Za razliku od našeg, engleski jezik je rječničkim fondom iznimno bogat te sadrži riječ koja označava neki događaj slučajnog otkrivanja sa sretnim ili blagotvornim ishodom – serendipity. Prva zabilježena upotreba te riječi djelo je britanskog pisca i historičara umjetnosti, Horace Walpolea, koji je sredinom osamnaestog vijeka uzbuđeno pisao svom imenjaku, zemljaku i diplomati sa službom u Firenci, Horaceu Mannu, opisujući neočekivano otkriće do kojeg je došao potpuno slučajno, a koje se ticalo jednog izgubljenog Vasarijevog portreta renesansne aristokratkinje, ljubavnice, a kasnije supruge Francesca I Medicija, Biance Cappello.

Etimologija riječi kojom je opisao svoje sretno otkriće referenca je na meni dragu perzijsku bajku Tri princa iz Serendipa, koja je u vrijeme evropske Renesanse obznanjena zapadnoevropskom čitaocu zahvaljujući naporima venecijanskog prevodioca i izdavača, Michela Tramezzina, koji ju je pronašao u prvom od sedam poglavlja divne perzijske pjesme Hasht-Bihist, a zatim je preveo na talijanski jezik te adaptirao kao prozno djelo, da bi ona ubrzo zaživjela i na drugim evropskim jezicima.

Autor izvorne pjesme, čiji se naslov može razumjeti kao Osam dženetskih kapija, iako pjesma nažalost nikada nije prevedena na naš jezik, Amir Khusrow Dehlavi, posudio je osnovne narativne motive iz Firdusijevog epsko-pjesničkog remek djela Shahnamehe, ali je ujedno prvi uveo likove serendipskih prinčeva u književnost. Naime, u bajci trojica potencijalnih prijestolonasljednika napuštaju očevo kraljevstvo u potrazi za znanjem, ocijenivši da još uvijek nisu dovoljno mudri za prijesto te se nehotice upuštaju u razne avanture tokom svojih putešestvija, redovno dolazeći do novih sretnih i slučajnih otkrića iako nisu tragali za njima.

Mistični Serendip, koji je inače staroperzijski naziv za Šri Lanku, tako je postao korijen jedne lijepe engleske imenice koja je prosječnom čitaocu možda najpoznatija po istoimenom naslovu osrednje romantične komedije sa krajnje simpatičnom fabulom. Naime, u filmu Serendipity John Cusack i Kate Beckinsale igraju par koji se pukom slučajnošću, svakih nekoliko godina sreće u New Yorku, nakon inicijalnog upoznavanja tokom jedne praznične večeri u tržnom centru Bloomingdale's. Nevjerovatnost njihovih slučajnih susreta, kao i sujevjernost glavne junakinje rezultira zajedničkom odlukom da budućnost prepuste sudbini i da ne otkrivaju ništa o sebi, uranjajući tako u niz sudbinski determinisanih avantura poput onih u bajci Tri princa iz Serendipa. Njihov ganutljiv odnos, prožet bajkovitom magijom, postaje lajtmotiv njihovog postojanja, da bi ga na koncu krunisali zajedničkim životom.

Na istovjetan način, zahvaljujući nizu slučajnih događaja sa sretnim ili blagotvornim ishodom – događaja koji bi se s pravom mogli nazvati serendipity, jedan od mnogobrojnih lajtmotiva moga života postao je Aljo efendija Harić – hvatač šejtana magičnim cekerom. Imam ja tu inklinaciju da u nedogled i besciljno čeprkam po vasionu dok mi se postojanost nekog fenomena ne pretoči u serendipity, a ja u Forrest Gumpa, kao što me onomad dvojac diletanata na tragu drevnih Bošnjana do suza nasmijao, natjeravši me da im posvetim poneku napisanu riječ. No, vratimo se Alji.

* * *
Za čitaoce koji nisu upoznati s dotičnim, a u nadi da su takvi u manjini, Aljo efendija Harić je duhovni iscjelitelj iz Tešnja koji je dospio u žižu domaće javnosti prije desetak godina kada su pojedini sarajevski dnevni listovi sumanuto počeli objavljivati oglase o „najjačem duhovnom iscjelitelju od Balkana do Perzije“, time reklamirajući njegove odista apsurdne usluge. Lako se može pretpostaviti da je Aljo zagolicao maštu naše čeljadi više nego ostale gatare, egzorcisti, salijevači strave i šaptači duhova, postavši tako instant selebriti bosanskog onlajn vilajeta, zbog zaista širokog i vertikalno integrisanog asortimana usluga koje godinama nudi u sklopu svoga one man društva s ograničenom odgvornošću, a od kojih valja naglasiti onu najfantastičniju - deratizatorsku uslugu hvatanja šejtana cekerom!

