Glavna bolest identiteta, kako naglašava Fethi Benslama, jeste u izvlaštenosti, dakle oduzimanju ili gubitku vlastitosti. Doslovno, izvlaštenost je kada nam neko drugi oduzima ono što smatramo našom vlastitošću, a gubitak onoga što smatramo našom vlastitošću znači ustvari gubitak sebe, odnosno gubitak identiteta, a što dalje znači najveću sramotu, uvredu, poništenje, najgoru smrt. Za Bošnjaka, bošnjaštvo je vlastitost, suštinski dio bića, to nije osjećaj pojedinca prema pripadnosti, nego ono što pojedinac jeste po rođenju, u svojoj suštini. Sve ono što drugi želi nametnuti nama, dakle uvući svoju vlastitost u našu vlastitost, smatra se pokušajem izvlašćenja. Tako na primjer, izvlašćenje je ukoliko se identiteti, recimo bošnjački i hrvatski, u nekoj tački, recimo braku, prepletu. Ukoliko vlastito drugog uđe u naše vlastito, onda moramo sve učiniti da vlastito drugog istjeramo iz našeg vlastitog. Na tome su se svodili svi programi čišćenja – istjerati onog drugog i ponovo steći čistu vlastitost. Dakle, vlastitost jeste ono ekskluzivno naše, ono najvrijednije naše od čega ovisi naše postojanje, ono što stranac ili drugi želi osvojiti i zaposjesti kako bi nas poništio, usmrtio, izvlastio. Najradikalniji oblik takvog izvlašćivanja jesu nacistički logori u kojima su se ljudi sistemski tjerali da izađu iz ljudske vrste (zbog „pogrešnog“ identiteta) dehumanizirajućim torturama i poniženjem. Neofašistička misao danas implicira i zagovara strašnu ideju da je identitet značajniji od samog života, da identitet treba da upravlja životom i pravom na postojanje.

Benslama navodi jedan paradigmatski i stravičan primjer nastojanja da se oduzme vlastitost onog drugog i time ga se u srži porazi i poništi. Benslama uzima primjer srpskih vojnika koji su u ratu u Bosni i Hercegovini (1992-1995.) počeli da sistematski siluju Bošnjakinje, ne samo zbog seksualnog nagona, već sa ciljem da one zatrudne i da ih se ne pusti iz zarobljeništva prije kasne trudnoće. Dakle, možemo primjetiti, paradoksalno, da silovatelj želi oploditi svoga neprijatelja u trenutku u kojem je želio njegovo iskorjenjivanje, odnosno etnički ga očistiti. Ovo ukazuje da su silovatelji željeli ne samo fizičku smrt, već i suštinsku smrt, smrt onoga što se smatra vlastitim, čistim i najznačajnijim identitetskim proizvodom. Šta uraditi s djetetom rođenim iz silovanja? Šta je ono? Ako se osoba posmatra kroz pripadnosti, ovakvo dijete je nepripadajuće. Ono je dokaz, živući simbol smrti i izvlaštenosti, uprljanosti našeg kolektivnog bića. Ono je simbol poraza jer smo dozvolili da vlastitost drugog trajno zaprlja našu vlastitost. Ako je identitetska vlastitost postala čuvar života, onda se izvlašten i onečišćen život ne može živjeti. Dakle, posrijedi je nastojanje da se drugi, neprijatelj promijeni u nešto drugo, da se njegov identitet promijeni, najvlastitije onog vlastitog, dakle da se izopači. Izopačiti neprijatelja, učiniti stramotu njegovom identitetu, učiniti ga stranim samome sebi, značajnije je nego ga fizički poništiti. Izopačeno potomstvo je najbolji primjer tome, jer takvim potomstvom više nikad neće prolaziti naša čista krv.

