Profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Mirjana Gross, najveći metodolog povijesne znanosti na našim prostorima, jedina je pokušala unijeti red u lingvističku i terminološku zbrku koja vlada u ovoj znanosti kod nas. Postavlja se jedno vrlo logično i nezaobilazno pitanje: Što je to povijest? Povijesna znanost ima poseban terminološki problem u tome što isti pojam označava i nju samu kao znanost i proteklo vrijeme. Zbrka nastaje i korištenjem navodnih istoznačnica „povijest“ i „historija/istorija“. Vrlo je jasno što npr. znači pojam „povijest filozofije“, ali nije jasno što znači „filozofija povijesti“; da li je to filozofsko razmatranje prošlih vremena ili povijesti kao znanosti. Bez dobrog poznavanja konteksta nejasno je i što znači sama riječ „povijest“; odnosi li se na prošlo vrijeme ili na znanost.

Povijest, historija i historiografija

Profesorica Gross riješila je problem ovako: ustvrdila je da „povijest“ i „historija“ nisu istoznačnice. „Povijest“ je definirala kao „povijesnu zbilju“, dakle ono što se stvarno dogodilo, dok je „historiju“ definirala kao proučavanje prošlog vremena. Povijest je sve ono što je u prošlom vremenu bilo realnost, a historija je proučavanje te realnosti. Kako sama navodi, Mirjana Gross, umjesto „historija“ razmišljala je i o upotrebi pojma „povjesnica“, ali je shvatila da bi to samo unosilo dodatnu zbrku. Izvela je i dalji pojam nazvavši stručno bavljanje poviješću „historiografija“.

Nažalost, danas se na našim prostorima zbog nestručnosti i nacionalne nabijenosti gotovo potpuno odustalo od škole profesorice Gross te se isključivo koriste pojmovi „povijest“ ili „historija/istorija“, bez da se može povući razlika između znanosti i prošlog vremena. Žalostan je to ishod životnog napora vrsne stručnjakinje koja je jedina kod nas upostavila svoju historiografsku školu i gotovo jedina se bavila metodologijom historijskog istraživanja, metodama kako doći do povijesne istine. Ono po čemu je profesorica Gross također posebna jest njezino izučavanje same historiografije. Dala je pregled historijske misli od antike do današnjih dana i godinama se u Jugoslaviji sukobljavala s establišmentom protiveći se krutim marksističkim tumačenjima. Rijedak je slučaj u znanosti općenito, posebno kod nas, a posebno u historiografiji, da netko proučava znanost samu po sebi kao znanost, a ne njezin predmet izučavanja. Mirjana Gross umrla je 22.5.2012. u 90. godini života.

Izvor fotografije: www.forum.net.hr


Sljedbenika škole Mirjane Gross bilo je i još uvijek ih ima. Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli kao udžbenik predmeta Uvod u historiju koristi se istoimena knjiga profesora Azema Kožara koja je sumirala učenja profesorice Gross.

Služeći se definicijom Mirjane Gross o povijesti kao proteklom vremenu, kao postulat se postavlja da je povijest realna. Sve ono pogrešno protumačeno nije povijest. Povijest je dakle suha činjenica, zbilja, realnost, ono što se doista dogodilo. Izučavajući povijest, historija nama daje smisao takvog proučavanja jer pomoću proučavanja povijesti odgovara na današnja pitanja. Jedno od takvih pitanja jest i „Je li povijest slučajna?“ Je li sve što se događalo i to gdje se nalazimo danas čista slučajnost, skupina naših odluka, hirova i slučajnosti koje su nas od stotinu pravaca dovele baš ovdje gdje smo danas? Odgovoriti na ovo pitanje može se jednom zanimljivom metodom na koju je historiografija „nabasala“ slučajno - alternativnom poviješću.

Inovativna alternativna povijest

Iako skoro redovno ismijavana kao naklapanje, alternativna povijest zapravo je inovativna metoda historiografskih istraživanja. Ova metoda proistekla je iz fikcije. Kao neki prvi oblik alternativne povijesti mogu se smatrati „generali poslije bitke“, raspravljanje „što bi bilo kad bi bilo“, što je prisutno još od rane antike i prvih „historičara“. Alternativna povijest korištena je kao inspiracija nekim romanima od kojih je svakako najpoznatiji „Fatherland“ Roberta Harisa, a nevjerojatan zamah dobila je pojavom videoigrica. U posljednje vrijeme javljaju se i dokumentraci s temama alternativne povijesti poput „C.S.A.“ u kome su Konfederalne Američke Države pobijedile u Američkom građanskom ratu i opstale kao robovlasničko društvo do danas. Alternativna povijest zapravo je „moguća povijest“ koja se spletom okolnosti nije ostvarila.

