Jesu li Bosna i Hercegovina i druge države nastale raspadom Jugoslavije sekularne, opravdano je pitanje kada pogledamo ponašanje određenog dijela klera, osobito više rangiranih, koji su često u sprezi s političkim oligarhijama. Možda je najbolje umjesto odgovora na to pitanje u najkraćim crtama prikazati nastanak i razvoj pojma sekularizacije.

Sprega Crkve i vlasti seže od samih početaka kršćanstva kao slobodne religije u Rimskom Carstvu. Naime, za vrijeme cara Teodozija II. kršćanstvo 380. godine postaje državnom religijom. Tim događajem proganjena Crkva postaje progoniteljica. Vrhunac sprege vlasti je u papi Inocentu III. (1198-1216) jednom od vjerojatno najmoćnijih ljudi u povijesti čovječanstva, naime, u svojoj ruci držao je i svjetovnu i duhovnu moć većine tadašnjeg svijeta.

Početak opadanja ove moći već se nazire u Nanteskom ediktu iz 1598. koji stvara politički poredak bez religijskog načela, dakle država se legitimira iz svojih vlastitih snaga. Glavni rezultat je da religija više nije potrebni i sastavni dio političkog poretka. Ovo je početak sekularizacije, iako se taj pojam javlja kasnije. Sam pojam prvi put se spominje 1734. kod Johanna Gottfrieda von Maierna. Njime se htjelo preciznije označiti pravni čin razvlaštenja područja pod crkvenom vlašću te njihov prelazak u državno vlasništvo. Crkva je dakako to doživjela kao povredu svoga vlasničkog prava, no ovaj čin uopće nije bio toliko štetan po nju. Proces sekularizacije je ispočetka bio ideološki neutralan te je u mnogim slučajevima i sama Crkva poticala prenošenje nadležnosti. Tek će u 19. stoljeću pojam zadobiti negativno značenje, jer tada to preuzimanje nadležnosti postaje nezakonito i nasilničko prisvajanje crkvenih prava i imovine. To su ujedno i zadnji sukobi između mladog građanstva i oslabljene feudalizirane Crkve.


Sekularizacija je „povijesni postupak prepoznavanja i priznavanja društva u njegovoj svjetovnoj zbiljnosti“ dok sekularizam „označuje zatvaranje toga društva u njegovu potpunu ideološku dovoljnost. Sekularizam je dakle izrođenje i izopačenje sekularizacije


Kao što vidimo, pojam sekularizacije ispočetka je imao pravno-političko značenje, a tek kasnije tijekom 19. stoljeća zadobiti će kulturološko značenje. Odatle činjenica da veliki zagovornici i predstavnici sekularizacije kao što su Marx ili Hegel uopće nisu upotrebljavali ovaj pojam. Otkako sekularizacija zadobiva kulturološko značenje počinje pod sobom podrazumijevati oslobađanje kulture i školstva od utjecaja religije te dolazi do težnje za laičkom državom.

U modernom zanimanju znanosti ovaj pojam je dugo bio zaboravljen i zanemaren. Upravo su teolozi, osobito protestantski, ponovno vratili ugled tom pojmu te ga vratili u znanstveni diskurs. Jedan od njih je i F. Gogarten. Osobito je važan jer je napravio jednu vrlo bitnu distinkciju između sekularizma i sekularizacije. Naime za njega je sekularizacija „povijesni postupak prepoznavanja i priznavanja društva u njegovoj svjetovnoj zbiljnosti“ dok sekularizam „označuje zatvaranje toga društva u njegovu potpunu ideološku dovoljnost. Sekularizam je dakle izrođenje i izopačenje sekularizacije.“ Sekularizacija je nešto pozitivno, ona označuje čovjekovo oslobađanje od mitskoga mišljenja. Dok bi se ideologizacija sekularizacije mogla nazvati sekularizmom. On naime traži uređeni svijet koji isključuje vjeru i religiju iz života, koju treba izbaciti i zanemariti.

Sekularizacija je višeznačan pojam, a kanadski filozof Charles Taylor donosi tri značenja sekularizacije:

1. Sekularizacija koja se odnosi na državu i druge političke institucije.

2. Sekularizacija koja se odnosi na ljude pojedince, jer se sve više smanjuje broj vjernika.

3. Sekularizacija koja se odnosi na društvene mogućnosti koje omogućuju ili onemogućuju vjeru. Naime u pred-sekularnom dobu bilo je skoro pa nemoguće ne vjerovati u Boga, dok je u sekularnom dobu vjera samo jedna od mogućih opcija.

U vremenu sekularizacije nastupa promjena društva u njezinom temeljnom ustroju. Dolazi do rapidnog opadanja utjecaja religijskih ideja u svakidašnjem životu ljudi. Religija biva potisnuta na rub društva. Ulogu religijske zajednice, na Zapadu osobito kršćanstvo i Crkva, koje su služile socijalnoj integraciji, sada preuzimaju ekvivalenti religije. Sekularizacijom se dakle ne dešava nestanak religije nego ona mijenja svoj oblik. Njezino mjesto sada zauzima politika, znanost, umjetnost. Čovjek unatoč sekularizaciji traži religijske odgovore jer je desakralizacijom svemira narasla moć anonimnosti, straha i kaosa. Sociolog Peter L. Berger govori o pojavi religijskog tržišta. Tako različite (religijske) skupne postaju međusobno konkurentne i bore se za slobodno tržište. Unatoč svemu sekularizacija nije uspjela čovjeku ponuditi odgovor na zadnje značenje života, jer se to značenje pokušalo tražiti u samoj svjetovnosti. Stoga se moderni čovjek ponovno okrenuo crkvama i religijskim skupinama u nadi da će tamo pronaći duhovnu hranu. Čovjek je žedan i gladan svetoga. S pravom se može reći da se nalazimo u postsekularnom dobu koje sa sobom nosi postsekularnu religioznost koja se najčešće pronalazi u starim religijama Azije i Amerike ali i u kršćanskim karizmatskim zajednicama. Ovo sve govori kako pitanja smrti, misterija, boli, ljubavi, grijeha, spasenja, svršetka svijeta koja je modernizacija olako odbacila itekako zanimaju modernog čovjeka. No, to znači i to da moderni i postmoderni svijet nije ponudio adekvatne odgovore na ta pitanja.

Tako C. Taylor smatra da argumenti da je znanost pobila religiju i da je Darwin pobio Bibliju, nisu pravilni jer ne objašnjavaju na adekvatan način zašto ljudi napuštaju vjeru. On pak želi govoriti o različitim iskustvima života vjernika i nevjernika. Kakvo je shvaćanje punine života jednih i drugih. Za vjernika tu puninu omogućuje odnos prema Bogu, a za nevjernika je ona naturalistička, npr. Kantova varijanta praktičnog uma.

Vidjeli smo podrijetlo, razvoj i značenja sekularizacije. Također bitnu razliku između sekularizacije i njenog izopačenog ideologiziranja. Postaje nam jasno da se svaka ideja koliko god bila plemenita može izokrenuti u svoju suprotnost. Stoga trebamo biti svjesni da je povijest otvoren proces te da neka stvar u jednom trenutku može imati pozitivno a već u drugom negativno značenje. Ovo vrijedi jednako za religiju i sekularizaciju.

Autor: Darko Pejanović