Činjenica da identitet upravlja našim životima, odnosno da je život podvrgnut identitetima, objašnjava zašto silovatelji nisu silovali samo iz seksualnog nagona, ili zašto nasilje ne cilja samo na smrt drugoga, nego na njegovo izvlašćivanje, njegovo preokretanje u stranca za samog sebe. To je prava smrt, jer vladavina identiteta podrazumijeva da je prava smrt jedino ukoliko se izgube ili ukaljaju identitetske vlastitosti. Tiraniju identiteta ne zanima osoba u pojedinosti, već osoba kroz zadate, nametnute pripadnosti. To znači da silovana žena nije silovana žena, njeno iskustvo nije njeno iskustvo, već je silovana žena silovani identitet, a njeno iskustvo je iskustvo kolektivnog identiteta. Njena trauma ima značaj samo u okviru kolektivne traume, a njena bol se mjeri instrumentima boli identiteta. Zanemaruje se činjenica da čin silovanja jeste najviše psihička, emocionalna i tjelesna bol i trauma za žrtvu, dakle individualno iskustvo, nasilje počinjeno nad konkretnim i jedinstvenim tijelom i nad konkretnom i jedinstvenom psihom, a tek zatim može biti i nešto osim toga. Istina jeste da su žene silovane jer su drugog identiteta, ali treba najprije uzeti u obzir da se, iako prevashodno zbog etnonacionalnog identiteta, silovanje desilo nad onim što je čovjeku mnogo bliže od bilo kakvog kolektivnog identiteta, nad ljudskošću, emocionalnošću i tjelesnošću bića.

U muškocentričnom, šovinističkom poretku muškarci se hvale i nadmeću svojim spolnim aktivnostima, u pravilu tretirajući seksualni odnos kao odnos dominacije-submisivnosti, te tretirajući žensko kao objekt muške seksualne moći. Danas svjedočimo da se o mogućem ratu govori neprestano. Jedna od prvih „šala“ diskursa o ratu jeste silovanje neprijateljskih žena kao čin nasilnog seksa u kojem je mušakrcu sve dozvoljeno, čin koji jeste podsvjesna fantazija muškarca. Idealna prilika udovoljavanja takvoj fantaziji jeste silovanje neprijateljskih žena, jer kao neprijateljske, nad njima je nasilje legitimizirano i opravdano. Pornografija je dokaz da seks kombiniran s nasiljem nad ženom predstavlja muški ideal strastvenog seksualnog odnosa. Silovanje tako udovoljava dvostrukoj želji:

- nasilni seks apsolutne dominacije nad ženom kao žrtvom, koji udovoljava nadmoćnoj poziciji ega;

- želji ili užitku skrnavljenja etničkog bića drugog, odnosno njegove vlastitosti, kroz tjelesni čin kojim se, ustvari, neprijatelju smije u lice i poručuje kako s onim što njima pripada mogu raditi šta hoće i time ih duhovno poraziti i poniziti, odnosno izvlastiti ih, a ne samo fizički usmrtiti.

Dakle, silovanje tako predstavlja ratno oružje koje ostavlja vjerovatno najtrajnije posljedice na psiho-fizički život neprijatelja, u neprijatelja se upisuje ono što taj pod svaku cijenu odbija, oduzima se njegova čast, obraz, moral, principi, oduzima se vlastitost identiteta kao najveće životne vrijednosti. Prisilna trudnoća, kao najteži oblik izvlaštenosti, jeste tiho i mučno umiranje, najteži oblik umiranja, gori od bilo koje smrti. Time se neprijatelju šalje poruka o pobjedi, o samovoljnom raspolaganju nad njihovom etnijom. Za muški militarizam to nije žensko pitanje i napad na žene, već napad na etničku grupu, prevashodno na muški dio te grupe.

Meni najbolji primjer ratnog silovanja, ratne traume, prisilne trudnoće i izvlaštenosti jeste film „Grbavica“ Jasmile Žbanić. Filmovi Jasmile Žbanić u pravilu se bave „krupnim“ ili općim temama bosanskohercegovačkog društva, ratom, poraćem, ratnim traumama, islamskim ekstremizmom itd. Time njeni filmovi sadrže izrazito primjetnu političku notu koja nastoji osvijestiti gledateljstvo, uticati na promjenu mišljenja i stavova prema određenim aktuelnim društvenim pitanjima vezanim za bosanskohercegovačke društveno-političke prilike. U pravilu, društveno stanje Žbanić prikazuje i komentira iz dominantno ženske perspektive kao alternativne, marginalizirane, potlačene perspektive koja se svjesno ušutkuje. Takva perspektiva traži i pokazuje pukotine društva, mjesta gdje društvo pokazuje svoje pravo lice koje nije maskirano ideologizirajućim predstavama. Okosnica filmskog stvaralaštva Jasmile Žbanić jeste ženska perspektiva unutar muškocentričnog poretka vrijednosti obilježenog najprije ratom i posljedicama rata. Žbanić se intenzivno bavi temama vezanim za ratno iskustvo i ratne traume žena kao marginalizirane skupine podređene muškim vrijednostima.

