veli Kuschel.


Kuschel u svojim djelima zagovara prelazak iz prakse sporenje u praksu natjecanja religija u dobru. To, između ostalog, zagovara u knjizi: Od sporenja prema natjecanju religija, koju je na našem jeziku objavilo Svjetlo riječi, Sarajevo 2003. Ovdje se posebno bavi interpretacijom Lessingove teologije religija. Analizira njegovu Parabolu o tri prstena, koja kaže da je otac imao tri sina i jedan prsten, koji je posjedovao tajnu snagu da „čovjeka Bogu i ljudima učini ugodnim“. Ta snaga će djelovati samo za onoga koji s „pouzdanjem“ u ovu snagu nosi prsten. Otac svu trojicu sinova podjednako voli. Tko onda treba naslijediti prsten? Otac se odlučuje prema uzorku originalnog prstena napraviti dva savršeno ista s rezultatom da ih sada ni sam više ne može razlikovati i predaje svakom sinu – pojedinačno – jedan prsten– i umire. Sada svi sinovi žive u vjeri da imaju pravi prsten i nastoje voditi život ugodan Bogu i ljudima. Nikada se neće pronaći tko je naslijedio pravi prsten.


Parabola želi reći da pred Bogom ne postoje razlike između židova, kršćana i muslimana. Iako ove religije ostaju različite, ne postoji hijerarhijska istina među njima. Nitko se ne može pozivati na Boga u polaganju prava na apsolutnost svoje religije. Interpretirajući Lessinga, Kuschel veli: „Nitko se više ne može i ne smije pozivati na Boga i time obrazlagati svoju primarnu poziciju kao najdraže i najbolje religije. Sam je Bog htio pluralitet religija, a ne 'tiraniju' jedne kao isključive prave. (…) Ukinuti su tradicionalni kriteriji dijeljenja na pravu i lažnu Božju djecu: sada se istina i lažnost mjere prema novom kriteriju međusobnog suživota i zalaganja pred Bogom u duhu ljubavi. (…) Činjenicom da pravi prsten može 'pred Bogom i ljudima učiniti ugodnim', uveden je moment natjecanja u baštinsku zajednicu.“


Jozo Šarčević