Ruđer Bošković – preteča moderne fizike

 

»Ruđer Bošković nije jedan od onih istraživača koji su ušli u povijest znanosti kojim važnim eksperimentalnim otkrićem ili formuliranjem kakvog zakona o prirodi. Doduše, on je objavio mnogo konkretnih motrenja ili rješenja u matematici, astronomiji, mehanici, optici i geodeziji, ali svaki taj prilog tadašnjem tijeku razvoja nije bio tolik da bi ga postavio među najveće znanstvenike novog vijeka, kao što su bili Descartes, Galilei, Gilbert, Huygens, Newton, Leibniz ili Euler. A ipak, Bošković se diže među najveće, i to svojom genijalnom anticipacijom moderne fizike, jednako teorije polja kao i atomistike. Živio je u prijelomno doba filozofije, znanosti i društva da bi mu životno djelo bilo potpunije shvaćeno tek stoljeće kasnije, kad su Faraday, Maxwell, lord Kelvin, J. J. Thompson, Lenard i drugi pronalazači dublje realnosti prihvaćali njegove ideje.«

Ovo o Ruđeru Boškoviću (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.) napisa Ivan Supek (1915.-2007.), poslije Ruđera Boškovića vjerojatno najveći hrvatski um u povijesti, u predgovoru svojoj knjizi Ruđer Bošković: Vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva, JAZU Zagreb, 1989. (Školska knjiga Zagreb, 2005.). U toj knjizi Supek prikazuje život i djelo Boškovića u kontekstu znanstvenih i filozofskih strujanja u kojima je ovaj živio. Koliko je Boškovićevo djelo značajno, najbolje govori ono što su o njemu rekli znanstvenici i filozofi iz narednih stoljeća. Za opširnije izlaganje preporučujemo gore spomenutu knjigu, a za kraće članak Ruđer Bošković – preteča moderne fizike u knjizi Filozofija, znanost i humanizam, SNL Zagreb, 1991, istoga autora.

Niels Bohr, 1958. »Ruđer Bošković, čije životno djelo dobiva sve veću pažnju u znanstvenom svijetu danas, bio je jedna od najprominentnijih ličnosti 18. stoljeća među filozofima prirode koji su oduševljeno razradili temeljne predodžbe Newtonove mehanike. Zaista, on nije samo dao važne priloge matematici i astronomiji, već je nastojao s izvanrednom imaginacijom i logičkom snagom razviti sistematsku sliku svojstva materije polazeći od interakcije masa-točaka posredstvom centralnih sila. S obzirom na to, Boškovićeve su ideje jako utjecale na sljedeću generaciju fizičara… Naše štovanje svrhovitosti Boškovićeva velikog znanstvenog djela raste tim više kad shvatimo kako je znatno poslužilo utiranju puta za kasniji razvoj.«

Werner Heisenberg, 1958. »Među prirodoslovcima 18. stoljeća zauzima teolog, filozof, matematičar i astronom Ruđer Bošković osobito mjesto. U njegovom glavnom djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium nalaze se različiti misaoni slijedovi koji su tek u modernoj fizici posljednjih 50 godina došli do svojeg punog prava, a pokazuju kako su ispravni bili filozofski nazori koji su vodili Boškovića u njegovoj znanosti o prirodi… Pojam polja sile, koji je igrao tako odlučnu ulogu u razvoju fizike 19. stoljeća i poslije, nalazi se već u Boškovića i njime je oplodio kasnije temeljne radove, osobito Faradayeve… Kad se temeljna filozofska teza Boškovićeva djela želi izraziti modernim jezikom, tad se može reći da je Bošković smatrao prirodni zakon koji određuje sile između elementarnih čestica ključem za razumijevanje strukture materije. A tim shvaćanjem stoji on izvanredno blizu našem današnjem nazoru.«

Bošković u djelu Opera iz 1775., prvi uvodi načelo falsifikacije (umjesto verifikacije), koje se kasnije pripisuje Karlu Popperu, na što je pored Supeka ukazao i Peter Henrici (rođen 1928.). Prema tom načelu, ne može se opažanjima dokazati nijedna hipoteza, ali je dovoljan jedan eksperiment da se ona obori.

S. R. Filonovič, ruski historičar znanosti, 1978. »Prvu zadovoljavajuću teoriju fosforescencije (luminiscencije) razvio je hrvatski učenjak Ruđer Bošković… Do stanovite mjere njegova se slika podudara s modernim poimanjem metastabilnih stanja atoma i molekula.«

Friedrich Nietzsche uzdiže Ruđera Boškovića uz Nikolu Kopernika kao najvećeg protivnika i pobjednika nad pričinom osjetila. U jednom od svojih posljednjih spisa, Jenseits von Gut und Böse, 1895., piše da je Boškovićeva teorija bila »najveći trijumf nad ćutilima koji je dosad polučen na Zemlji«.

John Robison, 1822. »Ja se mogu dapače usuditi reći da, ako ikada dođemo do spoznaje jedne istinite teorije, bit će nalik na teoriju gospodina Boškovića u njezinim glavnim crtama.«

Kako Super sažima u gore navedenom članku, „Boškovićeve su ideje tinjale dugo stoljeće paleći tu i tamo nove iskre spoznaje. Tako Faraday iskreno priznaje da je svoje polje preuzeo od autora Teorije (Boškovića, op.ur.). U krizi, koja je za mehaniku dolazilo razvojem elektrodinamike, Maxwell ističe: »Najbolje je, što možemo učiniti, da se oslobodimo krute jezgre i zamijenimo ju Boškovićevim atomom.« Tražeći novi model atoma, u skladu s otkrićem elektrona, Lord Kelvin veli: »Moje je sadašnje gledište čisti i jednostavni Bošković.«“

[Spomenimo na kraju da ni oko Ruđera Boškovića ne postoji konsenzus kojoj današnjoj državi i naciji ga pribrojiti. Za njega se 'otimaju', s podjednako mnogo argumenata, Hrvatska i Italija, (ovi potonji ga zovu Ruggiero Giuseppe Boscovich), a zatim - na tko zna kakvoj osnovi, valjda arheološko-genetskoj - i Srbija. SANU ga je, tako, uvrstila među 100 najvećih Srba u povijesti.]