Filmom „Quo Vadis, Aida?“ Jasmila Žbanić je, čini se, postigla stvaralački vrhunac zasjenivši sve prethodne filmove. Međutim, smatram da je „Grbavica“ ipak njen najbolji film koji savršeno predstavlja svijest i ponašanje poratnog bosanskohercegovačkog društva i njegovog suočavanja s traumom rata. Za mene je „Grbavica“ najbolji bosanskohercegovački film u 21. stoljeću. Film koji najbolje i suštinski predstavlja ono što bosanskohercegovačko društvo jeste, njegovu svijest, vjerovanja, formu, ponašanje itd., kroz pitanje rata, odnosa prema ratu, posljedica rata, šehida, silovanja itd. U „Grbavici“ se osjeti prisutnost rata ponajviše kroz najstravičniju moguću posljedicu – dijete koje je predmet silovanja. U toj figuri rat nikad ne nestaje, niti ikad prestaje njegovo stravično dejstvo. Zbog toga, po meni, „Grbavica“ mnogo više govori šta rat jeste u svojoj biti, pogotovo ovaj u Bosni i Hercegovini, nego film „Quo Vadis, Aida?“ koji tematizira genocid u Srebrenici kroz perspektivu majke koja pokušava spasiti svoju porodicu. U „Quo Vadis, Aida?“ je Žbanić priču o genocidu zaista ispričala majstorski, na nivou najvećih filmova s temom masovnih zločina, međutim, rat u svojoj krajnjoj tragičnosti mnogo je više prisutan u filmu „Grbavica“. Razlog tome ponajprije jeste tematiziranje ratne traume silovanja. Moje najbliže, moje dijete, jeste proizvod moga najdaljeg, moga neprijatelja, sotone i slično. Kako živjeti s tim?

U filmu „Grbavica“ društvena prava žena ovise o muškarcu. Sara može ići na ekskurziju samo sa potvrdom da je šehidsko dijete, a ne kao dijete samohrane majke, koja je uz to i silovana. Time se ustvari pokazuju dvije stvari:

- poništava se individualno iskustvo žrtve koliko god ono bilo bolno i tragično. Jedino ukoliko se individualno iskustvo može inkorporirati općeprihvaćenim i zadatim kolektivnim iskustvom koje ima važnost za kolektivnu identitetsku naraciju, ono jeste vrijedno;

- muško iskustvo je važnije jer muškarci raspolažu i čuvaju identitet svim sredstvima, pa tako i sjemenom koje određuje identitet potomstvu. Kada Esma kaže svojoj kćerci Sari da je ona četničko kopile, ona time samu sebe poništava kao reproduktivno biće, dajući muškarcu apsolutno i determinirajuće određenje u pitanju potomstva, gdje majka samo donosi ono što muškarac određuje.

Sara u svome imaginarnom svijetu (ali za nju stvarnijem od same stvarnosti) vjeruje da je njen otac šehid kojeg su četnici zaklali, a uz to, da stvar bude teža, gotovo nepodnošljiva, šehid u društvu kojem pripada ima karakter božanskog, a četnik demonskog. Kakva može biti njena stvarnost kada sazna da njen otac nije šehid, nego četnik silovatelj. Ipak, Žbanić na kraju filma poručuje, više optimističnim nego sretnim završetkom, kako je život i s tom činjenicom moguć kroz sliku odlaska na ekskurziju kao tački izvjesne radosti u kojoj se jedan život završava, a novi počinje. Upravo primjer Sare svjedoči fiktivnu prirodu i relativnost identitarnih odrednica. Niti jedno dijete ne može biti kopile i ne smije nositi taj društveni teret i ožiljak, jer život treba posmatrati kao proces kroz koji se ostvarujemo, a ne kao statičnu pojavu predodređujuće ostvarenosti.

Društveni poredak ne pokazuje dovoljan senzibilitet za iskustvo silovanja. Čak suprotno. Mnoge žene ne smiju normalno i otvoreno govoriti o iskustvu silovanja zbog srama i straha od osude, prezira, i nemogućnosti da će moći nastaviti normalan život u zajednici koja ih neće prestati osuđivati zbog onoga na što one uopće i nisu imala uticaja. Na taj način, šutnjom, trauma se samo još više produbljuje. U psihoanalizi pričanje jeste uslov izlječenja od traumatskog iskustva. Tako žena kao žrtva silovanje prolazi kroz dvostruku torturu: jednu od silovatelja, a drugu od vlastitog kolektiva.

Ahmed Isanović, Prometej.ba