I to ne bilo kakvim cekerom, nego magičnim-turbo cekerom nad kojim danonoćno dovi, a kojeg je kao alatku za milosrđe naslijedio od amidže Rifata i amidžice Zulije od kojih je, kao mlađahni šegrt, kako kazuje predanje, studiozno izučio porodični zanat – jedan biografski podatak kojeg je ovaj kolosalni efendija sa šmekerskom bradom čarobnjaka Merlina podvukao u svim datim intervjuima, a bog zna, bilo ih je previše.

Efendijina poslovna etika oličena u strogom profesionalizmu, kao odraz njegova ispravnoga nijjeta, ne poznaje lažno oglašavanje. Dapače, on je kataloški i decidno precizirao one tegobe koje umije skinuti, a njih je slovom i brojem - sedamsto i jedna. Dakle, ovaj duhovni zanatlija nije htio obmanuti javnost lažnim obećanjima o naprimjer sedamsto drugoj ili sedamsto trećoj tegobi koju može skinuti, nego je od osnivanja svog iscjeliteljskog preduzeća demonstrirao poslovnu čestitost.

No, to nije osnovni razlog zbog kojeg je uvažavan. Naime, ekspertiza i čestitost tešanjskog Lankester Merrina, duhovnog pandana svete krave sarajevskog poluintelektualnog miljea i ovozemaljskom ekspertu za sve, Bernard-Henri Levyju, utoliko je vjerodostojnija za prosječnog bosanskog insana jer je utemeljena na titularnosti, što mu izaziva erekciju. Podsjetimo, efendija Harić – kako u svojim oglasima, tako i na svom zvaničnom Facebook nalogu ističe da je „završio škole za sve vrste misionara, pravoslavni, katolički, evangelistički i sve vrste efendija“ – nešto poput multikonfesionalne 3 u 1 Nescafe za šejtanska posla.

Međutim, kao što svi znamo, brza slava, nažalost, uvijek sa sobom nosi i maliciozne komentare svakojake svjetine, pa se tako i efendija Aljo našao na udaru jednog manjeg dijela javnosti koji ga je proglasio šarlatanom, optuživši ga za nadriljekarstvo - krivično djelo po članu 233 Krivičnog zakona Federacije BiH za koje je propisana zatvorska kazna do godinu dana. Kako bi se odbranio od navedenih optužbi iza kojih, za divno čudo, nisu stajali istražni organi države u pokušaju već urednici kojekakvih vjersko-narodnjačkih portala koji su dotičnom prvenstveno zamjerali predislamsko i staroslovensko praznovjerje i širk, efendija Aljo je u intervjuu za magazin Aura, publikaciju kojom ćemo se pozabaviti nešto kasnije, dao zbilja romaneskni odgovor koji neodoljivo podsjeća na nepismenog bibliotekara iz Nametkovog Sarajevskog nekrologija koji je cijeli radni vijek proveo u gradskoj biblioteci u koju nikada niko nije ušao, a da jeste kojim slučajem ušao spoznao bi da bibliotekar ne zna čitati.

Naime, ogradivši se od optužbi za nadriljekarstvo, efendija Aljo je objasnio da mu „interes nije dobit, već da izliječi i spasi čovjeka“, odnosno da „nikome ne ide kući da traži sihire i zapise, to je budalaština, jer to sve gubi moć nakon četrdeset dana“, nego da „isključivo liječi učenjem iz Kur'ana i čistim medom“. Dakle, vispreni tešanjski učenjak mehkog srca, poput živopisnog lika iz neke Borgesove pripovijetke, suprotstavio se optužbama za krivično djelo nadriljekarstva tako što je u razgovoru s medijima pojasnio da se upravo bavi krivičnim djelom nadriljekarstva, valjda vjerujući da sinteza kur'anskih sura i bagremovog meda, džematskom ćiribu-ćiriba alhemijom, proizvodi nadnaravni antipsihotik kojem Haldol, da budem malo ciničan, ne može meda. Avaj, prave bizarnosti tek slijede.

