Pa nas mediji svako malo bombardiraju egzistencijalno važnim vijestima tipa „Stanija-i-Ekrem-vodili-ljubav-na-Farmi“ ili kako je preminuo pas neke glumice, kako se Onur-ili-šta-znam-već-tko posvađao ili razveo sa ženom i sl.


Ali, iako je kritičara sapunica jako mnogo, iako svi landraju protiv njih, gdje god čovjek ode u vrijeme njihovog emitiranja, one se gledaju. Smiješno mi bude kad posjetim baku i djeda i zateknem ih kako koncentrirano i smireno gledaju „Larin izbor“. Njima, starijima, to i ne može čovjek vele zamjeriti jer su im mogućnosti za kvalitetnije organiziranje slobodnog vremena poprilično sužene, ali što onda reći o mlađim ljudima koji troše dragocjeno životno vrijeme na nerealne i banalne priče o likovima koji ne postoje, a koje utjelovljuju stvarni postojeći ljudi koji su se obogatili i postali popularni stvaranjem tog umjetnički bezvrijednog kiča?


Čitajući televizijske programe može se uočiti kako se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji prikazuje veliki broj telenovela i sapunica, uglavnom meksičkih, venezuelanskih, turskih, čak u zadnje vrijeme i sve više indijskih. Kako bismo izgradili neki argumentiran kritički stav prema tome fenomenu, valjalo bi najprije razumjeti kako su i kada uopće nastale sapunice, i kako su uopće došle na ove prostore.


Termin „soap opera“ (kod nas preveden kao „sapunica“) prvi je put upotrijebljen u Americi tridesetih godina za vrijeme trajanja ekonomske krize. Prvi dio naziva, „soap“ („sapun“), dolazi od toga što su proizvođači sapuna i praškova za pranje tada plaćali emitiranje radio-serija koje su se bavile tematikom žena i njihovih svakodnevnih kućnih problema. Izraz „opera“ opet aludira na melodramu iz glazbenog žanra, koja je specifična po preuveličavanju, pretjerivanju, prenaglašenim emocijama. Namjera proizvođača sapuna i praškova za pranje bila je da se sponzoriranjem radio-emisija koje se bave ženama, njihovim obiteljima i svakodnevicom, dopre do svijesti domaćica koje će kasnije i kupiti prašak za pranje.


Veliki uspjeh ovih priča – bile su jeftine i popularne kod velikog broja gledatelja - doveo je do toga da su se pedesetih godina počele prikazivati i na televiziji, a istodobno su i sponzori tih serija sada mogli audio-vizualno bombardirati ciljane grupe svojim reklamama. Što nama nije nepoznata stvar – koliko puta u sat vremena na televizoru čujete iritantnu i nametljivu popjevku „Perilica dulje živi uz Calgon“?


Tako je prva radio-sapunica bila „Painted Dreams“ (emitirana u Chicagu tridesetih godina prošlog stoljeća), a prva radio-sapunica emitirana na televiziji „The Guiding Light“ (što bi valjda bilo najprikladnije i najatraktivnije prevesti sa „Zvijezda vodilja“). Ta je serija, vjerovali ili ne, imala čak 15.478 epizoda (?!), što joj je omogućilo i mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda. (Istina, treba spomenuti i to da je tada jedna epizoda trajala samo petnaest minuta.)


Mnogi poistovjećuju sapunice i telenovele, što ipak nije ispravno. Sapunice su serije koje govore o životu neke obitelji, dok telenovele u središtu pozornosti imaju neki ljubavni par. Također, telenovela je isključivo vezana za španjolsko govorno područje, dok je sapunica nastala u anglosaksonskom društveno-kulturnom ambijentu, što se odražava i na različitost tema koje obrađuju jedna i druga, kao i različitost pristupa tim temama.

 

za sapunice


Zanimljivo je da se nastanak telenovela povezuje s predrevolucionarnom Kubom, odakle potječu još od prije početka prvih američkih radio-sapunica. Još zanimljivije: kubanske pred-telenovele počele su se razvijati u tvornicama cigara gdje su radnice tijekom posla slušale čitanje romana. Romane im je čitala nadzornica, a ta se tradicija na Kubi njeguje i danas. Svaki dan bi bio novi nastavak i radnice su ih pratile i tako lakše podnosile teške uvjete na poslu. Te pred-telenovele funkcionirale su dakle kao sredstvo smirivanja radnica i koncentriranijeg obavljanja poslova, te kao motivacija da se idućeg dana zadovoljnije i radije dođe na posao.


Prva prava telenovela potječe iz 1950., a nosi naziv „Tvoj život pripada meni“ (za telenovele klasičan romantično-patetični naziv). Telenovele su evoluirale s godinama, tako da danas osim peripetija ljubavnog para, prikazuju i različite socijalne i ostale probleme latinoameričkih društava: korupciju, siromaštvo, ekocid, eksploataciju od strane bogatih korporacija, rasizam, te razne oblike obiteljskih problema.


Što se tiče sapunica, i one su do danas evoluirale. Razvojem sapunica mijenja se i njihova tematika, pa u sapunice u najširem smislu možemo ubrojiti i mnoge medicinske („Dr. House“, „Chicago Hope“), kriminalističke („C.S.I. New York“, „Bones“), western („Dr. Quinn žena vrač“, „Sjever i jug“), čak i znanstveno-fantastične („Star Trek“, „Stargate“) tv-serije. Posebno su neko vrijeme među mladima bitne i popularne bile tzv. teenage-sapunice („Beverly Hills“, „Melrose Place“, pa i „Pleme“), koje su se počele proizvoditi 80-ih godina prošlog stoljeća.


