Autor: Danijel Rajić

Gostujući na tv-u 2013. godine, prije no što će biti smijenjen s pozicije ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Mirko Šarović izjavio je: „Nisam ja ministar samo jednog naroda ili ministar samo jednog entiteta. Ja ću biti dobar ministar ako radim stvari za opšte dobro.“ Ove riječi daju nadu u postojanje ljudi koji žele raditi u interesu Bosne i Hercegovine, a posebno je ta nada veća jer riječi dolaze od člana SDS-a. Dobro je poznata ideologija SDS-a od predratnog vremena pa na ovamo. SDS je među najodgovornijim za izazivanje netrpeljivosti i buđenje nacionalizma što je u konačnici dovelo do katastrofalnog rata u BiH, a poslije rata je vođena politika opstruiranja rada državnih institucija te sprječavanje i onemogućavanje povratka protjeranih lica iz RS-a. Netom što je rat završen, razmatrano je pitanje zabrane djelovanja SDS-a, jer je velik broj članova sudjelovao u gore navedenim zločinima, ali do toga nije došlo. Brojni članovi SDS-a su osuđeni ratni zločinci, a i danas traje suđenje Radovanu Karadžiću (jedan od osnivača SDS-a i prvi čovjek SDS-a nekada) zbog zločina provedenih tokom posljednjeg rata.

Skretanjem SNSD-a udesno, SDS postaje koliko-toliko umjerenija stranka iako se nikad nisu odrekli Radovana Karadžića. Te su danas u očima javnosti, posebno u Federaciji, tzv. integrativni faktor u BiH za razliku od nekadašnjih vremena, a u RS-u u krugovima SNSD-a i SNSD-ovih partnera su izdajice srpstva i rušitelji RS-a. Jednu od glavnih zasluga za takvu sliku o SDS-u predstavlja sadašnji ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović. Posljednjih nekoliko dana dok je aktuelno pitanje izvoza mlijeka iz BiH u EU, Šarović postaje hvaljen od medija, građana kako kroz priče, tako i na društvenim mrežama. Možemo slobodno reći da je trenutno najpopularniji političar u BiH.

Tko je zapravo Mirko Šarović, kakva je njegova prošlost i zašto je trenutno najpopularniji političar?

Mirko Šarović je rođen 1956. u Rogatici, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Završivši fakultet radio je u „Famosu“ i „Unisu“, a nakon toga i do početka rata postaje sekretar Skupštine Općene Novo Sarajevo. 1990. postaje član SDS-a. Od 1994. do 1996. godine bio je predsjednik Izvršnog odbora Općinske uprave u Istočnom Novom Sarajevu. Za taj period tvrdi kako nije znao za zločine i mučenja na srpskom teritoriju, braneći se činjenicom da je samo bio „lokalni političar“ i tvrdeći da je i sam morao bježati od snajperskih hitaca, te pomagati unesrećenima u ratu. Advokat Duško Tomić, poznat po svojim kontroverznim strankama i po slučaju Kačavenda (ucjenjivanja i prijetnje od strane Kačavende), je rekao da pozna Šarovića, te da posjeduje fotografiju na kojoj je Šarović u farmerkama od 20 km i „jaknici“ od 15 km. Još navodi i da Šarović danas posjeduje veliko bogatstvo.

Ashdown je obrazložio svoje odluke govoreći kako ljudi u RS-u konačno trebaju shvatiti da je RS entitet, a ne država. Šarović je također optužen i za aferu „Privredna Banka Srpsko Sarajevo“ zbog organiziranog kriminala i zloupotrebe položaja, te je u pritvoru proveo razdoblje od novembra 2005. do oktobra 2006.