* * *

Intervju dat magazinu Aura nije jedina veza između efendije Alje i rečene publikacije. Naime, lako bi se moglo pomisliti da je neko minijaturno žutilo poput Aure, sa sjedištem u glavnom gradu i s nagomilanim računima za struju i odvoz smeća, uslijed informatičke revolucije koja je istisnula printane medije iz prvog ešalona publicistike, našlo za shodno da u provinciji pronađe nekog korisnog i pitoresknog idiota koji se bavi blesavim vradžbinama, odnosno jedva preživjelim recidivima predmodernih, narodnih običaja te o njemu objavi ekspoze u nadi da će makar na nekoliko dana primamiti pažnju svojih nekadašnjih čitalaca, a na kraju samo privuče pažnju policijskih organa. Čak bi se moglo reći da je to bio isprobani recept publicistike na jugoslovenskim prostorima, budući da postoji pregršt primjera kada su mnogo ozbiljnije redakcije od Aurine poklanjale pažnju raznim čudacima i osobenjacima, seoskim kabadahijama i hohštaplerima, nadripjesnicima i provincijskim filozofima, vjerskim fanaticima i vlaškim vračarama – čak sam i ja posvetio kolumnu ranije pomenutom tandemu diletanata na tragu drevnih Bošnjana!

Ne treba, dakle, zaboraviti da je beogradska Duga godinama objavljivala feljtone o jugoslovenskom podzemlju u zapadnoj Evropi; da je zagrebački Start sredinom osamdesetih objavio krajnje začudan intervju sa prolupanim iscjeliteljem i čudotvorcem iz Velikog Mokrog Luga, Draganom Marjanovićem, koji je uvjeravao svijet da mu crvene cipele olakšavaju interakciju s demonima; da je svojevremeno Milovan Danojlić objavio savremeni esej naslovljen Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju, u kojem je prikazao lik i djelo nepriznatog pjesnika Dobrislava S. Radenovića, učitelja iz Peći ubijeđenog da stvara vrhunsku književnost i ozlojeđenog zbog tvrdoglavog odbijanja javnosti i kritike da mu to priznaju.

No, u svim navedenim egzemplarima, pored očite novinarske simpatije prema obrađivanim ekscentricima, postojao je jasan ironijski otklon redakcije. Dakle, ne, novinari magazina Aura nisu igrom slučaja doznali za ridikuloznu priču o efendiji Alji i njegovom magičnom cekeru, odlučivši mu posvetiti intelektualno dovitljiv tekst krcat ironijskim otklonom u nadi da će njime privoliti čitalačku publiku, a ujedno i rasvijetliti jednu krajnje pogubnu društvenu anomaliju kakvo je iscjeliteljstvo.


Moramo biti svjesni da svjedočimo potpunoj legitimizaciji i estradizaciji jedne društvene devijacije koja pripada više srednjem vijeku nego našoj epohi, a u čiju promidžbu su uključeni najznačajniji politički i privredni centri moći, dok oni centri koji direktno ne učestvuju šute, čime implicitno odobravaju – dakako sve u zemlji čiji je zdravstveni sistem pretočen u begovat jedne porodice i koji podrazumijeva da bolesnici prikovani za bolničku postelju sami sebi obezbijede gazu kojom će im ljekari rane tretirati



Magazin Aura, naime, gotovo dva desetljeća radi upravo suprotno, organizujući od 2000. godine takozvani izbor najuspješnijih alternativaca Bosne i Hercegovine te se po riječima glavnog urednika časopisa, Ekrema Milića, smatra „liderom na balkanskim prostorima u oblasti alternativne medicine“. Čitajući Milićev komentar bez predznanja o materiji, stiče se dojam da je Aura publikacija koja se bavi temama zdravog života i ishrane, fitnesa i akupunkture, vegeterijanstva i veganstva, joge, meditacije i sličnih disciplina koje su u savremenom svijetu uvriježeni i priznati oblici interdisciplinarne i alternativne zdravstvene njege, a da ne prelaze granicu etičkog i zakonski dopuštenog.