Ova metoda izuzetno je korisna u historiografiji prvenstveno zato što nas tjera da je smišljamo. Da bi alternativna povijest bila „povijest“, mora biti realistična inače prelazi u fantaziju, a realističnom je možemo učiniti prateći društvene zakone i sociološke principe, odbacujući sve što se sigurno ne bi moglo dogoditi. Alternativna povijest nas tjera da proučavamo društvo i njegove zakonitosti, da ga što bolje upoznajemo kako bismo ga mogli u fikciji realno modificirati. Baveći se alternativnom poviješću i razvijajući je u smišljen koncept najlakše shvaćamo nužnosti prema kojima se društvo kreće.

Izvor fotografije: www.salon.com

Smišljajući alternativnu povijest u jednom povijesnom trenutku samo slučajnosti postavimo drugačije i skrenemo tijek „povijesti“ u drugom smjeru. Događaji u ovom misaonom eksperimentu krenu drugim putem, te pratimo što se sve moglo dogoditi.

Kao ilustracija poslužit će Piri Reis, osmanski pomorac, geograf, kartograf i admiral, rođen oko 1465. godine. Postoji anegdota da je Piri Reis tražio od sultana brodove da oplovi svijet, ali je sultan odbio financirati ekspediciju. Lakomisleno se može zaključiti da je sultanova loša volja toga dana presudila da Piri ne otkrije Novi svijet koji bi se danas umjesto Amerika zvao „Pirireika“, a umjesto Hosea, Juana, Evita i Fidela tamošnje društvo činili bi Osmani, Muhamedi, Fatime i Hasani.

Bez ulaženja u provjeravanje istinitosti ove anegdote, zamislimo da je sultan tog navodnog dana ustao dobro raspoložen i odobrio Piriju ekspediciju. Piri Reis bi isplovio prije Kristofora Kolumba, preplovio Atlantik, pronašao Karibe, kartirao ih i vrati se s kartama sultanu. I što dalje? Apsolutno ništa, osim porasta prestiža osmanskog dvora. Osmansko Carstvo ne bi moglo imati nikakve koristi od tog saznanja iz dva vrlo jednostavna razloga. Prije svega, ova država nije imala pristup Atlantiku osim kroz Gibraltar koji bi Španjolska i Portugal mogli nevjerojatno lako blokirati. S druge strane, osmansko društvo zasnovano na timarima, vojnim feudalnim posjedima s kmetovima, i potpuno podređeno vojsci, nikad ne bi moglo iskoristiti Ameriku. Bilo bi nemoguće da stotine osmanskih brodova plove kroz Gibraltar vozeći koloniste u Ameriku i onda se neometano istim putem vraćaju natovareni kolonijalnom robom. Ovakav transport odmah bi presjekli Španjolska, Portugal, Venecija, Đenova, Francuska, berberski pirati sa sjevera Afrike i svi drugi usput kojima bi ovo bila fantastična prilika da se obogate. S druge strane, Osmansko Carstvo ljudske i materijalne resurse moralo je trošiti na neophodnije stvari- kopnene kampanje i ratove s mnogobrojnim susjedima. Vodeći ovaj misaoni eksperiment u kome je Piri Reis isplovio za Ameriku, lako je zaključiti da Amerika nije slučajno „Amerika“ danas. Njen današnji izgled nije uslovila sultanova volja jednoga dana već mnoštvo važnijih faktora poput ustrojstva europskih društava, geografskog položaja, komunikacija...

Primjera je beskonačno. Pomenuti roman „Fatherland“ radnju razvija u svijetu u kome je Hitler dobio II. svjetski rat. Wehrmacht je uspio zauzeti Staljingrad, odbaciti Crvenu Armiju preko Urala koja je tamo prešla u gerilu, a zatim se koncentrirao na zapad i savladao Veliku Britaniju. SAD su pobijedile Japan i sklopile mir s Njemačkom. U 1960. godini Hladni rat vode SAD i Njemačka. U pozadini glavne radnje govori se o tome kako bi izgledali njemačko društvo i Europa. Poprilično realno je opisan svijet u kome istočna Europa vodi gerilski rat koji sve više iritira njemačku javnost, Hitler se počinje predstavljati kao simaptični starac, javnost polako postaje svjesna ubijanja Jevreja iako se nacisti pravdaju da ih samo raseljavaju, nacisti nove generacije više nisu zaluđeni fanatici već u skladu s potrebama administriranja pokorene Europe realni birokrati poput Alberta Speera. Mladi su buntovni, ne sjećaju se nereda koji je Hitler zaustavio pa ga zbog toga i ne cijene, slušaju rock and roll i jazz, propaganda im je dosadna, sve jači je utjecaj zapadne kulture, a nacisti prikrivaju svoje zločine. Cijela diktatura i totalitarizam lagano se urušavaju. Njemačku obilježavaju studentski nemiri i teroristički napadi.