Završetkom rata, Šarović postaje prvi gradonačelnik tada Srpskog Sarajeva (tad postaje i potpredsjednik SDS-a). Za vrijeme svog gradonačelničkog mandata u Srpskom Sarajevu (danas Istočno Sarajevo) je vladala konfuzna situacija zbog zatrpanosti grada izbjeglicama. Tada praktično skoro i da nije postojao grad, ali je brojnim donacijama i sredstvima izgrađen skoro potpuno novi grad. Na izborima 2000. postaje predsjednik RS-a, a 2002. član predsjedništva iz reda srpskog naroda. Na poziciji člana predsjedništva se zadržao do aprila 2003. Godine, podnijevši ostavku zbog afere „Orao“. Tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown je Šarovića želio smijeniti, ali je Šarović prvenstveno radi očuvanja svoga ugleda podnio ostavku. Afera „Orao“ je poznatija kao ilegalna prodaja oružja Iraku te je duboko potresla manji bh. entitet. Civilno rukovodstvo RS-a je odbacivalo bilo kakvu umiješanost, a zanimljivo je da Financijska policija nikad nije kročila u prostorije Vazduhoplovnog zavoda „Orao“. Nakon analize dokumenata iz „Orla“ Šarović je proglašen politički odgovornim za ilegalnu trgovinu oružjem. Ashdown je zbog afere „Orao“ donio odluku o restrukturiranju oružanih snaga u BiH. Ukinuti su zakoni koji su RS-u davali obilježja državnosti. Ashdown je obrazložio svoje odluke govoreći kako ljudi u RS-u konačno trebaju shvatiti da je RS entitet, a ne država. Šarović je također optužen i za aferu „Privredna Banka Srpsko Sarajevo“ zbog organiziranog kriminala i zloupotrebe položaja, te je u pritvoru proveo razdoblje od novembra 2005. do oktobra 2006. godine te je pušten na slobodu. Godine 2008. podnosi tužbu protiv države BiH Sudu BiH i traži odštetu od 480.000 KM jer je neosnovano bio u pritvoru. Sud je donio odluku 2011. godine i odlučio da Šaroviću bude isplaćeno 102.000 KM na ime odštete za nepravdu nanesenu sudskom odlukom. Šarović i vodstvo SDS-a je optuživano i za pomoć ratnim optuženicima i nesuradnju s Haaškim sudom.

Već mu je 2011. Inzko ukinuo odluku zabrane političkog djelovanja te iste godine Šarović postaje ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa na nivou BiH. U centar pažnje dolazi nakon sukoba SDS-a i SNSD-a te je radi toga smijenjen s ministarske pozicije. Jedan od razloga smjene je i neodobravanje gradnje hidroelektrana na Drini. Taj projekt je pokrenut između Italije, Republike Srpske i Srbije. Šarović i većina ministara u Vijeću ministara je odbila dati suglasnost za realizaciju ovog projekta jer bi od njega korist imale samo određene kompanije, a ne BiH i RS. Za njegova prvog mandata je smanjen i vanjskotrgovinski deficit s Hrvatskom za 1/3 te je iznosio 165 milijuna KM. Tad je SDS optuživan od strane SNSD-a kao suradnik Zapada s ciljem rušenja Dodika. Šarović je dobio pozitivne kritike mnogih ekonomskih analitičara i šire javnosti kako u RS-u, tako i u Federaciji.

Nakon posljednjih parlamentarnih izbora i formiranja Vijeća ministara Šarović je ponovno zasjeo na istu stolicu. Jasno je odredio prioritete, a to su izvoz/uvoz, privlačenje investicija, pitanje konkurentnosti i podizanje ekonomskih sloboda. Ponovno dolazi u centar pažnje stavljanjem prigovora Hrvatske na izvoz mlijeka iz BiH u EU. Nakon ulaska u EU, Hrvatska je i dalje zahtijevala od BiH da ostanu u bescarinskoj zoni, Šarović se tome usprotivio jer bi to dodatno nanijelo štetu bh ekonomiji i značilo još veći priliv proizvoda iz Hrvatske. Od tada pa sve do danas pitanje izvoza mlijeka nije riješeno, a u medijima se 2013. špekuliralo o „mljekarskom ratu“ na što je Šarović odbacio tvrdnje i rekao da BiH mora zadovoljiti i ispuniti kriterije za izvoz mlijeka.