Posljednjih godina programe svjetskih, ali i domaćih televizija, okupirao je nov oblik sapunica, tzv. dokumentarne sapunice i reality programi koji navodno pozornost posvećuju „običnim“ ljudima. Te produkcije, nastale kao produžena ruka popularnih talk-showowa, obrađuju teme vezane za obitelj, odgoj djece, životinje, kuhanje, preuređivanje domova, fizički trening, te razne vrste preživljavanja u opasnoj divljini („Farma“, „Survivor“, „Bear Grylls“) ili unutar kuće pune kretena („Big Brother“). Ove produkcije s jedne strane žele odavati dojam kako gledatelji mogu izravno pratiti nečiji „stvaran“ život (kao npr. besmislene emisije o obiteljima Kardashian i Osbourne), a s druge strane pripitomljavaju prosječno stanovništvo da se ne buni previše zbog sve većih povreda privatnosti i kontrole života (kao npr. „Big Brother“, u kojem su ljudi 24 sata poput pokusnih kunića snimani kamerama i zbog novca pristaju na cjelodnevno silovanje vlastite privatnosti).


Dolazak sapunica i telenovela na ex-jugoslavenski medijski prostor povezuje se s pojeftinjenjem televizijskih uređaja početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su se i počele emitirati najprije popularne američke sapunice „Dugo toplo ljeto“, „Gradić Peyton“, „Dinastija“, a onda i razne češke, poljske, njemačke i talijanske serije. Kasnije, u osamdesetim i devedesetim godinama počinju prevladavati najprije brazilske, a onda i ostale latinoameričke telenovele. Posljednjih godinu-dvije obilježeno je prodorom turskih sapunica u ovu regiju, a počelo se snimati i sve više serija domaće produkcije koje za uzor imaju inozemne sapunice i telenovele (jedna od takvih serija je „Larin izbor“ koja je zadnjih godinu-dvije poharala regiju).


Sapunice i telenovele imaju velik utjecaj na današnje društvo. Mnogi će reći isključivo negativan, ali ipak postoji i pozitivan utjecaj sapunica (iako u manjoj mjeri od onog negativnog).


Ono što je u povijesnom razvoju sapunica i telenovela bilo pozitivno jest to da se one kao forma tv-sadržaja nikad nisu suzdržavale baviti se spornim pitanjima ili tabu-temama koje ostali tv žanrovi često zanemare, bilo da se radi o obiteljskim problemima, nasilju u porodici, alkoholizmu, ovisnosti o drogama, bolestima. Posebno su u dosta slučajeva latinoameričke telenovele odigrale pozitivne uloge u tamošnjim društvima, potičući stanovništvo, koje je bilo na vrlo niskom stupnju razvoja, na emancipaciju i hrabrije tretiranje nekih društvenih, prvenstveno obiteljskih problema (propalih brakova, neplaniranih trudnoća). Čak u nekim slučajevima i kao poticaj na opismenjavanje kako bi se povećale šanse za napredak u društvu (doduše, učilo se čitati i kako bi se lakše mogle pratiti omiljene serije).


Sapunice i telenovele odigrale su i uglavnom dobru ulogu u razbijanju raznih predrasuda. Prema mišljenju Vesne Miović, dubrovačke povjesničarke i profesorice orijentalistike, turske sapunice koje su u zadnje vrijeme okupirale regiju, donijele su i neke pozitivne stvari, kao što je razbijanje vjekovnih predrasuda prema Turskoj i njenoj kulturi. Moguće da je to točno, jer istraživanja su pokazala i kako su u Brazilu i SAD-u sapunice i telenovele odigrale značajnu ulogu u razbijanju i prerađivanju rasnih, vjerskih i spolnih predrasuda.


Među lijepim primjerima uloge telenovela jest serija „Obiteljske veze“ u kojoj je glavni lik Camilla, koja boluje od leukemije, potakla gledatelje na golem porast donacija koštane srži, krvi i organa, što je u sociologiji naknadno nazvano „Camilin efekt“.


Nakon ovih pozitivnih, a prije negativnih primjera sapunica i telenovela, navedimo i jedan nadasve smiješan primjer utjecaja telenovele, a vezan je za srpski gradić Kučevo. Kada je 1997. „Kassandra“, glavni lik istoimene telenovele, greškom optužena za ubojstvo, građanska inicijativa srpskog mjesta Kučevo poslala je pismo venecuelanskoj vladi i bivšem predsjedniku Srbije, Slobodanu Miloševiću, tada zauzetom teritorijalnom ekspanzijom na Balkanu, u kojem su zahtijevali oslobođenje nevine Kassandre. U znak podrške Kassandri okupilo se dvjestotinjak mitingaša. Čak su bili spremni pružiti azil Kassandri u Kučevu. (Mogu zamisliti pokojnog Rafaela Calderu, prethodnika nedavno preminulog Huga Chaveza, kako se smijao čitajući pristiglo mu pismo!) E sad, da li su se stanovnici Kučeva šalili, ne zna se, jer se sa Srbijom tog vremena nikad nije znalo da li se u svojim nevjerojatnim postupcima i izjavama šale ili su upravo smrtno ozbiljni.


Bilo kako bilo, u idućem nastavku obradit ćemo negativne i problematične strane utjecaja sapunica na društvo, a njih svakako ne manjka.


Ovo je prvi tekst iz serijala o tv-serijama. Nastavlja se.


Marijan Oršolić

Prometej.ba | 15.4.2013.

Drugi dio: Sapunice: crno-bijeli poligon za dresiranje publike

Treći dio: Sapunice pod lupom iskrivljene religije i povijesti