Kako je bilo uzaludno boriti se protiv osipanja rimskog poretka, jednako tako je danas uzaludno boriti se protiv globalizacije. I jedno i drugo uzrokuje promjena ekonomske osnove društva na koju ne možemo utjecati

Što bi se dogodilo da su zapadni rimljani uspjeli odbiti barbare u 5. stoljeću; ili još zanimljivije da se klima nije promijenila baš tad te da nisu počele velike seobe naroda? Mogu se pronaći komentari poput: „Da je Rimsko Carstvo opstalo, do sad bismo kolonizirali Mars.“ Već od 4. stoljeća, pa i ranije, Rimsko Carstvo polako je zbog unutrašnjih problema zapadalo u rasulo i gubilo koheziju. Robovski rad više nije mogao održavati ekonomiju koja je prelazila na sustav kolona, početni oblik kmetstva. Ovo je rezultiralo poskupljenjem proizvodnje i smanjenjem prihoda. Zbog takvih okolnosti centralna vlast je oslabila i redali su se uzrupatori za uzrupatorima. Carstvo se sitnilo i mrvilo. Poneki pretendent čak bi uspijevao godinama stvoriti paralelnu vlastitu državu. Da je splet okolnosti bio takav da je Carstvo ostavljeno samo sebi, bez seobe naroda, urušilo bi se jednako kao i seobom. Jedino što bi bilo drugačije jest etnička slika. Mada i bez etničkih promjena, takav konglomerat naroda bi se odvojio jedni od drugih prestankom komunikacija u Srednjem vijeku. Doseljeni narodi ionako nisu činili ni 20% stanovništva krajeva koje su pokorili.

Postoji i mnoštvo primjerna „što bi bilo kad bi bilo“ koji su se „ostvarili kasnije“. Što bi bilo da su Arapi 718. uspjeli zauzeti Konstantinopol? Vidjeli smo to 1453. kada su ga zauzele Osmanlije. Što bi se dogodilo da je Napoleon izgubio Bitku kod Austerlitza? Isto ono što se dogodilo kad je izgubio Bitku kod Leipziga. Što bi se dogodilo da je Luj XVI. uspio ugušiti Francusku revoluciju 1789. godine? Vidjeli smo što se dogodilo kada su je ugušili 1814. godine. Ponovno je izbila 1848. godine širom Europe. Što da su Republikanci pobijedili u Španjolskom građanskom ratu 1939. godine? Ništa dramatično jer bi Španjolska svejedno bila republika kako je i danas, iako su 1939. pobijedili fašisti.

Povijest učiteljica života ili nešto drugo?

Upoznavajući karaktere ljudi, planove, resurse, komunikacije, društvene slojeve, kolektivnu svijest i realne mogućnosti, možemo graditi alternativnu povijest i ona služi upravo za upoznavanje svega navedenog. Proučavajući slične događaje, lako možemo zaključiti što bi se dogodilo da se neki događaj odvio drugačije. Iluzorno je govoriti da bi sve bilo kao što je danas bez obzira da se sve dogodilo drugačije. Međutim, poanta jest da bi sve u principu kad tad završilo isto zbog raznih nepromjenjivih ili sporo promjenjivih faktora. Nacistički poredak bi i da je pobijedio u ratu uništio prirodan otpor nametanju volje koji posjedujemo svi, Rimsko Carstvo bi se urušilo zbog kraja njegove ekonomske osnovice i bez seobe naroda.

Nijedna znanost nema smisla ako ne odgovara na suvremena i aktualna pitanja. Često se historiografija opravdava kao „učiteljica života“, ali je to načelno pogrešan stav. Svrha proučavanja povijesti nije da nam daje moralne poduke već odgovore na bitna pitanja. Historiografija nije grana moralnog odgoja već znanost i kao takva je potrebna. Gledajući unazad uzaludnost napora da se promijeni tok povijesti, istu stvar možemo predvidjeti i za budućnost, što zapravo i jest svrha historiografije. Kako je bilo uzaludno boriti se protiv osipanja rimskog poretka, jednako tako je danas uzaludno boriti se protiv globalizacije. I jedno i drugo uzrokuje promjena ekonomske osnove društva na koju ne možemo utjecati. Nemoguće je utjecati zbog osnovnog nagona i potrebe svakoga da živi bolje. Robu je interes bio postati kmet/kolon s većim pravima, bez obzira što će to uništiti Rimsko Carstvo. Isto tako danas je interes poslovati globalno jer je bolja zarada, bez obzira što će to uništiti nacionalnu državu. Interes je najjača sila u univerzumu.

Iako u suštini pragmatična, historiografija nije lišena ni višeg filozofskog i moralnog smisla i naučavanja. Kao svojevrsna vrsta utjehe može nam služiti spoznaja da nismo sasvim slučajno tu gdje jesmo i da nas ovdje nisu doveli hirovi pojedinaca. Ipak smo važniji svi zajedno kao društvo, nego oni koji nas vode, jer povijest nije slučajna.

P.S. „Istorija nije samo tekst, ona je kontekst.“ Latinka Perović

Autor: Dino Šakanović