Ne snalazi se obrazovanje ni u idealnim uslovima, zašto očekivati da će se snaći u ovim epohalno izazovnim vremenima!? Gotovo da je besmisleno razgovarati o tome šta smo naučili u onom prisilnom izletu u online školu. Gotovo da je besmisleno razgovarati o nastavku jedne takve iluzije učenja i poučavanja.

Da se naknadno ne bih ograđivao od samog sebe, niz generalizacija je potreban kako bi se razumjela „stara“ pitanja, zasigurno starija od ovih novih poput „kako krenuti u školu?“, „hoćemo li svi pomrijeti?“, „Google classroom ili TEAMS?“ itd. U svakom slučaju, drago mi je da su neka druga pitanja preuzela primat nad onima „teške torbe?“ i „egzistencija nastavnika?“, jer godinama ne znamo postaviti niti jedno drugo. Ono suštinsko. Ono koje kolokvijalno kaže „hajde da se ne lažemo“.

Strast za romantizacijom me je zatekla kada sam počeo da slušam hvalospjeve o tome kako smo „pregurali“ period i kako smo eto svašta naučili i sve će biti uredu. Istom brzinom kako smo romantizovali takvom brzinom smo počeli da se plašimo povratka u škole. U ovom ili onom formatu. Pa zar nismo naučili sve i potpuno smo spremni za bilo kakav izazov?

U međuvremenu, nade u toplije vrijeme i imunitet tog nekog krda brzo padaju u vodu sa rekordnim brojem zaraženih. U međuvremenu, polažu se mistične nade da će u dva i po mjeseca obrazovni autoriteti širom Bosne i Hercegovine pronaći adekvatne odgovore i adekvatna rješenja. Neće. Neće 100%. Ne zato što sam etabliran nevjernik u ovdašnje institucije, nego zato što dvadeset i kusur godina ne pronalazimo nikakva rješenja za obrazovanje. Obrazovanje je toliko kompleksno polje, da one na početku pomenute generalizacije zaslužuju zaključak da se u obrazovanju ne osjeti gotovo nikakav pomak. I neće iz tog razloga što sve ono što treba biti riješeno, a rok je još nekih dvadesetak dana, trebalo je biti riješeno davno. Za takve ozbiljne rupe u obrazovanju nisu dovoljna dva i po mjeseca, uz svu dobru volju.

Pitanja poput definiranja kvaliteta obrazovanja, obrazovne filozofije, ideje, pitanja inicijalnog obrazovanja nastavnika i nastavnica, pitanja stručnog i kontinuiranog usavršavanja nastavnika i nastavnica, pitanja nastavnih planova i programa, pitanja kurikuluma, pitanja internog i eksternog testiranja i kompariranja, pitanja menadžmenta u obrazovanju, pitanja školske klime i kulture, opremljenosti škola, pitanja svrishodnosti sadržaja, pitanja mira, feminizma, društvenih vrednota, pitanja prijeko potrebne dekonstrukcije obrazovanja zasnovanog na etnonacionalnim principima, zasnovanim na bahatim neoliberalnim kapitalističkim uzusima, itd. Teško da smo otvorili neka od ovih pitanja, a još teže da smo uspješno odgovorili.

Utoliko smatram besmislenim bilo kakvu raspravu o povratku u klupe.

Razumijem preplašene roditelje, razumijem izmorene i preplašene nastavnike/ce, ne razumijem obrazovne autoritete. Pitanje povratka u škole je prvenstveno pitanje medicinske struke. U to ne želim ni da ulazim. Besmislena i gotovo cinična su sva anketiranja koja teret prebacuju na roditelje i nastavnike, koje do sada niko ništa nije ni pitao, a sada najednom su nam važni. Jer znate, ipak je pitanje života i smrti, pa hajde da dijelimo tu odgovornost. Kategorično ne. Ovaj novi participativni izlet bi se trebao sa prezirom odbaciti i od strane roditelja i nastavnika/ca.

Ako već imamo momentum da se o obrazovanju razgovara i da je ono dio svakodnevnog diskursa, hajde da iskoristimo priliku da zajedno zagovaramo novi početak, po cijenu da nam djeca ne idu u školu. Teška srca, ali ništa neće propustiti. Vrijeme uz dobar razgovor, knjigu, očuvanje mentalnog zdravlja i djece i nastavnika i roditelja, je mnogo važnije od ovog drugog što ni nazvati ne znamo, a posebno ne znamo efekte.

Novi početak bi u mojoj glavi, koja diše obrazovanje već godinama, na svim nivoima, od učionice do sociologije obrazovanja, podrazumijevao vraćanje na stara dobra pitanja o obrazovanju. Zreli smo za novi početak. U kojem istinski i zajedno sa roditeljima, djecom, nastavnicima, obrazovnim autoritetima i svima onima kojima je obrazovanje važno, pišemo novu obrazovnu historiju. Mislite li da tražim previše, sačekajte da vidite rezultate ovog obrazovanja na svojoj djeci. Postaću tata nekada, nadam se. Do tada još uvijek racio preovladava.

Za kraj da se podsjetimo. Niko nije bio sretan da ide u školu ni prije pandemije. Ni djeca, ni nastavnici/e, ni direktori/ce, ni roditelji. U školi više nema radosti, a sve više ni znanja.

Tekst obiluje generalizacijama, vješto izbjegavajući da izdvoji one vrijedne nastavnike i nastavnice, one dobre pokušaje intervencija u obrazovanju, jer na koncu ne želim da zasjenim svo crnilo u obrazovanju. U BiH svako treće dijete liježe gladno u krevet. Ne može se učiti na prazan stomak niti se možemo više igrati škole. Vrijeme je da na njoj radimo. Zajedno i kao da nam život ovisi o tome. Uvjerili ste se da nam bukvalno od učenih i zavisi.

Autor: Nedim Krajišnik, Prometej.ba