Međutim, kada otvorite zvaničnu internet stranicu magazina i prelistate reportaže s njihovih nagradnih večeri shvatićete da ste upravo preletjeli iznad kukavičijeg gnijezda i poput voajera posjetili jezivi svijet opasnih šarlatana i muljatora, odjevenih u decentna odijela i svečane haljine u kojima nasmijano primaju priznanja za nadriljekarstvo. Naime, samo neke od nagrađivanih kategorija su: najuspješniji tarot tumači, astrolozi, vidovnjaci, parapsiholozi i duhovni iscjelitelji! Valja takođe reći da je jedan od pobjednika za prošlu godinu naš cijenjeni Aljo efendija Harić, koji je šest puta do sada ponio laskavu titulu najuspješnijeg bh. iscjelitelja! Ne bi me iznenadilo da su organizatori i duhu Casperu udijelili pozivnicu kako bi uručio neku od nagrada, ali mu je prisustvo bilo onemogućeno uslijed ranije ugovorenih obaveza.

No, moram priznati da mi je najinteresantnija kategorija ona koja nagrađuje takozvane biljne preparate, odnosno splačine nastale u seoskim laboratorijama opskurnih, narodnih travara koji parazitiraju na bolesnoj sirotinji. Naime, prošlogodišnji pobjednici iz ove kategorije su Konjički sirup za dijabetes (Mirsad Krnjić), Terapija za oboljenje jetre (Asim Kljun) i Elikser sa Kavkaza (Šuhreta Seka Trobradović), koji mi svojim egzotičnim i moćno odzvanjajućim nazivom sugeriše da bi mogao povodljivom Bosancu biti ono što je ambrozija nekoć bila za grčke bogove. No, vratimo se temi.

Čitaoci bi mogli zaključiti da je fenomen šarlatanstva sveobuhvatan i da mu se zato ne treba pridavati toliki značaj, budući da se i najrazvijenija svjetska društva rvaju s njim, no da bismo razumjeli zašto ovaj predmetni fenomen u našem slučaju ukazuje na mnogo ozbiljniji društveni defekt, potrebno je dodatno odgonetnuti pozadinu magazina Aura.

Naime, Aura nije minorna i beznačajna redakcija koja egzistira na društvenoj periferiji, jedva preživljavajući, kako financijski tako i profesionalno. Ona je sastavni dio Avaz grupacije, najvećeg medijskog konglomerata u Bosni i Hercegovini i sestrinska publikacija najčitanije dnevne novine u našoj zemlji, Dnevnog avaza, čiji je utemeljivač, Fahrudin Radončić, ujedno i predsjednik jedne od naših najutjecajnijih političkih partija te nekadašnji državni Ministar sigurnosti, trenutni zastupnik u Domu naroda BiH i svojedobni kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva.

Tradicionalni bal vampira u organizaciji magazina Aura ne održava se u nekom zabačenom Domu kulture u srednjoj Bosni niti se održava u ocvalom restoranu tik uz dio magistralnog puta koji spaja Bosanski Šamac i GP Doljani, nego se priređuje u ekskluzivnom sarajevskom hotelu Radon Plaza - takođe u vlasništvu Avaz grupacije. Dakle, moramo biti svjesni da svjedočimo potpunoj legitimizaciji i estradizaciji jedne društvene devijacije koja pripada više srednjem vijeku nego našoj epohi, a u čiju promidžbu su uključeni najznačajniji politički i privredni centri moći, dok oni centri koji direktno ne učestvuju šute, čime implicitno odobravaju – dakako sve u zemlji čiji je zdravstveni sistem pretočen u begovat jedne porodice i koji podrazumijeva da bolesnici prikovani za bolničku postelju sami sebi obezbijede gazu kojom će im ljekari rane tretirati.

Takva stvarnost odraz je potpune dezintegracije društvenog tkiva i najveći indikator odumiranja države, zarad čega osiromašeno, nepismeno i iscrpljeno stanovništvo traži spasenje u Torabijevoj vodi i magičnim cekerima. Sve navedeno nas mora asocirati na okultizmom zanesenu versajsku Njemačku i dekadentnim misticizmom zaluđenu carsku Rusiju – dvije zajednice koje su uslijed političkog, ekonomskog i moralnog sunovrata, predvođene korumpiranim, nenarodnim i obijesnim liderima, sebi trasirale put u nacizam i boljševizam. Samo se nadam da nećemo nikada u živom prenosu gledati kako neki naš merhametli Raspućin, mašući Aljinim magičnim cekerom i uz blagoslov dejtonskih feudalaca, ganja šejtane po državnim institucijama. Takav događaj sigurno ne bi bio serendipity, ali bi me bome nasmijao. Bosanac se, naime, mora smijati - najprije sebi, zatim svojoj sudbini, a ponekad i magičnom cekeru.

Autor: Denis Švrakić, Prometej.ba