Na konferenciji za novinare 2. septembra Šarović je jasno rekao da BiH poštuje hrvatske interese, ali i interese ostalih susjeda. Ali je rekao da očekuje i poštivanje interesa BiH. Izjavio je: “Tokom 2014. iz Hrvatske je u BiH, sasvim slobodno i bez ikakvih barijera, uvezeno blizu 15 miliona kilograma mlijeka i mliječnih proizvoda. Iz BiH u Hrvatsku nije izvezen nijedan kilogram i logično je da očekujemo da se naš zahtjev uvaži. Korektno je da i mi dođemo na tržište Hrvatske i EU.” Objasnio je kako je stvar proste logike da Bosna i Hercegovina štiti svoje interese, jer nakon potpisivanja SSP-a (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju) BiH je dužna zaštiti 15 ključnih proizvoda, među kojima su mlijeko i meso. On je iznio i podatak da Hrvatska u BiH izvozi robe u vrijednosti milijardu eura, dok je izvoz BiH u Hrvatsku blizu 500 miliona eura. Za razliku od brojnih inicijativa vođenih nacionalističkom retorikom Šarović nije pozvao na bojkot hrvatskih proizvoda, nego je pozvao građane da kupuju domaće proizvode. Nakon svega rečenog tijekom posljednje konferencije, Šarović je dobio mnoštvo pozitivnih komentara.

„Kako možeš biti domoljub koji krade……., kakav je to domoljub?“ (Goran Bare u 'Nedjeljom u 2')

Iz svega navedenog može se zaključiti da je Šarović čovjek „mutne“ prošlosti, a „bistre“ sadašnjosti. Nakon brojnih afera i optužbi, on je praktički uskrsnuo na bh političkoj sceni predstavljajući se kao čovjek u službi Bosne i Hercegovine. „Ne očekuje se od njega da radi u službi BiH“, ovaj stav je vrlo zastupljen i danas u dezintegracijskim krugovima u BiH, a posebno je bio zastupljen dolaskom Šarovića na ministarsku poziciju. Niz je izjava kojima je Šarović pokazao da želi raditi za dobrobit kako Republike Srpske, tako i za interese BiH. Najzvučnija izjava popraćena u svim medijima je: „Svi mi volimo Hrvatsku, svi mi volimo Srbiju, ali ovdje je naš novčanik.“, tu jasno govori čemu se trebaju okrenuti svi građani BiH, posebno Hrvati i Srbi, jer ovdje trebamo raditi na prosperitetu. Žestoko kritizira SNSD-ovu nacionalističku retoriku govoreći da priča o ugroženosti RS-a nema smisla, jer RS se najbolje brani otvaranjem radnih mjesta, a ne nacionalističkom retorikom, jer bez jake Republike Srpske nema ni jake BiH. Jasno stavlja do znanja da voli Republiku Srpsku, ali to ne znači da na nivou BiH ne treba raditi pošteno. Međutim, ne ostaje samo na riječima. Obustavio je projekt izgradnje hidroelektrane na Drini jer nije bio u interesu BiH, omogućen je izvoz brojnih proizvoda u EU, osim mlijeka na čemu se trenutno radi, smanjen je vanjskotrgovinski deficit s Hrvatskom. Iako je SDS-ov čovjek, nekada glavni opstruktor funkcioniranja BiH, Šarović je okrenuo svoju priču i krenuo raditi za interese svih građana BiH. SDS i njegovi koalicijski partneri sitnim koracima postaju integrativni faktor u bh. politici, a to pokazuje i nedavno osnivanje tzv. izvornog SDS-a kao odgovor na sadašnju politiku SDS-a koju SNSD-ovi ljudi i mnogi tvrdolinijaši u SDS-u smatraju previše bosansko orijentiranom i koja u konačnici vodi razgradnji manjeg bh. entiteta. Naravno da priča o razgradnji RS-a ne pije vode, jer na svaki takav spomen SDS burno reagira.

Posljednjim činom Mirko Šarović je svim kvazipatriotima dokazao da se Bosna i Hercegovina i interesi njezinih građana ne brane pričom o nacionalnoj ugroženosti, huškačkom i ratnom retorikom. Mnogi kvazipatrioti u javnosti slove kao zaštitnici svega bosanskog, bošnjačkog, hrvatskog, srpskog, a u stvari rade za vlastiti interes, a građana se sjete samo kad je potrebno glasati ili manipulirati njima. Kada bi se mnogi parlamentarci i ministri posvetili radu za opće dobro građana BiH bez populizma i priče o tzv. ugroženosti nacionalnih vitalnih interesa, ovdje bi se mogla naslutiti i pozitivna budućnost, ali sudeći prema sadašnjem stanju teško je to očekivati. Za kraj ću još spomenuti izjavu odličnog muzičara (Goran Bare) iz susjedne nam Hrvatske koji je gostujući u emisiji „Nedjeljom u 2“ kod Stankovića izjavio: „Kako možeš biti domoljub koji krade……., kakav je to domoljub?“